DEAN Pelić ne postoji. Tim sam riječima počeo jednu od svojih, sada već starih kolumni. Ovaj put te iste riječi ne pišem ja, nego ti. "Ovo sigurno nije napisao muškarac!" stoji u jednoj poruci koja mi je stigla nakon prošlotjedne kolumne.

 

Kolumne u kojoj sam pokušao objasniti što ja ili bolje rečeno svaki normalan muškarac traži u djevojci, a s izričitom namjerom da se ne dotičem, tako učestalo spominjanog fizičkog izgleda. Možda je to bio i komentar. Možda je bilo napismeno, a možda sam ga i čuo. Za mene vrlo nebitno. Za tebe jako bitno. I baš zato što se radi o tebi, smatraj ovo savjetom koji nisi tražila. Jedan od onih koji su toliko dobri, a besplatni. Toliko besplatan da ga nećeš uzeti u obzir, baš zato jer ga ne moraš platiti. Ali, opet zvuči iskreno. Toliko iskreno da misliš da te lažem. No, to ionako već i misliš, zar ne?!

 

Da su pjesnici čuđenje u svijetu teza je koja se provlači stoljećima. Da ih u stopu slijede pisci, teza je koja bi isto tako mogla držati vodu. Da mi je netko rekao da će me ženski svijet smatrati čudom, rekao bih daj me nemoj zajebavati. Pa naravno da hoće! A da sam svaki put dobio kunu kada sam pročitao "Ne mogu vjerovati da postoje takvi muškarci", sada bi me i sponzoruše smatrale čudom. Jesam li ja upravo sebe nazvao piscem? Naravno. Da ne. Pisac je onaj koji objavi knjigu. Po hrvatskim pravilima, naravno. Ja knjigu nemam. Još. Ali, znam tko jesam. Znam da jesam čudo. I ja hodam istim ulicama kojima ti hodaš. I ja izlazim na ista mjesta na koja ti izlaziš. I ja se družim s istim, možda bolje rečeno, sličnim ljudima kao i ti. I mene okružuju situacije koje okružuju i tebe. I znam kakvi ljudi postoje u mojoj okolini. Uzevši to u obzir, ja jesam čudo. A takvih čuda ima još. I da, ja to mislim o sebi. Kako narcisoidno, zar ne? Tebi. Ne i meni. Kad bi samo na trenutak sebe gledala kao čudo, ne bi više komentirala ono što ne razumiješ. Iz vrlo jednostavnog razloga: jer bi razumjela. Da, takvi muškarci postoje. Da, ovo jest napisao muškarac. Da, Dean Pelić postoji. I da postoji još brdo Deana, negdje tamo daleko. Možda i bliže tebi nego što misliš. Ali s mišljenjem koje imaš, dalje nego što će ti ikada biti.

 

Šteta za tebe. Ogromna šteta. Tvoj komentar puno je više rekao o tebi, nego o meni. Mislila si implicirati da sam ja žena. Mislila si implicirati da muškarac ne može pisati na takav način. Mislila si implicirati da muškarac ne može biti osjećajan. Mislila si implicirati da sam pička, a ne frajer. Mislila si implicirati toliko toga. A rekla si... Rekla si da nikada nisi imala muškarca pored sebe. Rekla si da pored sebe imaš nepismenog maloumnika. Opisala si kakvi te muškarci privlače. A najviše od svega, opisala si sebe. A da takvo što nisi ni htjela. Nisi ni morala. Sve je jasno iz tvoje jedne jedine rečenice.

 

Reci mi, kada legneš u krevet do njega, kako je ležati u praznom krevetu. Reci mi, kada te zadnji put udario, koristila si istu šminku ili si molila prijateljicu da ti kupi tamniju boju. Reci mi, jesi li opet toj istoj prijateljici rekla da si se udarila u vrata ormarića u kuhinji. Kako si samo nepažljiva. Reci mi, jesi tražila bolovanje, jer nisi to isto mogla reći na poslu. Opet. Kako izgleda kada on dolazi doma navečer, smrdi na alkohol, ali ti prepoznaješ taj miris. Da, pa to je parfem koji si mu kupila za godišnjicu, kada on tebi ništa nije. Ne, ne govorim o tom mirisu. Znaš ti dobro na koji mislim. Osjećaš miris nje. Znaš taj miris jako dobro. Još bolje znaš taj osjećaj. Kada dođe doma i kaže da je produžio s ekipom s posla. Kada te ne pogleda, nego samo legne u krevet. Kada uđeš u sobu i vidiš njegov mobitel koji svijetli: propušteni pozivi i poruke, a mobitel je zaključan. Reci mi, kada legneš u krevet do njega, kako je ležati u praznom krevetu. Kada zatvoriš oči, kako je to osjećati se praznom. Znam da znaš taj osjećaj. Ne moraš skrivati suze, ne preda mnom. Ja te ionako ne vidim.

 

Ne vidi te ni on. A očito te ne vidi ni prijateljica. Tim bitnije, zapitaj se kakva je to prijateljica. Tebi ne treba puder. Tebi ne treba utjeha. Tebi ne treba netko tko razumije, jer tu se nema što razumjeti. Onaj tko razumije, ne razumije tebe. Ona(j) tko se zbog istog naziva tvojim prijateljem, to nije. Takvi su ti svi muškarci. Nađeš samo onog radi kojeg se to isplati prolaziti. Ja sam, kao muškarac, čuo kada prijateljica to govori drugoj. Reci mi koliko si ti to puta tek čula. I složila se, jer ona ima pravo. Pa i ona ima isto to doma. Ona zna. Ima nas još takvih. Nisam ja jedina. Daj budi žensko, složi se, napudraj masnicu, stavi štikle i proći će. Eto vidiš, kao da se ništa nije dogodilo. Do sljedećeg puta. Kada dođe doma pijan, jer je ružio s njima, s njenim ružem na košulji. Dok ti idući put ne slomi ruku kada mu prigovoriš zbog istog. Dok te idući put ne izbaci iz stana kada počneš plakati. Dok te idući put ne prevari, nedaleko od vašeg stana, na parkingu s curom, koja tako jako podsjeća na tebe. Vjeruje mu kada kaže da je voli, da nije romantičan, i da on nije takav muškarac. Vjeruje mu kada joj govori da ide s prijateljima van, a zapravo tada se vraća tebi. Vjeruje mu, jer tako ju je naučio. Zvuči poznato?! Istim je riječima učio i tebe.

 

Tada ćeš shvatiti zašto moj tekst nije vrijedio za tebe. Tada ćeš znati što sam ja mislio kada sam govorio o njoj. Djevojci koju svaki muškarac želi pored sebe. Djevojka koja ti nisi. Djevojka koja ti nećeš ni biti. Ne zbog toga što nemaš takvog muškarca pored sebe, jer muškarac ne definira tebe. Sebe definiraš jedino ti. Nego zato što si mislila da ti ne možeš biti ona. Da ne zaslužuješ ono što ona ima. Da za tebe ne vrijedi ono što ja pišem. Ali vrijedi. I početi će vrijediti onoga trenutka kada kažeš da je dosta. Ne radi njega. Ne radi tvoje prijateljice. Nego radi sebe. I baciš sve krpice kojima si ga pokušavala zavesti. I ostaviš sve ono čime si ga pokušavala ostaviti. I kažeš bilo je dosta. I njemu koji te ne vidi. I njoj koja te razumije. Uzmeš stvari i odeš, jer to nije tvoja priča. To nije kraj koji zaslužuješ. 

 

Mogao sam ti napisati još toliko toga. Ali, neću. Ne zato što mi nije stalo tebe, iako te ne znam. Nego zato što čekam da tebi bude stalo do tebe, jer ti sebe znaš najbolje. Tvoj komentar sada zvuči smiješno. Tebi. Meni je bilo smiješno i prvi put kada sam ga pročitao. Ali, nemoj brisati. Nemaš razloga za to. Sve je onako kako treba biti. Neka te podsjeti, ako ikada opet pomisliš suprotno. Ostavi ga neka te zaboli onako kako je boljelo kada si ga napisala. Neka ti pokaže kakva si bila. I kakva više nisi. I kakva nikad nijedna ne bi trebala biti. 

 

Da, ovaj tekst je napisao muškarac. I onaj prošlotjedni. I sad već gotovo pedesetak prethodnih. Ne sviđa ti se?! Koji dio? To što sam te pročitao, analizirao ili generalizirao?! Pa idući put kada ti budeš generalizirala mene ili sve muškarce, a prije nego ostaviš svoje mišljenje, sjeti se što to govori o tebi. I govoriš li to ti ili oni koji te razumiju. Oni koji razumiju da tako mora biti. Razmisli što to govori o muškarcu kojeg imaš. Razmisli što to govori o muškarcu kojeg tražiš. Ne moraš priznati meni, priznaj sebi. Ja ionako samo pišem ovaj tekst. Tekst u kojeg ćeš opet posumnjati da ga je napisao muškarac. Svejedno, ja ti želim jednog takvog. Jednog koji možda neće znati napisati nešto slično, ali će razmišljati isto. Jednog radi kojeg ćeš konačno odrasti i prerasti dečke s kojima si do sad izlazila. Jednog radi kojeg ćeš se smijati kada ovo budeš čitala. Kada budete ovo čitali zajedno. Jednog radi kojeg ćeš reći hvala. Ne meni. Ne u komentaru. Ne u poruci. Nego sebi. 

 

Nema na čemu.

 

Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!