PORAZ se vidio u očima igrača i izbornika nakon neoprezno primljenog gola: izgledali su kao da na jedanaesterce kreću sa unaprijed potpisanom kapitulacijom, a ne jednakim šansama kao i Turci.

Hrvatska je tijekom utakmice bila bolja, ali da li je "više zaslužila pobjedu", kao što će nas sljedećih dana klonutim glasom svi uvjeravati?

Bilić nema što prigovarati sucu, jer mu je od 90. minute pola igrača jedva stajalo na terenu

Jer utakmica se igra "do posljednjeg sučevog zvižduka", gol postignut u 121 minuti i 4. sekundi vrijedi jednako kao i onaj u 119., a izmjena zbog koje je Bilić prigovarao sucu se mogla izvršiti i minutu prije (ako je želio uvesti igrača - Vukojevića) ili nakon gola (ako je želio uvesti golmana Runju).

Ovako se završilo najgore, jer Biliću je od početaka produžetaka pola igrača jedva stajalo na terenu, a on je tvrdoglavo čuvao izmjenu upravo za sudačku nadoknadu produžetka, zbog koje sada svi napadaju Rosetta i Gonzalesa!

Niti je uveo igrača koji bi podigao razinu žestine, čvrstine i ritma (a igra je u cijelom drugom dijelu, a napose produžecima, naprosto "pitala" Vukojevića), niti je potpuno demoraliziranim igračima u knockdownu nakon primljenog gola pružio "pozitivni šok" u vidu Vedrana Runje na golu, jer im je to, onako psihički razbijenima, trebalo jednako kao i masiranje premorenih mišića.

Obožavani izbornik nije se iskazao ni nakon vodećeg gola, niti prije penala

Kako je tek pogled na igrače bio dovoljan da se vidi u kakvom su stanju nakon turskog gola prionuli penalima kao da idu na stratište, jedina nada nam je mogao biti golman, a teško je bilo onda očekivati da će nas izvući Pletikosa, koji nije poznat kao specijalist za jedanaesterce.

Onaj koji nas također definitivno nije izvukao je obožavani izbornik. Pogledajmo samo reakcije oba selektora prilikom Klasnićevog gola i priprema za izvođenje penala; u prvoj prilici Bilić se radovao i koljenima klizao po terenu, dok je Terim svoje igrače raspooređivao za posljednji juriš. Kada se pripremalo izvođenje jedanaesteraca, Bilić samo što nije plakao, dok je Terim Turke sokolio. 

Neviđeni turski fanatizam

Proglašavati Turke za "Grke ovog EP-a" i proklinjati njihovu "sreću" je čista nebuloza, jer sve sa superkratkom memorijom podsjetimo kako se stručnjaci slažu da su protiv Portugala odigrali odlično i hrabro iako su izgubili, a dočim su u tri utakmice poslije toga zabili šest golova i vraćali se pobjedama u utakmice u 90., 92. i 122. minuti.

Ako je to samo "sreća" i "krompiranje", onda dobro, ali pogled na polufinalni par nas gorko vraća u realnost. Tamo neće igrati oni koji igraju lijepo - Portugalci i Hrvati, nego dosadni i sretni Nijemci i Turci. Naš nogometni mentalitet se ne može i ne smije promijeniti nauštrb bunkera ili destrukcije, ali treba biti realan i priznati da Turci nisu došli tako daleko samo zbog nečeg tako ezoteričnog i neuhvatljivog kao što je sreća, mada im u polufinalu (opet osakaćenima kartonima) teško išta može pomoći.

Turci proboj u polufinale, zapravo činjenicu da nisu bili 4. u skupini, mogu zahvaliti neviđenoj, fanatičnoj vjeri koju im je usadio izbornik Terim. Iako oslabljeni neigranjem trojice važnih prvotimaca samouvjereno su i bez predaje ustrajali do kraja utakmice i pri izvođenju jedanaesteraca.

Hrvatski igrači su također igrali sa velikim patriotskim nabojem, a poznato je i da se odlično slažu sa izbornikom, ali razlika između naših i turskih reprezentativaca se vidjela i kod penala, jer nije slučajno da su Turci izgledali i pucali kao da ne mogu promašiti, a naši upravo suprotno.

Hrvatska je bila bolja, ali nije to i "ostala"

Bilić je na nadutu samouvjerenost koju su odašiljali Terim i Kahveci odgovarao kratkim i jasnim "Bolji smo", što je vrlo vjerojatno i točno, ali to do kraja nismo pokazali.

Na kraju, koliko god to bilo bolno i teško priznati; jedanaesterci su također "dio igre", a tu nažalost znamo tko je pobijedio. Je, lutrija su i često nemaju veze "s odnosom snaga na terenu", ali kako onda odlučiti pobjednika nakon remija - bacanjem novčića?
 
Kada je bilo "ili-ili" Turci su pogađali, a Rakitić i Modrić promašili vrata. Nisu oni zbog toga lošiji igrači nego što se o njima govori i piše, to dokazuje da samo još nisu veliki, koliko će kroz koju godinu biti, jer ovo ispadanje je i njima najgora i najveća škola za teret koji im na leđa nije nametnut, nego su ga sami tražili - Modrić je već dvije godine ključni igrač reprezentacije, a Rakitić je stalno ponavljao kako je na Euro došao igrati.

Nismo zabili Turcima kroz rupu na boku...

Sami početak utakmice, prvih 15 minuta proteklo je u nadmoći Turske koja je agresivnom igrom kroz sredinu jako dobro držala loptu i na isti način napadala kada su naši bili u posjedu lopte. Međutim, nakon toga nisu znali što bi s njom osim što su priprijetili sa dva opasna udarca iz daljine.

Slabo se koristio manjak turskih igrača u napadu i sredini gdje je Bilić zahvaljujući Terimovoj zgusnutoj postavi imao igrača više i zato je bila potrebna pomoć Ćorluke i Pranjića, pri čemu je prvi zakazao, a drugi iako se iznimno trudio i bio odličan, od sredine drugog poluvremena više jednostavno nije mogao.

Vrata su se "širom odškrinula" u 20. minuti nakon Modrićevog nabačaja za Olića koji je sa par metara pogodio vratnicu, a Kranjčar iz odbijanca opet promašio prazan gol. U sljedećih pet minuta Turska je bila zrela za barem još jedan laki komad: Pranjić je harao po lijevoj strani, a njegova nabacivanja su nesigurni turski braniči i vratar Rustu tek mogli izbiti. Lijevom stranom smo opet bili mnogo opasniji nego desnom, a Srnina neučinkovitost zbog ozljede je došla do izražaja i prilikom izvođenja kornera, jer svi su odsjeli nisko na prvoj stativi.

... niti smo prebacili igru na njihovu polovicu

Vukojević bi dakako lakše odgovorio turskom pritisku i agresivnosti (Kranjčar nije pokazao bogzna što), jer bi mogao razbijati napade i osloboditi Modrića za primicanje bliže golu, što bi dakako značilo i stavljanje stalnog pritiska na njihovu obranu.

Nedostajalo je i ubrzavanje igre i odigravanje iz prve, jer nekoliko situacija koje su tako riješene izbacile su po nekoliko turskih igrača, ali ostajala je nada kako protiv ovakvih Turaka samo treba iskoristiti jednu šansu i utakmica je gotova.

Turski napad je aktivna obrana

Potom je opet došlo razdoblje kontinuiranog turskog pritiska u režiji Tuncaya i Topala: nijedan napad im na našoj polovici nije trajao manje od minute jer znaju čuvati loptu, a iz jedne takve mini-opsade je došla prilika Topalu koji je sjajno iz daljine opalio pored gola i opet je kao Altintop na početku utakmice ostao potpuno sam na šutu.

Hrabrili smo se kako turska udvajanja naših veznih igrača koja su ih tjerala na greške ne mogu potrajati u nedogled, jer svi dueli su bili turski, svaka odbijena lopta je završavala kod njih i činilo se kao da su prekopirali austrijski recept. Čekalo se dakle neko naše proigravanje i šansa nakon duplog pasa. Također, opet je jedino Olić radio presing na nesigurne turske centralne braniče, a koliko su ranjivi u takvim situacijama je nabolje bilo vidljivo početkom drugog dijela.

Terim se kockao uvođenjem napadača, a Bilić čekao

Uvođenjem napadača Semiha umjesto veznjaka Borala u trenucima najvećeg hrvatskog pritiska (od 70. minute), turski trener je pokazao koliki je kockar jer je znao da jedino tako može odgovoriti na Modrića koji je potpuno pohvatao konce naše igre i prvo Rakitićevo ukazanje, kada je Raketa loptu (opet nakon duplog pasa) izbio preko gola nakon što je izbio sam pred Rustua.

Proradio je čak i Rustu: sjajno je skinuo Srnin slobodnjak, a njegovi suigrači u polju su i dalje nenormalno mnogo trčali i više i manje uspješno neutralizirali hrvatsku igru i samo na nekoliko trenutaka su nam dali da uspostavimo našu igru. Što je najbolje, svaki od tih njihovih padova koncentracije je rezultirao prilikama za Hrvatsku.

Nakon što je Rustu, koji je otprilike u isto vrijeme kao i Bilić imao zenit igračke karijere, bio sukrivac za naš gol (požrtvovnom Modriću idu jednake zasluge kao i Klasniću), neočekivani heroj je asistirao za gol njegove momčadi poslije kojeg se za Hrvatsku jednostavno spustio zastor na ovaj Euro, a na tkivu nogometne nacije sada je treća neizlječiva rana nakon Njemačke na Euru '96 i Francuske sa SP-a '98.

Ima li uopće lijeka?

"Tražiti utjehu u ovom neuspjehu naizgled je deplasirano, ali ipak je tu: sjajno je što će konačno prestati degutantno marketinški inducirano "vatreno ludilo". Prodavači razvodnjenih piva, plazmi i dileri karata moći će podvući crtu pod svoju zaradu, a voditelji, plesačice i Baruni će biti manje egzaltirani u prijenosima iz studija i pučkim feštama po trgovima. Stanovnici Žujalanda će se vratiti njihovim stvarnim problemima kao što su skupi benzin, otplate kredita i planovi za ljetovanje, ma koliko se činilo da ovu večer nećemo nikad preboljeti."