JESI li ikad čuo žensku kako se ispričava? Ni ja. A, ni moj brat također. Potrebno je 5 riječi. Samo pet riječi koje bi momentalno popravile stvari. A, ona i to uspije okrenuti u svoju korist. Domišljato. 

 

"Oprosti, ali ti si kriv" – skrušeno, tihim glasom priznaje da joj je nevjerojatno jako žao što si kriv - ti. Opet. I to je to. To je najbliže priznanju što ćeš dobiti. A što si očekivao? Pa dama nikad nije u krivu. Kao što dama nikad nema 30. Kao što dama nikad nema viška kila. Tri stvari koje nikad ne smiješ dovest

i u pitanje. Ne cura. Ne ženska. Ne treba. Dama. Nauči se izražavati. Opet si kriv.

 

Kako izgubiti curu u 5 dana? Jednostavno. "Ja ju izgubim i u 5 minuta" – kaže frend. "Sms-om. Jedna-dvije poruke. Ovo između nas baš i ne ide. Nije do tebe, do mene je. Sorry. 1 kuna potrošena. Broj izbrisan. Kaj ćeš više?". Ali ne pričam o tome. Kako izgubiti curu kada to ne želiš? Kada zaista nije do tebe, ali ju svejedno gubiš, jer ona ne razumije, a ti si kriv. Kao i uvijek. U njenim očima. Da se razumijemo, sve ovo možeš raditi i namjerno, ako ti je do toga. Efekt je isti.

 

 

Želim da me zoveš svaki dan. Ok, imao sam i ozbiljnijih obaveza, mogu to podnijeti. Prođe tako dan, prođe i drugi pa i treći. I sve je u redu. Zovem ja nju, zove ona mene. Četvrti sam dan proveo na putu. Wi-fi signala nigdje. Skype i Viber could not connect. Ok mislim si, nije meni do mene, meni je do nje. I do osamnaestog propuštenog poziva kojeg vjerojatno u ovom trenutku dobivam, odnosno ne. Domogavši se u neko doba noći recepcije u hotelu, na recepcionarevo pitanje: vašu putovnicu? uzvraćam protupitanjem: Vašu šifru za wi-fi? I prije nego li je pisalo connected, poruke su počele stizati. Praćene propuštenim pozivima. 8 propuštenih poziva i 6 poruka, daje suma sumarum 14. Skroz sam ju precijenio, mada nije ona tako ni loša. 14 od 18. Istog trenutka ju krenem zvati, ali nema odgovora. Sorry babe, I just got into hotel. Talk to you in the morning. O, kako sam kriv. Nisam ni svjestan. Tri ujutro. Nema ni sat vremena da sam otišao na spavanje. Poziv. Kako sam jedva čekao da legnem sinoć, tako sam zaboravio isključiti zvuk. Ona. Njezine plave oči svijetle u mraku. Na profilnoj slici Skype-a, naravno. Bilo bi malo previše čak i za nju, da stoji u mraku sobe i promatra me. –Zašto me nisi nazvao? I dok sam joj ja pokušavao objasniti zašto, ona mi ne da da dođem do riječi. – Mogu ja sad? – pita nakon što je završila priču. Svoju. U toku monologa, uhvatio sam pauzu koju je uzela da uhvati dah i uspio izustiti: - Tri su sata ujutro. Znaš li koliko sam se puta probudio usred usred noći nakon 10 sati putovanja da bih pričao s curom? Nikad. Jel ti to što govori? – Sad je kasno – ona će dalje po svom. – Pa, kad gledaš, zapravo je i rano, tri su sata... – Tebi je ovo smiješno. – Poziv završen. S njene strane. Vjerojatno sam to i zaslužio, jer sam se javio na njen poziv usred noći. Ili zato jer se ona nije javila kad sam ja nju zvao. Nije ni bitno. Zna se tko je kriv.

 

Svi mi želimo naći nekog tko neće slijepo dijeliti naše mišljenje i na svaku našu reći da, već će imati svoje razmišljanje i svoje uvjerenje i neće se libiti podijeliti ga s nama. To je ono što nas čini zanimljivim drugim ljudima. Ona svakako nije jedna od njih. Zapravo, sve mi se više čini da je takvih danas sve manje. Ok, čini mi se da ipak samo ja to želim. "Znaš, jako mi je bitna gramatika kod frajera. Uvijek obraćam pozornost na to kako on piše. To mi je najbitnije kad upoznajem nekog. Pa i kod tebe sam svako toliko naišla na neku grešku". – počinje ona. Na njene skrivene provokacije u principu ne odgovaram, što onda ona protumači na način da ne želim sa njom razgovarati pa mi radi istog prigovara. Ipak, nekada si ne mogu pomoći. "Da, bitan je pravopis kada nekoga ne poznaš ili kada je riječ o poslu, ali kada je riječ o dopisivanju s ljudima koje poznaješ, ne gledaš na pravopis već pišeš brzinski i u kraticama. Mislim, druga strana zna da nisi nepismen, a uostalom to samo pokazuje da si dovoljno opušten u komunikaciji sa tom osobom. Meni je ipak bitnije što netko piše, a ne kako." –"Ok, ti imaš svoje mišljenje, ja svoje. I ostat ću pri svojem". Tišina. Strike 1. "Znaš, K. ima onog svog dečka i sto puta sam joj rekla da nije za nju, ali ona ne sluša. I stalno plače radi njega. On ju vara, on nema love, a ne želi raditi. Ipak, ona ga voli." – govori i gleda u mene čekajući moje mišljenje na temu. Iskreno, zaboli me za njenu frendicu koju sam vidio jednom u životu i koja se šest godina vuče s istim frajerom i zadnjih šest godina plače zbog istog. "Ne da mi se opet o tome. Tu se nema ništa novo za reći" – da skratim priču. "Aha, kada je o mojim frendicama riječ, onda se tu nema šta pričati". "Ne znam šta hoćeš da ti kažem? Da je glupa? Ok, rekao sam. Šta još? Ako ona to u šest godina nije shvatila, možda je vrijeme da joj ti to kažeš" – brzopotezno. "You know what, da više nikada nisi tako govorio o njoj. Ti to uopće ne razumiješ, zato ni nemoj iznositi svoje mišljenje. Ne želim više o tome". Srećom, pa sam ja započeo temu. Tko je tu lud?! Strike 2. Fora kada njoj nije do smijeha: "to je samo tebi smiješno". Izlazak kada "nema što za obući": "ako ti se ne da čekati, izvoli idi sam.“ Ostaneš li duže s frendovima vani: "samo se ti zabavljaj." - Dobro, moramo li se svađati. zbog takvih gluposti?! - Tebi su to možda gluposti. - Što ti je? - Ništa mi nije. Strike 3. 

Three strikes, you're out.

 

 

Počevši sa "tko je ona cura koja te pozdravila sinoć vani?" preko "tko je ona cura koja ti stalno nešto komentira na fejsu?" pa sve do "tko je ona cura koja te zvala maloprije?". završivši sa "tko je ona?". I tako svakih par dana. Objasniš joj jednom, objasniš joj i drugi i treći i osamdeset i sedmi put i nije ti problem objasniti joj još jednom i još jednom, jer ti je stalo i odlučio si se potruditi oko nje i oko ovog što pokušavate održati, ali njoj to nije dovoljno. "Evo ti moj mobitel, evo ti moj inbox, sve je u tvojim rukama". - "Ne zanima me". – "Ne sviđa mi se što te kontaktiraju druge cure. Ne sviđa mi se što ti prilaze. Ne sviđa mi se što je stalno netko oko tebe" – "Šta ja mogu oko toga? Da se izbrišem? Mene isto tako mogu brinuti stvari oko tebe i nekad me i brinu, ali između sumnjičavosti i povjerenja, ja sam ti odlučio vjerovati. Probaj i ti meni". "Ne znam, želim ti vjerovati, ali nisam sigurna mogu li". Standardna priča zbog koje bih se ja trebao osjećati krivim. "Dobro, kad budeš znala što želiš, javi mi da i ja znam". "Oprosti, ja sam kriva". Kako, molim?! Možeš li ponoviti? Ma nije moguće. Ti se to ispričavaš? Nemoj me zajebavati. U čemu je fora? - "Mislila sam da si drugačiji".

 

                                                               - To be continued  -

Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje.