USRED kroničnog iscrpljivanja podzemnih voda, prekomjerne raspodjele vode, degradacije zemljišta i tla, krčenja šuma i onečišćenja, a sve to pogoršano globalnim zagrijavanjem, svijet je u crvenom i na putu je globalnog vodnog bankrota, piše u izvješću UN-a o vodi.

Izvješćem objavljenim prije dva dana UN želi poslati poruku svima koji odlučuju da nemaju vremena za čekanje. Pritom navodi niz statističkih podataka - velika jezera diljem svijeta izgubila su 50 posto vode od početka 1990-ih (pri čemu 25% čovječanstva izravno ovisi o tim jezerima), a 40 posto je manje vode za navodnjavanje iz bunara na svjetskoj razini.

U posljednjih 50 godina nestalo je 410 milijuna hektara površine prirodnih močvara, što je gotovo jednako veličini Europske unije. Tri milijarde ljudi živi u područjima gdje ukupne zalihe vode opadaju ili su nestabilne, a više od 50 posto hrane u svijetu proizvodi se u tim regijama.

To je samo dio podatka koje prati zaključak da u 2026. godini voda više nije samo prirodni resurs nego i nova globalna valuta, temelj sigurnosti, politike i međunarodnog utjecaja.

U svijetu gdje klimatske promjene, rast populacije i intenzivna industrijalizacija sve više opterećuju vodne resurse, kontrola nad rijekama, jezerima i podzemnim vodama postaje jednako strateški važna kao kontrola nafte i plina u prošlom stoljeću.

Profesor Kaveh Madani, koji je vodio radnu skupinu UN-a, rekao je da  je do sada rekordan broj naseljenih mjesta na svijetu prešlo prag potpune ugroženosti pristupa pitkoj vodi.

Borba za vodu 

Klimatski znanstvenici i stratezi upozoravaju da će budućnost biti obilježena borbama oko pristupa vodi, a ne samo teritorija ili energetskih resursa.

„Voda nije više samo ekološko pitanje - ona je pitanje sigurnosti i moći", stoji u izvještaju uz navode kako su se “gradovi poput Teherana, Cape Towna, Sao Paula i Chennaija suočili s krizama nestašice pitke vode, dok je broj sukoba povezanih s vodom diljem svijeta porastao s 20 u 2010. na više od 400 u 2024. godini. 

U međunarodnoj politici voda se sve više tretira kao kritični sigurnosni resurs. Velike rijeke poput Nila, Eufrata, Tigrisa i Inda postale su epicentri diplomatskih napetosti i potencijalnih sukoba.

Michael Green, britanski stručnjak za sigurnost i resurse objašnjava da se u tim slučajevima ne radi više samo o pitkoj vodi, nego i o energiji, poljoprivredi i političkom utjecaju: „Tko kontrolira tok, kontrolira i budućnost regije.”

Primjeri su brojni - od napetosti između Etiopije i Sudana oko velike etiopske brane na Nilu, preko sporova Turske i Iraka oko Eufrata i Tigrisa, pa do dugotrajnih napetosti između Indije i Pakistana oko rijeke Ind.

Čak i u razvijenim zemljama poput Sjedinjenih Država ili Španjolske, planiranje upravljanja vodnim resursima postalo je ključno pitanje nacionalne sigurnosti i dugoročne stabilnosti.

Hidrohegemonija

Nedostatak vode nosi sa sobom brojne opasnosti i rizike.

UN procjenjuje da će do 2050. godine oko pet milijardi ljudi živjeti u područjima sa značajnim problemima opskrbe vodom, što povećava rizik od unutarnjih i regionalnih sukoba, destabilizacije država i porasta migracijskih pritisaka.

Stručnjaci upozoravaju i na novu vrstu “hibridnih sukoba” oko vode: državne vlasti i privatne kompanije koriste akumulacije, brane i regulacijske projekte kao sredstvo političkog pritiska ili pregovarački alat u širim geopolitičkim igrama.

„Vidimo da voda postaje instrument pregovaranja, pa čak i oružje u regionalnim sporovima,” upozorava Selim Rahman, analitičar međunarodnih odnosa iz Dubaija.

Na sve to se nadovezuju i klimatske promjene, koje poremećuju hidrološki ciklus, čine poplave i suše sve učestalijima, dok zagađenje rijeka i podzemnih voda dodatno smanjuje dostupne resurse.

Velik rast potražnje za vodom

Stručnjaci predviđaju da će globalna potražnja za vodom rasti za gotovo 50 posto do 2050., dok će istodobno dostupnost u sušnim područjima opadati. Takav jaz između ponude i potražnje zahtijeva temeljite inovacije u upravljanju vodnim resursima, širenje desalinizacijskih kapaciteta i reciklažu vode, ali i intenzivniju međunarodnu suradnju. 

„Globalni lideri moraju shvatiti da su ulaganja u vodnu infrastrukturu jednako važna kao i u vojsku,” ističe Julia Fernandez s London School of Economics.

Primjeri uspješne suradnje uključuju uspostavljanje međunarodnih komisija za zajedničko upravljanje rijekama, razvoj tehnoloških rješenja za uštedu vode i sklapanje regionalnih sporazuma o raspodjeli resursa. No, upozoravaju analitičari, ako politika ne prati stvarne potrebe, sukobi oko vode mogli bi postati realnost, osobito u regijama poput Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i južne Azije.

U 2026. godini pojam „hidrohegemonije” postao je iznimno važan u međunarodnim odnosima. Države koje kontroliraju izvore velikih rijeka, tzv. uzvodne države, koriste vodu ne samo kao izvor energije, već i kao politički alat protiv onih nizvodno. Velika etiopska brana na Nilu ostaje najnapetija točka, gdje Etiopija koristi kontrolu nad dotokom vode kako bi ostvarila stratešku prednost nad Sudanom i Egiptom. 

Europski plavi plan 

Europska unija također je prepoznala strateški značaj vode. Plavi plan je strategija koja tretira vodu s istom razinom prioriteta kao energiju u okviru Zelenog plana. EU ulaže milijarde u kružno gospodarstvo vode - ponovnu uporabu pročišćene vode i smanjenje ovisnosti o uvoznim poljoprivrednim proizvodima iz sušom pogođenih regija, čime nastoji ojačati svoju resursnu neovisnost i stabilizirati granice.

"Voda više nije beskonačan resurs i moramo je zaštititi, ne samo zbog života nego i strateške neovisnosti", kaže Jessika Roswall, europska povjerenica za okoliš.

Globalna struktura potražnje i način života također se mijenjaju. Svijet je podijeljen na države s prirodnim izvorima vode i one koje ovise o tehnologiji.

Zemlje poput Saudijske Arabije, Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata više od polovice svojih potreba zadovoljavaju desalinizacijom morske vode, energetski intenzivnim procesom koji diktira njihovu energetsku politiku i strateške prioritete.

„Vodna pismenost” postaje sastavni dio obrazovanja, a potrošači sve češće biraju proizvode s manjim „vodenim otiskom”.

Zemlje koje sada ne ulažu u održivo upravljanje vodnim resursima i međunarodnu suradnju riskiraju gubitak strateške autonomije u budućnosti, dok one koje prepoznaju vitalnu ulogu vode postavljaju temelje za stabilnost, sigurnost i utjecaj u turbulentnom svijetu koji dolazi.