Foto: Fokus

Epilog

Po zidovima se cijedila kiša koja je dopirala s ulica iznad
nas. Kiša je pljuštala stvarajući sve dublje lokve, kao da su
kišne kapi plakale za njim, za gadom koji je ležao usred
podruma, u lokvi vlastite krvi.
Teško sam disao gledajući u njega, a onda sam se okre-
nuo. Oba moja Glocka bila su uperena u različitim pravcima
i držao sam Bennyjeve ljude na nišanu, čekajući da stignu
ostali članovi moje ekipe.
Iz slušalice koja mi je bila duboko u uhu je zazujalo.
„Stižemo za deset sekundi, Maddox. Dobar posao.“
Vođa moje ekipe, Henry Givens, govorio je tiho, ali dobro
je znao, baš kao i ja, da je s Bennyjevom smrću sve gotovo.
Desetak muškaraca naoružanih automatskim puškama,
od glave do pete u crnom, uletjelo je u podrum, pa sam spu-
stio oružje. „To su samo skupljači novca. Vodite ih odavde.“
Vratio sam pištolje u futrole, skinuo traku sa zgloba i kre-
nuo podrumskim stepenicama. Thomas me čekao na vrhu,
u smeđem kaputu, kose natopljene kišom.
„Napravio si što si morao“, rekao je, slijedeći me prema
autu. „Jesi li dobro?“ pitao je i dodirnuo mi ranu iznad
obrve.
Dva sam sata sjedio na tom drvenom stolcu i tukli su me
dok me Benny ispitivao. Tog su me jutra provalili, a sve je
to bio dio plana, naravno, ali njegovo ispitivanje trebalo je
završiti njegovim uhićenjem, a ne smrću.
Čeljust mi se nekontrolirano micala. Odavno sam pre-
stao gubiti živce i mlatiti one koji bi mi digli tlak. Ali, sav
moj trud bio je uzaludan jer ga je uništilo samo nekoliko
sekundi. Bilo je dovoljno da Benny izgovori njezino ime, pa
da poludim.
„Moram ići doma, Tommy. Nije me bilo tjednima, a
godišnjica nam je... Ili ono što je ostalo od nje.“ Otvorio sam
vrata auta, ali Thomas me uhvatio za zglob. „Prvo moraš
podnijeti izvještaj. Proveo si godine na ovom slučaju.“
„Upropaštene su. Upropastio sam te godine.“ Tho-
mas je uzdahnuo. „Ne želiš to nositi doma, zar ne?“
I ja sam uzdahnuo. „Ne, ali moram ići. Obećao sam joj.“
„Nazvat ću je. Ja ću joj objasniti.“
„Lagat ćeš.“
„To je ono što mi radimo.“ Istina je uvijek ružna. Thomas
je bio u pravu. On me praktički odgojio, ali nisam ga istinski
poznavao dok nisam unovačen u FBI. Kad je Thomas kre-
nuo na studij, mislio sam da studira marketing, no kasnije
nam je rekao da radi kao kreativni direktor u Kaliforniji.
Živio je daleko pa mu nije bilo teško očuvati tu krinku.
Gledajući u prošlost, to što je Thomas jednom došao kući
bez posebnog povoda, i to one noći kad je upoznao Abby,
imalo je smisla. U to je vrijeme započeo istragu o Bennyju
i njegovim brojnim nezakonitim poslovima, i bila je čista
sreća što je njegov brat upoznao kći jednog od Bennyjevih
dužnika i zaljubio se u nju. Ispalo je još bolje kad smo se i
mi upetljali u njegov posao.
Čim sam diplomirao na Easternu, na kaznenom pravu,
bilo je logično da me potraži FBI. Nisam ni znao koliko
sam poseban. Ni meni ni Abby nije palo na pamet da im se
godišnje prijavljuju tisuće ljudi, iako nemaju običaj primati399
novake. Ali ja sam bio dobar, tajni operativac koji je već bio
povezan s Bennyjem.
Godine obuke i odsutnosti od kuće dovele su do toga da
Benny sad leži mrtav na podu, a oči mu bulje u podrumski
strop. Cijeli spremnik mojeg Glocka bio je ispaljen u njegovo
tijelo. Zapalio sam cigaretu. „Zovi Sarah u ured. Reci joj da
mi rezervira idući let. Želim biti doma prije ponoći.“
„On je prijetio tvojoj obitelji, Travis. Svi znamo na što je
Benny bio spreman. Nitko te ne krivi.“
„Znao je da je uhvaćen, Tommy. Znao je da nema kud.
Izazivao me. Izazivao me, a ja sam nasjeo.“
„Možda. Ali nije mu bilo naročito pametno da opisuje
do detalja mučenje i smrt žene svojeg smrtnog neprijatelja.
Morao je znati da te ne može zaplašiti.“
„Da“, procijedio sam kroza stisnute zube, sjetivši se
Bennyjevog živopisnog opisa kako će oteti Abby i skidati joj
meso s kostiju, komad po komad. „Kladim se da mu je sad
žao što tako dobro priča priče.“
„A tu je naravno i Mick. On je idući na listi.“
„Rekao sam ti, Tommy. Tu ti mogu biti savjetnik. Ali ne
bi bilo dobro da sudjelujem.“
Thomas mi se samo nasmiješio, voljan pričekati drugu
priliku za razgovor.
Zavukao sam se na zadnje sjedište automobila koji je
čekao da me odveze na aerodrom. Čim su se vrata za mnom
zatvorila, a vozač krenuo, ukucao sam Abbyn broj.
„Hej, dušo“, zapjevušila je.
Odmah sam duboko udahnuo i pokušao izbaciti sve iz
sebe. Njezin je glas bio sve što mi je trebalo.
„Sretna ti godišnjica, Golubice. Na putu sam doma.“
„Stvarno?“ pitala je, a glas joj se podigao za oktavu. „To
mi je najbolji poklon.“
„Kako je?“
„Kod tate smo. James je upravo pobijedio u novoj partiji
pokera. Počinjem se brinuti.“
„On je tvoj sin, Golubice. Čudi te što je dobar s kartama?“
„Pobijedio me, Trav. Stvarno je dobar.“
Zastao sam.
„Pobijedio te?“
„Da.“
„Mislio sam da imaš pravilo u vezi s tim.“
„Znam.“ Uzdahnula je. „Znam. Ne igram više, ali imao
je loš dan i željela sam ga navesti da priča o tome.“
„Kako to?“
„Ima neki klinac u školi. Danas mu je nešto govorio o
meni.“
„Nije prvi put da se neki klinac nabacuje seksi nastavnici
matematike.“
 „Ne, ali valjda je bio jako nepristojan. Jay mu je rekao da
začepi. Došlo je do naguravanja.“
„Je li ga Jay premlatio?“
„Travis!“
Nasmijao sam se. „Samo pitam!“
„Vidjela sam iz svoje učionice. Jessica je došla tamo prije
mene. Možda je... ponizila brata. Malo. Ne namjerno.“
Zatvorio sam oči. Jessica, s njezinim velikim očima boje
meda, dugom crnom kosom i četrdeset kila zločestoće, bila
je mala verzija mene. Imala je jednako naglu narav i nikad
nije gubila vrijeme na riječi. Prvi put se potukla u vrtiću,
braneći svojeg brata blizanca, Jamesa, od sirote, naivne
djevojčice koja ga je zezala. Pokušali smo joj objasniti da
se djevojčica vjerojatno samo zaljubila, ali Jessie to nije pri-
hvaćala. Ma koliko je James molio da ga pusti da sam vodi
vlastite bitke, žestoko ga je uzimala u zaštitu, iako je on
osam minuta stariji.
Otpuhnuo sam. „Daj da razgovaram s njom.“
„Jess! Tata je na telefonu!“
S druge strane začuo se ljupki glasić. Bilo mi je nevje-
rojatno što je u isti mah bila tako divlja, na mene, a ipak,
zvučala je i izgledala poput anđela.
„Hej, tata.“
„Dušo... je li bilo nekih problema danas?“
„Nisam bila kriva, tatice.“
„Nikad nisi.“
„Jay je krvario. Srušili su ga.“
Krv mi je proključala, ali bilo mi je važnije usmjeriti djecu
na pravi put. „Što je djed rekao?“
„Rekao je da je već bilo vrijeme da netko ponizi onog
Stevena Matesea.“
Bilo mi je drago što me ne može vidjeti kako se smijem
na taj precizan opis Jima Maddoxa.
„Ne krivim te što si htjela braniti svog brata, Jess, ali
moraš ga pustiti da sam vodi svoje bitke.“
„Hoću. Samo ne dok leži na tlu.“
Prigušio sam novi napad smijeha. „Daj mi da razgova-
ram s mamom. Stižem kući za nekoliko sati. Puno te volim,
dušo.“
„I ja tebe volim, tata!“
U slušalici je malo zapucketalo, dok je telefon prelazio iz
Jessine ruke u Abbynu, a onda se ponovo začuo nježan glas
moje žene.
„Nimalo nisi pomogao, zar ne?“ pitala je, iako je već
znala odgovor.
„Vjerojatno nisam. Imala je dobar razlog.“
„Uvijek ima.“
„Istina. Slušaj, stižemo na aerodrom. Vidimo se uskoro.
Volim te.“
Kad se vozač zaustavio kraj ruba ceste blizu terminala,
požurio sam izvaditi torbu iz prtljažnika. Sarah, Thomasova
pomoćnica, poslala mi je mail s rasporedom letova. Trebao
sam poletjeti za pola sata. Brzo sam se prijavio za let i pro-
šao kroz sigurnosnu provjeru te stigao do izlaza baš kad su
pozvali prvu grupu za ukrcaj.
Let kući trajao je čitavu vječnost, kao i obično. Iskoristio
sam priliku da se osvježim i presvučem u toaletu, što je
uvijek bio priličan izazov, ali vrijeme putovanja sporo je
prolazilo.
Znao sam da me obitelj čeka, ali činjenica da je ovo bila
moja i Abbyna jedanaesta godišnjica braka, činila je stvari
još težima. Samo sam želio zagrliti svoju ženu. To je oduvi-
jek bilo jedino što sam želio. Bio sam jednako zaljubljen u
nju u toj jedanaestoj godini, kao što sam bio u prvoj.
Svaka je godišnjica bila pobjeda, pokazivanje srednjeg
prsta svima koji su mislili da nećemo trajati. Abby me ukro-
tila, brak me smirio, a kad sam postao otac, moj kompletan
pogled na svijet se promijenio.
Zagledao sam se u zglob i povukao rukav. Abbyn je
nadimak još uvijek bio tu, i još uvijek sam se dobro osjećao
jer sam znao da je tu.
Avion je sletio i morao sam suzbiti želju da potrčim
preko terminala. Čim sam stigao do automobila, strpljenje
me izdalo. Prvi put poslije puno godina, prolazio sam kroz
crvena svjetla i vijugao kroz promet. Zapravo, to me poma-
lo i zabavljalo, jer sam se prisjetio studentskih dana.
Skrenuo sam na prilaz i isključio svjetla. Kad sam se pri-
bližio ulazu u kuću, upalilo se svjetlo na trijemu.
Abby je otvorila vrata, s kosom boje karamele koja joj je
jedva sezala do ramena i krupnim sivim očima te, premda
je već bila pomalo umorna, pokazala koliko joj je laknulo
što me vidi. Privukao sam  je u naručje, trudeći se ne stezati
je previše.
„O Bože.“ Uzdahnuo sam i zaronio lice u njezinu kosu.
„Jako si mi nedostajala.“
Odmaknula se i dodirnula mi ranu na čelu.
„Jesi li pao?“
„Težak dan na poslu. Možda sam naletio na vrata auto-
mobila kad sam kretao na aerodrom.“
Ponovo me privukla sebi i zarila mi prste u leđa. „Tako
mi je drago što si doma. Djeca su u krevetu, ali odbijaju
zaspati dok ih ti ne ušuškaš.“
Odmaknuo sam se i kimnuo glavom, a zatim se sagnuo
i spustio ruke na njezin zaobljeni trbuh. „A kako si ti?“ upi-
tao sam svoje treće dijete. Poljubio sam je u izbočeni pupak,
a zatim se ponovo uspravio.
Abby je protrljala trbuh kružnim pokretima. „Napredu-
je.“
„Dobro.“ Izvadio sam kutijicu iz torbe i podigao je.
„Jedanaest godina otkako smo bili u Vegasu. To mi je i dalje
najbolji dan u životu.“
Uzela je kutiju, a onda me povukla za ruku i odvela do
ulaza. Mirisalo je na mješavinu sredstava za čišćenje, svijeća
i djece. Mirisalo je na dom.
„I ja sam tebi nešto kupila.“
„Jesi?“
„Jesam.“ Nasmiješila se. Udaljila se na trenutak i nestala
u uredu, pa se vratila noseći kuvertu. „Otvori.“
„Kupila si mi pismo? Ti si najbolja žena“, zezao sam je.
Abby se samo nasmiješila.
Otvorio sam kuvertu i izvukao hrpu papira. Datumi, sat-
nice, transakcije, čak i mailovi. Za i od Bennyja, dokumenti
Abbynog oca Micka. On je godinama radio za Bennyja.
Posuđivao je novac od njega, a onda je morao odraditi dug,
radeći za njega kad je Abby odbila biti ta koja će vraćati
njegove dugove.
Postojao je samo jedan problem: Abby je znala da radim
s Thomasom... Ali, koliko sam ja znao, mislila je da radim
u marketingu.
„Što je ovo?“ pitao sam, glumeći zbunjenost.
Još je imala besprijekorno pokeraško lice.
„Ovo je dokaz koji povezuje Micka i Bennyja. Upravo će
mu ovo“, rekla je i izvukla drugi papir iz hrpe, „zapečatiti
sudbinu.“
„Dobro, ali što da radim s tim?“
Izraz lica promijenio joj se u sumnjičav osmijeh. „Ono
što već radite s ovakvim stvarima, dušo. Pomislila sam da
bi, ako malo prekopam, ovoga puta mogao ostati kod kuće
nešto duže.“
Misli su mi letjele kroz glavu dok sam pokušavao smisli-
ti kako da se izvučem iz toga. Nekako sam upropastio svoj
paravan. „Koliko dugo znaš?“
„Zar je važno?“
„Ljutiš li se na mene?“
Abby je slegnula ramenima.
„U početku sam bila malo povrijeđena. Dosad si izgovo-
rio puno bezazlenih laži.“
Zagrlio sam je, držeći i dalje papire i omotnicu. „Žao mi
je, Golubice. Tako mi je žao.“ Odmaknuo sam se. „Nisi rekla
nikome, zar ne?“
Odmahnula je glavom.
„Čak ni Americi i Shepleyu? Čak ni tati i djeci?“
Ponovo je odmahnula glavom.
„Bila sam dovoljno pametna da to otkrijem, Travis. Zar
ne misliš da sam dovoljno pametna i da to zadržim za sebe?
U pitanju je tvoja sigurnost.“
Obuhvatio sam joj obraze rukama. „Što to znači?“
Nasmijala se.
„Znači da možeš prestati govoriti da opet moraš ići na
nekakvu konvenciju. Neke od tvojih priča su uvredljive,
koliko i glupe.“
Ponovo sam je poljubio i nježno dodirnuo usnama. „I što
sad?“
„Poljubi djecu, a onda ti i ja možemo proslaviti naših
jedanaest godina, koje smo proživjeli zajedno unatoč
svemu. Može?“ Široko sam se osmjehnuo i pogledao prema
papirima. „Je li to u redu? To što ćemo srediti tvog oca?“
Abby se namrštila. „Rekao je milijun puta da sam ga ja
dokrajčila. Bar će se ponositi time što je bio u pravu. A i
djeca će biti sigurnija.“
Spustio sam papire na stol pored ulaza. „Kasnije ćemo
razgovarati o tome.“
Krenuo sam hodnikom i povukao je za sobom. Jessicina
soba je bila bliža pa sam se sagnuo i poljubio je u obraz,
oprezno da je ne probudim, a onda sam ušao u Jamesovu
sobu. Još je bio budan i mirno je ležao.
„Hej prijatelju“, prošaptao sam.
„Hej, tata.“
„Čujem da si imao težak dan. Jesi li dobro?“
Kimnuo je glavom.
„Sigurno?“
„Steven Matese je kreten.“
Složio sam se. „U pravu si, ali vjerojatno bi mogao pro-
naći i prikladniji način da ga opišeš.“
Iskrivio je usne.
„Znači tako. Pobijedio si mamu u pokeru danas, ha?“
Nasmiješio se. „Dvaput.“
„Taj dio mi nije ispričala“, rekao sam i okrenuo se prema
Abby. Njezina tamna, zaobljena figura stajala je na osvijet-
ljenim vratima.“ Sve ćeš mi sutra detaljno ispričati.“
„Da, gospodine.“
„Volim te.“
„Volim i ja tebe, tata.“
Poljubio sam sina u nos, a zatim pošao za njegovom
mamom do naše sobe. Zidovi su bili puni obiteljskih i škol-
skih fotografija i uokvirenih slika.
Abby je stajala nasred sobe, s našim trećim djetetom
u trbuhu, predivna i sretna što me vidi, čak i nakon što
je saznala da sam imao tajne tijekom velikog dijela našeg
braka. Nikad prije Abby nisam bio zaljubljen i nitko me
nakon nje nije zanimao. Moj je život bila žena koja je stajala
ispred mene i obitelj koju smo zajedno stvorili.
Otvorila je kutiju i pogledala me suznih očiju. „Uvijek
znaš što kupiti. Savršen je“, rekla je i elegantnim prstima
dodirnula drago kamenje koje je bilo povezano s godinama
rođenja naše djece. Stavila je prsten na prstenjak desne ruke
i ispružila je kako bi se divila novom komadu nakita.
„Ne može se to mjeriti s time što si mi sredila napre-
dovanje. Saznat će što si napravila, znaš, i onda će se sve
zakomplicirati.“
„To je tako s nama“, rekla je, posve ravnodušna na moje
riječi.
Duboko sam udahnuo i zatvorio vrata spavaće sobe.
Iako smo jedno drugom priređivali pakao, pronašli smo
svoj raj. Možda je to bilo više od onoga što dvoje grešnika
zaslužuje, ali ja se sigurno nisam namjeravao žaliti.

Ovaj, i još mnogo drugih zanimljivih besteselera potražite u Fokusu!