Ljubičić podvukao crtu: Davis Cup, olimpijska bronca, Indian Wells i treće mjesto ATP-a su moji vrhunci
Foto: AFP
CENTRALNI teren Monte Carla, gdje je 1999. pobjedama nad Medvedevim i Kafeljnikovim Ivan Ljubičić pokazao da je spreman "za velike stvari", bio je prikladno okružje za oproštaj s jednom velikom karijerom 13 godina poslije.
Jedno od kultnih mjesta svjetskog tenisa jučer se poklonilo igraču koji je usprkos ogromnim životnim nedaćama i tragedijama (iako će Ljubičić reći upravo zbog njih) ostvario impresivnu karijeru.
"Imao sam zadovoljstvo ponovno zaigrati na ovome prekrasnom terenu. Ovo mjesto je za mene posebno, ovdje sam 1999. ušao u ozbiljni tenis kada sam pobijedio Medvedeva i Kafeljnikova. Odabrao sam ovaj turnir kao mjesto svog oproštaja i vrlo sam sretan zbog te odluke. Znao sam da ću biti uzbuđen, ali nisam očekivao toliko emocija. Pokušao sam na sve načine izbjeći suze, ali nisam uspio" govorio je Ljubičić jučer nakon što ga je u tenisku penziju ispratio Ivan Dodig.
Na zemlju s koje je otišao kao 41. igrač svijeta, Ljubičić se vratio dan poslije, kao "umirovljenik", kako bi dao intervju Al Jazeeri u kojem je otkrio kako je doživio prvo jutro nakon okončanja karijere:
"Teško je spavati, emocije prolaze kroz glavu, cijela karijera, čudno mi je probuditi se ujutro i da ne moram ići na trening. Najviše će mi nedostajati osjećaj pobjede i adrenalin koji ide uz uzbuđenja, a ono što mi nikako neće faliti je pakiranje torbi, putovanja na turnire, aerodromi, procedure s osiguranjem..."
Ljubičić za ničim ne žali, upravo suprotno:
"Imam 33 godine i u karijeri sam napravio sve što sam trebao napraviti. Rangiran sam dovoljno visoko da i dalje mogu igrati sve turnire, ali više nemam motiva."
Motiva je itekako imao kada je kao član hrvatsko-muslimanske obitelji bio žrtva srpskog etničkog čišćenja njegove Banja Luke otišao u tenisko izbjeglištvo u Italiju, "reketom za kruhom":
"U izbjeglištvu mi je tenis bio izlaz. Završio sam u klubu koji mi je plaćao smještaj i hranu i tako sam rasteretio roditelje. Bio sam primoran biti samostalan sa 14, 15 godina, sam sebi prati rublje i brinuti se što ću raditi. Nisam mogao birati, nisam imao izbora i danas mi to izgleda dobro, jer pošto nisam imao izbora, morao sam dati sve od sebe i sve što znam uložiti u tenis."
Prisjetio se i prvih osvojenih turnira:
"Prvi je bio u Banja Luci, kada sam imao 12 godina. Pobijedio sam na turniru iako sam imao gadnu zanokticu na prstu. Prvi veliki uspjeh u međunarodnoj konkurenciji bilo je juniorsko finale Wimbledona '95. i tada sam shvatio da bi mogao napraviti karijeru. Nažalost, na perfektnoj travi u profesionalnoj karijeri nisam uspio ostvariti veliki rezultat, ali sam zadnji meč u Wimbledonu igrao na središnjem terenu, pa čak i to smatram velikim uspjehom."
Tenisač-radnik ima logičan izbor idola:
"Kao igrač i osoba to mi je uvijek bio Stefan Edberg i na njegov način sam igrao sve do 16. godine - servis i odmah na mrežu, što mi je možda malo i usporilo razvoj, sve dok nisam počeo raditi s trenerom Ricardom Piattijem. S Edbergom sam trenirao par puta, ali nismo nikad igrali zajedno. Nakon toga sam idealizirao Samprasa, ali nažalost ni protiv njega nikad nisam igrao iako sam i s njim puno trenirao."
Osim što je u Monte Carlu počeo i završio karijeru, Ljubičića za Francusku veže još lijepih uspomena - tamo je osvojio i prvi turnir od deset koliko ih je nanizao: 2001. u Lyonu.
Ljubičić se posebno rado sjeća dvije godine svoje karijere, 2004. i 2005.: "To mi je najbolje razdoblje, kada sam igrao najbolji tenis i bio treći na svijetu, što mi je uz olimpijsku broncu, osvajanje Davis Cupa i pobjedu na Mastersu na Indian Welsu, najveći trenutak karijere."
Izgubio je dosta finala - 14?
"Federer mi je bio crna mačka. Da nije bio takav kakav je, imao bi koju titulu više. Ali, nikad mi nije bilo žao izgubiti od njega. Kad od njega izgubiš, imaš osjećaj da si nakon toga bolji igrač. Drago mi je da sam igrao protiv njega u vrijeme kada je dominirao svjetskim tenisom."
Jedino što u karijeri nije ostvario je veliki rezultat na Grand Slamu?
"Australian Open 2006. sam došao do četvrtfinala, gdje sam se protiv Baghdatisa od 0:2 vratio do 2:2. U polufinalu bi grao protiv Nalbandiana, kojeg sam tad redovno dobijao. U finalu je čekao Federer koji te godine nije briljirao i mislim da sam tada propustio šansu za Grand Slam trijumf."
Uživa gledajući sjajni tenis trijumvirata koji danas hara svjetskim tenisom:
"Roger i Rafa su potvrđene vrijednosti, ali Đoković se spektakularno ugurao među njih i osim svojim uspjesima, tenis je obogatio showom koji donosi, holivudskom stranom tog sporta. Dok njih trojica budu aktivni, tenis se ne mora brinuti za budućnost."
Rado je još jednom podsjetio na vrhunce karijere:
"Mario Ančić i ja smo do Atene 2004. već bili uigran par i dobro smo funkcionirali, odlično smo se nadopunjavali. Do olimpijskog polufinala dobili smo Čehe i Francuze, izgubili polufinale od Čileanaca u meču za koji do danas mislim kako smo trebali pobijediti. Za broncu smo dobili legende dubla, Indijce Bhupathija i Paesa 16:14 u zadnjem setu."
Još jedne legende pale su sljedeće godine pod naletima hrvatskog para:
"U Los Angelesu smo u Davis Cupu pobijedili američki dream team: Roddick, Agassi i braću Bryan. Pobijedio sam Agassija prvi dan, Mario je Roddicku uzeo set, ali naša pobjeda nad braćom Bryan je bio šok i Roddicka sam dobio kao posljedicu zog šoka.
Do kraja i senzacionalnog trijumfa u Davis Cupu nanizali smo Rumunje, Ruse bez Safina i u finalu Slovake (koji su također iznenadili Argentince i Francuze) u Bratislavi. Jedina smo reprezentacija u povijesti DC-a koja ga je osvojila kao nepostavljena."