GLEDAM slike Emily Ratajkowski na Instagramu i mislim si ako postoji savršenstvo, onda je ona jako blizu tome. Njoj bih dodao Saru Sampaio i još pokoju Brazilku. Bilo bi to zanimljivo društvo. Manekenke. Lijepe kao slika, na kojoj su prelijepe. Razmišljam jutros tako o njima, dok scrollam po Instagramu i pitam se jedno vrlo jednostavno pitanje, neizostavno barem što se mene tiče: što misliš, jedu li one iza ponoći? Meni, kao osobi, koja poprilično voli jesti i koja je ujutro već gladna za navečer, to je od krucijalne važnosti. Ne da jede u pola noći, ali da voli jesti. Stalno ako može, povremeno ako baš ne može drugačije. Ako će sjediti nasuprot mene, pijuckajući svoju negaziranu vodu, dok ja mažem ćevape kajmakom, neće ići. Ako od zajedničke jumbo pizze jede samo rukolu i rajčice, bojim se da nismo na istim sastojcima. A sastojci su jako bitni. Detalji. Finese. Pusti izgled, pusti lijepe fotke, reci mi voliš li jesti, što radiš noću, i što jedeš nakon pola noći, i reći ću ti tko si. Male stvari. Za kojima nikada ne idemo, jer su nebitne. Toliko male, da se zbog njih na kraju razilazimo.

 

Prošli tjedan odgovaram na jedan intervju i iako sam sebi kažem, ostavi romantiku za neke druge dane, nemoj ispast papak, uspio sam izdržati sve do drugog pitanja. Kako zamišljate svoju sreću? I bam, taman kad pomisliš frajer u meni je došao na svoje, "lijepe žene oko mene, skupa pića, boce kole, i još skuplja kola za te lijepe žene", romantik u meni se prevrne, probudi i kaže: "U društvu žene koju volim, ležimo sami na krovu zgrade, u dva ujutro, jedemo pizzu, gledamo zvijezde i slušamo tišinu grada koji spava." I mogu ja biti okružen lijepim ženama i skupim pićima i bocama kole, kada na kraju krajeva, sve što želim je ona jedna. Ona koju mogu zvati svojom. I tišina koju volimo. I noć za koju živimo. I hrana u kojoj uživamo. Meni više ne treba. Meni je to dovoljno blizu savršenstva. Dovoljno dobro, da ne poželim niti jednu drugu. Dovoljno bolje od svake alternative, koja mi se nudi. Dovoljno teško za pronaći, da ne odustajem od toga. Od nje. Od naše noći. Od sreće koju zamišljam.

 

"Zaljubi se u dušu. Tijelo svatko može imati." Napisao sam u jednoj kolumni i mislio svaku napisanu riječ tada. Dovoljna si. Da, jesi. I ti, i ona pokraj tebe, i ona iza i ona koje je upravo prošla ispred. Dovoljna. I dalje to mislim. Nikada nisam bio od onih koji bi nešto mijenjali na curi. Fizički nikad. Karakterno bih se možda upuštao u isto, ali više kroz savjet, ako mislim da može bolje. Više kao podrška, nego pametovanje. Više kao muškarac, nego kao frajer. Ali, nikada pod obavezno. Jer da mi nešto toliko bitno nije odgovaralo u karakteru, nikada se ne bih ni upuštao u bilo kakvu vezu s njom. Zato mi nikada nisu bili jasni oni koji sugeriraju da se malo popraviš, u smislu sisa, guze, ustiju, nosa, očiju, uglavnom svega što se popraviti da. Fizički. A još manje su mi bile jasne one, koje su to opravdavale. Nikada i nisam bio tip muškarca koji se prvo zakači za dobro tijelo. Dobre sise. Neću reći da nije važno, ali mogu ti reći da nije ni otprilike važno, kao što ti misliš da je. Mogu ti reći da na ljestvici važnosti nije pri vrhu, pa čak ni na sredini. Mogu ti reći da mi je apsolutno svejedno imaš li dvojku ili trojku, imaš li viška ili manjka. Gotovo svaka moja cura do sada uvijek je pretpostavila isto: maneken si, naviknuo si gledati mršave cure oko sebe i onda bi gotovo svaka sebi postavila isti cilj. 

 

Gotovo svaka bi sebi pretpostavila isto. Gotovo svaka bi pogriješila na istom. Da sam jedino mogao zaključiti da me ne poznaje. Nimalo. Više sam muškarac koji pada na lice. Tu sam slab. Naročito kada su oči u pitanju. Naročito kada su te oči zelene boje. Naročito kada uz zelene oči, ide plava ili smeđa kosa. Ali, ni to nije pravilo. Jebiga, jednom sam pao na pjegice na licu. Naravno, ne jedino zbog njih, ali to je bio detalj koji me dobio. Hoću ti reći da nema pravila, sli i da pravilo nikako nije da moraš izgledati kao manekenka. Da moraš imati mršavo tijelo i velike sise. Velike usne i mali nos. Hoću ti reći da te nijedan frajer to ne smije tražiti. Bolje rečeno, hoću ti reći da te nijedan muškarac to neće tražiti. Hoću ti ponoviti da si dovoljna.

 

Kad cura voli jesti, kad cura dobro izgleda, postavlja se pitanje kakva je u krevetu. Barem se u muškom društvu postavljaju takva pitanja. Točnije samo to pitanje. Ono voli li jesti i izgleda li dobro, pada u irelevantnost, naspram pitanja o seksu. Iz muške perspektive. Točnije, o zainteresiranosti istih, jer ne može biti sve. Sve već vuče ka savršenstvu. A to nitko nije. Ili?! I kako uopće shvatiti savršenstvo. Nešto što je savršeno meni, tebi neće biti ni otprilike. Prioriteti koji tebe dovode do savršenstva, ja ih ni ne nalazim na svojoj listi. Riječima gledano, imam nekoliko prijatelja, za neke možemo reći i da su samo poznanici, koji savršeno gledaju iz drugačije perspektive. Točnije iz perspektive kakva je ona u seksu. Kvartovski rečeno, kako se dobro ona je*e. Laički gledano, koliko je iskusna. A to svi vole. Ma da svi jest preteška riječ. Recimo samo da nekolicina ove nekolicine to voli. Iako malo njih razumije koliko je iskusna kompleksan izraz. Iskustvo se stječe radeći nešto često. Dovoljno dugo da se u tome ispraksaš. Na dovoljno mjesta s dovoljno subjekata, da bi se to eventualno moglo nazvati iskustvo. Govorim iz perspektive posla, da se razumijemo. Tražiti od djevojke da je iskusna je dvosjekli mač. Medalja s dvije strane, kad već toliko tražiš trofej. I onda mi nedavno jedan od nekolicine kaže da je s curom već duže i da je ona najseksi cura koju je ikada imao. I da je sve super, ali da seks baš i nije takav. Da mu pada, jer ima previše propuha. Tim riječima. I da se oboje tome smiju. Ona malo više. On da ispadne kao da je sve u redu. Ona ga zajebava da ne zna. On se boji pitati koliko ih je bilo prije njega. A ja sam ga samo upozorio da se obrani, zaštiti, što god treba. Da bude siguran. Od propuha. I tko zna čega još. Iskustvo je zajebana stvar. Naročito kada ga tražiš na diskutabilnim poljima. Ne želim da ispadne kao da generaliziram. Ovo je samo jedna od teorija. Mogućih priča. Uostalom, tko voli... Ja, konkretno nisam jedan od tih. Nikad bio. Samim time nemam takvih iskustava. Nikada me nisu takve ni privlačile. Nikada nisam isto ni tražio kod cura. Baš suprotno. Manje je nekad više. Koga zajebavam... Manje je više uvijek!

 

Detalji nas drže. Sastojci su glavni dio. A na male stvari padamo. Kako tko, naravno. Ali, htjeli si to priznati ili ne, zbog malih stvari najčešće i propadamo. Može ona imati dobre sise, može ona biti fantastična u krevetu ili samo jedno od to dvoje, ali realno gledajući, ako ne možeš s njom sjediti u tišini na krovu zgrade u dva ujutro jedeći pizzu i gledajući grad kako spava, zajebi to. Ako ti na svaku njenu riječ, dođe da ugasiš mobitel i kažeš ajmo rađe u krevet, vodeći se za onom manje riječi više djela, kriva djela biraš. Jeftinih korica. Kratke priče da prođe vrijeme. Ukratko, gubljenje vremena. Riječima jedne cure: ako ona prdne, a tebi nije dobro i misliš da to ne može biti dobro, istina je da bolje ni neće biti. Nađi onu koja kada prdne, ti prdneš još jače, i oboje se valjate od smijeha. Da, znam kako to zvuči. Cura koja je to rekla voli pojednostaviti stvari. A bome voli i biti doslovna. Jedva sam izdržao u autu, kad ga je okinula i pritom se valjala od smijeha. Ona sama. Ja sam svoj smijeh potražio drugdje. Ali, činjenica jest, da joj je teorija na mjestu. Male stvari. Pizza u ponoć. Izlazak sunca na plaži. Boja njenih očiju, dok gleda isti. Izraz njenog lica, dok prvi put sluša tvoj bend. Način na koji te poljubi nakon. Način na koji te poljubi prije. Žila koja joj iskoči na čelu kada se ljuti. Njen miris koji osjetiš na sebi. Kad se prestane ljutiti. Zagrljaj koji dobiješ, kada se boji. Način na koji se smije, koji ti toliko fali kada ga ne čuješ neko vrijeme. Disanje koje osjetiš na svom ramenu. Odraz u ogledalu, koji vidiš kada se presvlači. Kosa koju drži u jednoj ruci, kada se šminka. Osjećaj u želucu, kada ti se približava. Osjećaj u koljenima, kada stoji kraj tebe. Osjećaj u cijelom tijelu, kada je na tebi. U dva ujutro. Na krovu zgrade. Dok grad spava. 

 

Male stvari. Dovoljno male za sreću kakvu zamišljamo. Dovoljno velike za sreću kakvu trebamo. Na kraju krajeva, dovoljno dobre za sreću kakvu zaslužujemo.

 

Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!