OD 1990. naovamo, dakle od samostalnosti Hrvatske, ne pamtimo kad je jedan izbornik u bilo kojem sportu dočekan s plebiscitarnom podrškom kao što se dogodilo sad, kad je na klupu hrvatske košarkaške reprezentacije, moramo reći napokon, sjeo Velimir Perasović. Takva euforija nije dočekala čak ni drugog najuspješnijeg izbornika u povijesti sporta, Ratka Rudića (legendarni brazilski odbojkaški trener Bernardo Rezende je prvi, a još jedan odbojkaški mag Nikolaj Karpolj je treći), koji je klupu hrvatske vaterpolske reprezentacije preuzeo 2004. i s kojom je u osam godina osvojio olimpijsko, svjetsko i europsko zlato.

 

Logično, vaterpolo nije ni blizu popularan kao košarka, kraljica igara, a mnoge navijače u Hrvatskoj posebno boli činjenica da nas punih 20 godina nema (s izuzetkom EP u Sloveniji 2013.) na košarkaškoj mapi svijeta. Nekad košarkaška velesila, danas europski prosjek. Je li s Perasovićem napokon došao kraj postu, pitaju se brojni košarkaški zaljubljenici u Hrvatskoj. 

 

Nakon veličanstvene igračke karijere u kojoj je s reprezentacijom Jugoslavije bio prvak svijeta, s reprezentacijom Hrvatske srebrni na Igrama u Barceloni, a s Jugoplastikom trostruki uzastopni prvak Europe te član i službeno najbolje europske klupske momčadi svih vremena, Perasović je ostao u košarci i ostvario je sjajnu trenersku karijeru. Posebno u Španjolskoj, gdje je s Baskonijom i Valencijom, klubovima s puno manjim budžetima od Reala i Barcelone, godinama nizao zavidne rezultate.

 

Reputacija strogog, ali pravednog profesionalca koji zna što radi i koji poznaje i priznaje isključivo ''krv, znoj i suze'',  Perasa je nakon smjene Repeše zabetonirala kao jednog i jedinog ozbiljnog kandidata za mjesto izbornika kojeg uspjeha žedna nacija želi vidjeti na klupi.

 

Odmah na prvoj pressici nakon preuzimanja dužnosti, Perasović je najavio da nema namjeru  obećavati nikakve medalje, da će za reprezentaciju igrati isključivo najbolji, da trenutno nema definiran roster u glavi, niti će ga zapravo ikad imati. Kako je rekao, svašta se do ljeta može promijeniti. Ipak, zanimljivo je zazvonila jedna rečenica s te pressice:

 

"U ovom momentu imamo određeni broj igrača koji su prepoznatljivi svima, no imam u planu i nove igrače koji mogu doprinijeti igri'', tajanstven je bio Perasović ostavljajući tako nama novinarima prostora da se i mi poigramo, da se postavimo u ulogu izbornika te da pokušamo odgonetnuti kojih će to 12 igrača u rujnu jurišati po dobar rezultat. Petorke smo slagali prema vlastitom guštu, ali ključno je pitanje tko će od ponuđenih igrača izboriti naklonost novog izbornika...

 

 

 

 

Pozicija playa je godinama, desetljećima čak, rak rana hrvatske košarke. Od Pina Giergie, koji je tu poziciju igrao još u ''košarkaškom kenozoiku'', hrvatska košarka, čak i u doba Jugoslavije nije stvorila vrhunskog playmakera. Nažalost, do danas se nije ništa promijenilo i na toj možda i ključnoj poziciji najviše smo limitirani kvalitetom. U velikom intervju za Index, Perasović se s tom činjenicom složio rekavši kako jednostavno na toj poziciji stvaramo više combo-igrače, koji vole igrati s loptom i dati koš:

 

''Takvi su i naši playjevi koji su trenutno u krugu; Ukić, Popović, Stipčević. To su bekovi koji vole dati koš, što nije loše. Nemamo klasičnog playa i ne moramo ga ni imati. Imamo sreću da su naša dva najbolja dodavača dva visoka igrača, Šarić i Tomić. Možemo malo i modificirati igru, zašto bi to bio problem? Sve je lakše kada imaš igrače koji razumiju i vole igru".

 

Perasović je rekao da jednostavno nema izbora te da će u rosteru sigurno imati jednog Amerikanca. E sad, je li u pitanju Dontaye Draper (koji je odigrao jako dobru rolu u Sloveniji prije dvije godine kad je Hrvatska osvojila četvrto mjesto) ili će to biti Oliver Lafayette, koji je lani na SP u Španjolskoj ostao pomalo nedorečen nije poznato, međutim, mi ipak dajemo prednost bivšem Cedevitinom igraču. Pomalo bizarno, no razlozi za takvu odluku su najmanje košarkaške prirode, a više su psihološke. 

 

Premda se špekuliralo da je baš Perasović preporučio Lafayetta jer ga dobro poznavao vodeći ga u Valenciji, teško bi on lani zaigrao za reprezentaciju da Draper cijelu prošlu sezonu nije vukao ozljedu zbog koje ga se po posljednjeg trenutka čekalo na pripremama. Kad je postalo jasno da od njega neće biti ništa, Savez je u 5 do 12 panično tražio zamjenu i našao ju je u Lafayetteu, no hrvatski Amerikanac broj 2 nije se ni približno dobro stopio s reprezentacijom kao što je to bio slučaj s Draperom.

 

Igračka kvaliteta je podjednaka. Obojica ove sezone u Euroligi igraju jako dobro, s tim da čak Lafayette igra u ozbiljnijem klubu (Olympiacos je sigurno ''teži'' klub od Efesa), no upravo taj momčadski duh je kod Drapera više izražen i to je osnovni razlog zbog čega mu dajemo prednost.

 

U Sloveniji je Draper ulazio s klupe i u nekoliko jako bitnih utakmica svojom energijom je donosio preokret, dok je lani u Španjolskoj Lafayette startao i dojma smo da se cijeli turnir ponašao kao ''nepozvan gost'' u tuđoj kući. Njegovi ulazi, probijanja, sve to skupa i nije bilo toliko loše, no problem je bio nedostatak odlučnosti i slobode u trenucima kad je sam trebao završiti neke napade. Definitivno, s neke ljudske strane to nikako nije za osudu, štoviše, no za pravi rezultat nužan je ''mozak s jajima''.

 

Draper se puno bolje uklopio u momčad i zbog toga njemu dajemo prednost.

 

 

 

Kod Bogdanovića nema puno filozofije. Riječ je o našem daleko najboljem igraču, igraču koji nas je gotovo sam nosio na posljednja dva natjecanja, na jednom više, na jednom manje uspješno, no bez sumnje radi se o igraču bez kojega niti jedan izbornik ne može zamisliti reprezentaciju Hrvatske.

 

Sezonu koju je odradio u Netsima ne možemo baš nazvati briljantnom, no ako uzmemo da je riječ o prvoj godini, godini prilagodbe i sezoni uspona i padova, što je sasvim logično, uvjereni smo da će Bojan na okupljanje reprezentacije doći kao puno bolji igrač nego što li je bio prije nego li je prešao Atlantik.

 

Također, kad recenziramo Bogdanovićevu rolu u NBA onda nikako ne smijemo zanemariti činjenicu da su Netsi veteranska ekipa koja ima pregršt igrača, koji se moraju ''nahraniti'' i sasvim je logično da Bojan i nema toliko lopti koliko bi trebao imati i odgovornosti za koju se nadamo da će je imati sljedeće sezone.

 

Nakon nekoliko kritika od strane trenera da mu fali agresije primijetili smo da su Bogdanoviću porasle brojke i što se tiče slobodnih bacanja i što se tiče skokova. Što znači, napada koš puno odlučnije. Iskustvo igranja s divovima u NBA koje će doći u paketu s Bojanom neprocjenjivo je.

 

Kad su novinari  Gorana Dragiča nakon jedne briljantne partije na EP u Sloveniji pitali kako je moguće da je toliko dobar, slovenski igrač je rekao:

 

''Nemam dojam da je moja košarka ovdje nešto bolja nego inače. Stvar je samo u tome što se u Europi igra neusporedivo sporije.''

 

Nadajmo se da će nešto slično i Bojan u rujnu moći reći novinarima.

 

 

 

Ove je sezone Hezonja imao i malo sreće. Najprije se u Barceloni ozlijedio Navarro, pa onda i Brad Oleson, a Mario je pruženu priliku itekako dobro iskoristio. Svoju minutažu Hezonja  je odradio spektakularno. Nije stvar u  onoj partiji kad je u nešto više od 20 minuta imao 8-8 trice, niti u svim  onim silnim zakucavanjima kojima bi rušio krov dvorane. Hezonja igra fantastičnu obranu, trudi se, a fizičke predispozicije su mu nevjerojatne. Premda igra na vanjskim pozicijama, nije mu strana ni kvalitetna organizacija igre.

 

Možda pretjerujemo, ali dojma smo da još od Dražena Hrvatska nije imala igrača koji je u stanju nekoliko partija zaredom završiti preko 30 koševa. Kombinacija znanja, košarkaške gladi i želje za eksplozijom, mogla bi u ovom slučaju biti dobitna.

 

Također, nije presudno, jer svaki koš je jednako vrijedan, no čisto psihologije radi, nije jednako kad kontru istrče Simon ili Popović koji će položiti ili Hezonja koji će NBA zakucavanjem iza leđa podići i navijače i suigrače, pa na koncu i sebe. 

 

S Bogdanovićem i Hezonjom na parketu Perasović ima takav par vanjskih igrača koje teško može čuvati bilo koja europska obrana. Obojica su preko dva metra. Imaju šut, imaju ulazak, imaju kreaciju, imaju snagu, s tim da Hezonja može probiti svaku obranu i zakucati preko ruke. Možda ih samo mogu donekle čuvati Francuzi, i to možda Batum, dok Španjolci u obrani takvih igrača nemaju.

 

Nije nemoguće da mu Perasović na početku da manju minutažu (isključivo zbog neiskustva i ''dječjih bolesti''), kao što je bio slučaj sa Šarićem u Sloveniji, a da se do kraja turnira (naravno, ovisi sve o tome koliko daleko će Hrvatska dogurati) Hezonja pretvori u jednog od nositelja igre.

 

Bez sumnje, Hezonja je igrač i za sadašnjost i za budućnost.

 

 

 

Neupitna četvorka ove reprezentacije, po drugi pu zaredom najbolji mladi igrač Europe i jedan od ključnih igrača. Na račun svog vanserijskog talenta upao je u reprezentaciji uoči EP u Sloveniji, da bi se do kraja turnira prometnuo u jednog od najvažnijih igrača o pohodu na polufinale. Od tada do danas Dario je puno napredovao, a činjenica da mu je trener u Efesu legendarni Duda Ivković od krucijalnog je značaja.

 

Premda Efes nema neku momčad za sline domete, i u Turskoj i u Europi kotiraju dobro, uglavnom na Šarićev pogon. Nedavno su osvojili turski kup, a ključ pobjede je u posljednjim minutama bio baš Šarić, koji je kad se lomio rezultat zabio devet poena.

 

Možda smo preromantični, no kod Darija osim fantastičnog talenta primjećujemo i nešto što je krasilo i njegovog legendarnog sugrađanina Dražena Petrovića – pobjednički gen i urođena glad za uspjehom.

 

Kako je i sam nedavno  u jednom intervjuu izjavio :

 

''Nekome ću priznati da je bolji tek onda kad me zaista pobjedi!''

 

 

Ni kriv ni dužan, najkontroverzniji je i najosporavaniji član ove reprezentacije. Na SP je došao s reputacijom najboljeg centra Europe, no u Španjolskoj nije pružio ni blizu onoga što se od njega očekivalo (pa čak ni u Sloveniji). Premda je i sam priznao da nije bio pravi, više smo mišljenja da je Repeša isuviše lutao u nekim svojim trenerskim eksperimentima, a da je zbog toga najviše patila baš Antina igra. U Barceloni je postojao jedan sasvim drugačiji stil igre od onoga koji je forsirao Repeša.

 

Ogroman dio posla za Tomića tamo su obavljali sjajni obrambeni i krilni igrači koje mi u Španjolskoj nismo imali, a u Barci je Tomićeva zadaća uglavnom razigravanje i lagano poentiranje nakon picka. S Repešom reprezentacija  nije imala pravu akciju za Tomića. Gotovo da se cijeli turnir nije preko krila raširio reket te tako pojačao protok lopte koji bi Tomiću omogućio igru na koju je on navikao, odnosno igru zbog koje je najbolji centar Europe. Igra je bila prestatična, a tada je Tomić neupotrebljiv.

 

Ove sezone ponovo je jedan od najboljih igrača Barcelone i sigurni smo da će Perasović znati Antu iskoristiti na pravi način.

 

 

 

Premda je Ukić rekorder po broju nastupa u hrvatskom dresu, prednost smo dali Amerikancu jer smatramo da je Draper jednostavno bolji igrač, odnosno, da u ovom trenutku može više ponuditi od Ukića na poziciji playmakera. Međutim, jednako tako smo i dojma da Roko nikako ne bi trebao strahovati za svoju poziciju u momčadi. Jer objektivno, nemamo boljeg rezervnog playa. Popović je igračina i ljudina, čovjek koji je 1000 puta dao cijelog sebe za tu reprezentaciju, no ako ćemo biti sitničavi, Pop je ipak puno više ''divlji'' bek šuter nego klasični play, te je njegov osnovni problem igra u obrani (koliko će zabiti, gotovo jednako toliko će i primiti).

 

Također, slično vrijedi i za Roka Stipčevića koji u Italiji igra sezonu života, ali... Istina, Ukić je stalno primao kritike na svoju igru i kad je bio potpuno zdrav, a posebno u posljednje vrijeme kad je češće ozlijeđen nego spreman. Ukićev veliki hendikep je i njegov stil igre jer on nije tip igrača koji će kada dođe u neke godine spustiti gas i na rutinu s klupe odraditi 10, 15 minuta.

 

Ipak, voljeli ga ili ne, kritizirali ga ili hvalili, od Ukića na toj poziciji boljeg nemamo. Premda se radi o velikom potencijalu, Mavra i dalje nije na potrebnoj razini, a Marineli, unatoč nekim dobrim partijama nažalost ne igra dovoljno u Olimpiji. 

 

I na koncu, mnogi zaboravljaju da je riječ o igraču s NBA karijerom te igraču koji  je jako kvalitetno igrao i u Barceloni i u PAO-u. Ako ništa, pitajte Spanoulisa kako mu je bilo kad ga je Roko čuvao.

 

Prema tome, Ukića vidimo kao sigurnu alternativu Draperu, pogotovo što je i u Cedeviti prihvatio biti rezerva Nemanji Gordiću, tako da sumnjamo da će u ovom slučaju postojati problem taštine i povrijeđenog ega, što je navodno bio problem lani u Španjolskoj.

 

 

Na pozicijama ''swingmana'', odnosno beka šutera ili niskog krila izuzetno smo moćni. Imamo nekoliko igrača koji jednako dobro mogu odigrati obje te pozicije. Svi su i visoki i jaki, igraju odličnu obranu, znaju s loptom te imaju dobar šut. Simona biramo zbog toga što je jako važno da s klupe može ući jedan pravi hakler, polivalentan igrač, koji je možda nominalno čista dvica, no jednako dobro može igrati i tricu, ali i u određenim rošadama i playa. Simon je u Španjolskoj igrao većinom kao starter, no ovaj put ga selimo na klupu jer smo uvjereni da se s Hezonjom na poziciji broj tri više nema što čekati.

 

Također, dogodi li se spletom okolnosti da se u istom trenutku na parketu nađu Bogdanović, Hezonja i Simon, neće biti apsolutno ništa poremećeno u samoj filozofiji i sistemu igre niti će se netko netkome morati previše prilagođavati. A s tim se ne može puno reprezentacija pohvaliti.

 

 

Rudež je i u NBA i kroz cijelu svoju karijeru bio igrač koji je s klupe ulazio i pucao trice. Naravno, nije da je Damjan sposoban samo za takvu rolu, štoviše, on je i u Cedeviti i i Zaragozi, pa i u reprezentaciji znao odraditi jako dobre partije, no mišljenja smo da je i on jako dobro svjestan onoga što se od njega u ovoj momčadi očekuje.  S druge strane, Rudež nije ni tip alfa mužjaka poput Dražena koji će tu klupu pregristi da uđe u teren i pregazi protivnika. Damjan je miran dečko koji će svoju priliku strpljivo čekati, a kad ona dođe, najčešće će je i iskoristiti.

 

Netko tko je nominalno ipak samo šuter teško da može kroz reprezentaciju postati bolji igrač, posebice što je njegova zadaća u Indiani ipak bila uglavnom ulazak klupe i šut za tri. Međutim, pozicija Rudeža je u ovoj reprezentaciji neupitna. Paradoksalno, ali Rudež je čak neophodniji ovoj reprezentaciji i od Hezonje, jer Mario igra na poziciji na kojoj smo brutalno pokriveni, dok nas je Rudež u Sloveniji skupa s Bogdanovićem vodio do polufinala.

 

Slično kao i kod Bogdanovića, NBA iskustvo učinilo je Rudeža puno boljim igračem nego što je bio prije. Sad kad se navikao trčati kroz blokove i zabijati i sa osam metara preko ''mrcina'' u obrani, sigurno je da mu neće problem odigrati najmanje na razini onoga od prije dvije godine sa EP u Sloveniji.  

 

Usporedbe radi, da kojim slučajem Ray Allen prije dvije godine u šestoj utakmici finala NBA nije zabio onu suludu tricu, San Antonio bi bio prvak, a vjerojatno bi MVP finala bio Danny Green. Igrač koji je označen promašajem u Olimpiji kad se od njega očekivalo da bude vođa momčadi, dok je u Spursima imao zadaću isključivo šutirati trice. Ono što je Greggu Popovichu Green, uvjereni smo da će Velimiru Perasoviću biti Damjan Rudež. Zlata vrijedan igrač s klupe. 

 

 

Radošević je ove sezone u Albi potpuno eksplodirao. Velik je, golem je, djeluje pomalo nezgrapno, no itekako je spretan s loptom. Jedan je od najzaslužnijih što se Alba Plasirala u TOP 16 Eurolige ( a i tamo je itekako pomrsila planove mnogim velikanima s trenutnim  omjerom 4-5) i smatramo da je nužno potreban ovoj reprezentaciji. Vjerojatno nema ljubitelja košarke kojem Markota nije drag, međutim energija koju donosi Radošević nešto je na što Perasović sigurno ne bi smio ostati hladan.

 

 

Svaka čast Žoriću, no Miro Bilan je u ovom trenutku ipak bolji igrač i trebao bi biti prva alternativa za Tomića. Najbolji je igrač Cedevite, kako u ABA ligi, tako i u Europi, a glavne prednosti su mu polivalentnost u igri i fizička moć. Velik je i jak. Ima skok. Ima šut. Ima lijevi i desni ulaz, ima lijevi i desni horog te ono što je jako važno za centra – sjajno puca bacanja. Njegova silina fantastično bi nam došla protiv Grčke na SP kad su nas teškaši Kaimakoglou i Bourousis naprosto uništili snagom. Posebno Tomića.

 

 

Lani Popa nije bilo u kadru, svojevoljno, no Perasović je na pressici najavio i da na njega računa u nekim kombinacijama. Što je svakako dobra vijest, jer ako Popović može i želi, njemu je mjestu u reprezentaciji. Posljednjih godina teško da je netko za reprezentaciju igrao s toliko volje, želje i srca i to svakako treba respektirati. Naravno, uz taj voljni moment Pop i ove sezone u Khimkiju igra odlično, a jednog takvog ''divljaka'' nikad nije loše imati u blizini. 

 

Po nama, naravno, ako želi, Popović ima mjesta među prvih 12.

 

2. Fran Pilepić (Cedevita)

Uz Bilana najbolji igrač Cedevite ove sezone. Fin igrač, mirne ručice i ubojit tricaš. Sigurno bi trebao biti na pripremama, no teško da će vidjeti EP. Isključivo samo zato jer Perasović na dispoziciji ima zaista fantastične šutere. Ipak, možda se i prevarimo.

 

 

Definitivno, najveći pehist hrvatske košarke. Po talentu i mogućnostima mjesto mu je bilo u NBA, no umjesto toga većinu vremena je proveo na operacijama i rehabilitacijama. Ove sezone ista stvar, no ako se oporavi do ljeta i uđe u formu, Perasović će sigurno na njega računati. Logično,  jer radi se o vjerojatno najboljem obrambenom igraču kojeg može imati u momčadi ako je u pravom izdanju (pitajte Nowitzkog), a i u napadu može biti izuzetno nezgodan (pitajte Španjolce).

 

4. Krešimir Lončar (Valencia)

 

Lončara nema već nekoliko godina u krugu reprezentacije, međutim, studiozan ga trener poput Perasovića sigurno ima u vidu. Premda Valencia ove sezone ne igra briljantno, Lončar je jako dobar. Minutažu ima, brojke su tu, a ne treba ni zanemariti činjenicu da ga je u toj Valenciji vodio baš Perasović. Premda će i on teško do završnog turnira, nekako nam se logičniji čini njegov izbor od recimo Gorana Sutona.

 

5. Luka Žorić (Fenerbahče)

Luka Žorić se na SP u Španjolskoj nije proslavio, baš kao i cijela reprezentacija. međutim, u slučaju da se Perasović odluči za višak igrača na centarskim pozicijama, logičniji nam se čini njegov izbor nego recimo Delaša ili Andrića. U Feneru je ove sezone solidan, za reprezentaciju je uvijek davao onoliko koliko je mogao. Ipak, teško da će i on vidjeti EP.