Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

OTKAD sam krenula s pisanjem, ovu kolumnu sam tipkala na raznim čudnim mjestima. U bircu. U parku. Na aerodromu. U Karlobagu. Svugdje sam ju pisala, ali još nijednom u zraku. To radim sad - sjedim u avionu, letim za Zadar i tipkam. Voljela bi reć da je fora ali nije jer se avion svako malo zatrese (ladies and gentlemen, we kindly ask you to get back to your seats and fasten your seatbelts, we’re experiencing some light turbulence…), pa se meni ekran zatrese i onda mi bude zlo, onako kao što ti bude zlo kad buljiš u mobitel kad se voziš. Letim iz Londona.

Zašto iz Londona u Zadar? Zato što sam kartu Zadar-London platila 16 eura, a kartu London-Zadar 23 eura. To je ukupno 47 eura, što je netočno ali je točno da je to jako povoljna cijena za let. Plus, kad letiš iz Zadra, prije leta možeš otić na janjetinu (znamo svi gdje se ide), a upravo sam to i napravila jer sam išla s frendicom koja kao i ja voli sve što vole gladni.

London mi je zasad najdraži grad u kojem sam bila - New York je super ali mi je prebrz i prevelik, Pariz je prekrasan ali ne razumijem ništa, a volim razumjet stvari kad sam u stranom gradu jer je to lijepo. London je baš taman - nije prevelik a nije ni Slunj, blizu je i sve razumiješ. Velegrad koji i dalje možeš vrlo brzo učiniti svojim - to mi se nije sviđalo kod New Yorka, on te poždere kao pijana cura burek u 3 ujutro kad misli da ju nitko ne gleda. Ni ne snađeš se a već je gotovo. London je pitomiji, smireniji, manje nadrkan.

Ono što najviše volim kad dođem ovdje je brzina kojom se poništavaju sve goruće hrvatske drame.  Otiđeš na Fejs i vidiš da Žac Markić opet riga vatru zbog spolova i odgoja i zbog čega god je već ljuta taj dan, a onda izađeš na londonsku ulicu… i sve prestane. Tu je hrpa normalnih, sretnih ljudi - crnaca, bijelaca, azijata, pedera, lezbi, muškaraca koji se oblače kao žene, žena koje se oblače kao muškarci, slovenaca… i nitko ne zna tko je Žac. Na primjer on:

On je u krem štramplicama i bodljikavoj majici i jebe mu se što će netko mislit o njemu jer je on sebi fabulous i to je jedino bitno. To volim kod Londona, tu live and let live atmosferu koja pretvara svaku ulicu u čarobno, prekrasno mjesto prepuno tolerancije. Svi samo idu svojim putem i nitko nikog ne gleda čudno jer nikog nije briga. Svi majndaju svoj biznis, svi od rođenja znaju da je različitost jednako normalna kao što je normalno da netko tko živi na istoku grada ne ide na isti vlak kao netko tko živi na jugu. I ljudi su jako ljubazni - svi nekamo žure, ali kad treba pridržat vrata, stat će i pomoć ti. Kad ti netko stane na nogu, uvijek možeš računat na iskrenu ispriku, a kad ti nekom staneš na nogu, on će ti vrlo često reć: "Sorry darling" - jer ti je bio na putu. Čak se i podzemna trudi da ti dan bude ljepši.



Ima jedna stvar koju ne volim kad idem u London - zapravo, ima tri stvari.

Prvo, kad god idem, nađe se 5-6 ljudi koji MORAJU reć: "Jooooj taj London, kiša i depresija" - NIJE. Za početak, to što pada u Londonu nije kiša. To je nakupina decentnih kapljica za koju ti u većini slučajeva ni ne treba kišobran. Što se depresije tiče, to nije do Londona nego do čovjeka - ak u jednom od najboljih gradova na svijetu uspiješ bit depresivan jer je oblačno, vjerojatno je stvar u tebi a ne u gradu. A i to s oblačnim vremenom je isto prenapuhano, ja sam u 90 posto svojih boravaka u Londonu imala prekrasno, sunčano vrijeme.

Drugo, priče o cijenama. Da imam kunu za svaki put kad mi je neki "pametni" lik rekao: "Istrošit ćeš se, tamo ti je Cola 90 kuna" - imala bi sigurno barem za dvije takve Cole. London je skup, ali ako platiš Colu 90 kuna, to opet nema toliko veze s Londonom koliko sa činjenicom da si TI idiot. Naravno da možeš potrošit 90 kuna na Colu ili 70 na kavu, ali postoji jedan super tajni trik kako to izbjeć: Nemoj bit idiot i sjedat na kavu i Colu u najužem centru po kafićima koji se zovu Maison de Bancruptcy ili imaju riječ Chez u imenu i bit ćeš ok. Hranu si ili kupiš dućanu (i cijena je manje-više ista kao kod nas) ili ju pojedeš u nekom od brojnih malih lokala u kojima poslužuju normalnu hranu a ne pačji anus na posteljici od staklenih snova, kad vidiš Colu od 90 kuna kažeš: "You shall not pass" - i ne moraš potrošit djedovinu ako ne želiš. Na primjer, pogledaj ovu prekrasnu zdjelu Chicken Yakisobe za 5 funti.



Isto tako možeš pojest i pohano meso i sve ostale lijepe stvari koje ćeš možda platit malo više nego što ćeš ih platit u Zagrebu, a možda i isto koliko ćeš ih platit u Zagrebu kad ručaš u centru (Saborska menza excluded).

Ukratko, što si gluplji, London je skuplji. Kao i svaki grad na našem moru tijekom turističke sezone.

I treće, možda meni najdraže od svega - savjeti (koje nitko nije tražio) kamo otić, čija svrha uopće nije da ti netko stvarno kaže za neko kul mjesto koje je zabavno vidjet nego pokušaj da savjetodavac ispadne nevjerojatno dubok, hipsterski osvješten i nezainetesiran za "turističke stvari". "OBAVEZNO moraš ić u jedan mali kafić za koji nitko nije čuo (čak ni vlasnik) skroz na istoku u jednom opskurnom kvartu za koji znaju samo prostitutke, trgovci organima i MARKO s Bukovca. Super je uređen, onak svaka stolica je u drugoj boji a umjesto stola imaju knjige koje neobavezno stoje po podu a pod nije pod nego su samo ostavili zemlju i onda se taj stol od knjiga full klima i ne možeš pit kavu DIVNO JEEE, nemoj ić po centru, to je komercijala!" Neću ić tražit zabačene kafiće u kojima je Ivo Andrić jednom možda popio kavu i onda dobio proljev a možda i nije, to mogu i u Dugavama radit. Komercijala nije loša stvar ako ju pametno radiš. Na primjer, Harry Potter:



King’s Cross station, Platform 9¾, Gryffindor ogrtače smo kupile u Prajmarku za 10 funti. Znam da nije kul kao kafić zvan “Potencijalno ukradeni bubreg” u zabačenom dijelu grada, ali lijepo je. Dok sam čekala u redu za fotkanje (nekih pola sata, nije strašno), vidjela sam jednu jako tužnu ljubavnu priču. Cura i dečko iz Hrvatske, dečko je sav uzbuđen došao vidjet legendarno mjesto iz Harrya Pottera i htio stat u red ili se barem pokušat slikat u blizini broja 9¾… cura ga je pogledala pogledom punim prijezira i rekla: “Hoćeš više prestat s tim glupostima?!”  - i odvukla ga prema izlazu. Nadam se da će ju ostavit čim slete natrag u Hrvatsku. Avada kedavra, bitch!

Shopping je isto super u Londonu - naravno, možeš skršit hrpu novaca ako imaš/želiš, ali možeš i proć jako jeftino. Na primjer, ja upravo sjedim u rozoj, puflastoj majici dugih rukava koja je topla i prekrasna, a platila sam ju 3 funte. Bila je 8 ali su ju snizili. Kupila sam i 24 pari gaća - paket od 3 komada je 3 i pol funte. "To ti nije kvalitetno" - reći će Melania i hvala joj na tome. Znam da nije, ali znam i da je jednako kvalitetno kao i ISTE takve gaće koje sam vidjela u Viktorijinim tajnama na "posebnoj" akciji 3 komada za 30 funti. Nisam baš stručna u području matematike, ali to je pun k više za isti k. Mislim da to zapravo i je Viktorijina tajna - ženama za 30 funti prodat isto šareno smeće koje su mogle kupit za 3 i pol. I opet, što si gluplji, London (i život) je skuplji.

Jedna od najboljih (komercijalnih) stvari koje možeš napravit u Londonu je otić u kazalište. Kad sam bila prošli put, gledala sam mjuzikl “Once” sa Zrinkom Cvitešić - ovaj put sam išla na “The Book of Mormon.” Nenormalno je dobar, ako imaš priliku pogledat, POGLEDAJ.

Još jedna nenormalno dobra stvar je on:

Cinnabon. Volim ga više nego što je Cruz ikad volio Eden. Bok Marko, samo da ti javim da ne moraš napisat foru o tome da ovaj frosting gore izgleda ko sperma. Znamo. Svima liči na spermu. Hi hi ho ho. Sperma huhu haha. Seksualne konotacije hoho huhi. Evo fino smo se nasmijali, možemo dalje.

Svugdje sam bila (osim u kafiću "Potencijalno oduzeta putovnica i bijelo roblje"). U Camdenu u kojem ti nude travu/brak/maske za mobitel na svakom uglu. Na London eye-u (nisam se vozila jer NEĆU čekat u redu sat vremena da bi se onda još pola sata vozila u zmazanoj gondoli u kojoj ljudi prde jer su htjeli probat engleski doručak baš danas kad idu u London eye). Al sam napravila hipstersku "ne gledam u kameru nego proživljavam ljepotu onoga što gledam" sliku.



Na Big benu sam isto bila - manji je uživo nego što očekuješ da će bit, unlike Žac Markić. I tu sam napravila hipstersku sliku.



Tu čak sjedim na golubljem dreku, jer je stajanje ili sjedenje na čistom stolcu totalna komercijala.

Još malo komercijale - Lola’s cupcakes u Halloween izdanju:



Bile smo i u Hyde Parku. Srele smo Natalie Portman.



Divan je to grad pun divnih, šarenih ljudi koji samo hodaju i majndaju svoj biznis. I ne gledaju te čudno kad ujutro odeš po kavu u Starwars pidžami.

Nisam mutna, u warpu sam.

"Ladies and gentlemen, as we start our descent, please make sure your seat backs and tray tables are in their full upright position…"

Evo nas, slijećemo, moram zatvorit laptop. Taman.

Cheers!

Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!