Svi koji su gledali utakmicu mogli su primijetiti kaos u našoj momčadi, a kulminacija konfuzije bila je 32. minuta i ulazak Milosavljevića. Ni u najluđim snovima nisam vjerovao da možemo izgubiti od Litve, jer je drastična razlika u kvaliteti, naravno, u našu korist.

 

Šteta, jer smo imali veliku priliku za zlato, a sad smo u situaciji da smo daleko i od medalje. Francuzima je ovo životna prilika da pred svojom publikom dođu do bronce i mislim da smo se jednom jako loše postavljenom taktikom potpuno udaljili od medalje.

 

Zaista ne bih želio nikoga kritizirati, nisam tu da solim pamet ikome, no činjenica je da se previše griješilo protiv Litve. Bile su to neshvatljive pogreške. Evo, upravo sam čuo Vladu Đurovića kako kaže da nismo imali niti jednog raspoloženog igrača, kako nismo mogli pronaći idealnu petorku. Ako je Đorđević do sada dobivao komplimente, onda je pošteno i reći kako ovo nije bila njegova utakmica.

 

 

I dalje tvrdim da je ovo najgora Litva u povijesti, a mi izgubimo. Sve je to posljedica tog kurčevog ždrijeba. Srbija je do sada pobijedila samo jednu ozbiljnu reprezentaciju, Španjolsku, a sve ovo ostalo bilo je smiješno. Island, Finska, Češka… ma dajte ljudi, smijurija. Kakve su to reprezentacije? Španjolci i Francuzi su imali krvav put do finala, a mi šetnju. Sve nam se otvorilo, no eto, zapeli smo na najgoroj Litvi u povijesti. Nije to sad samo moje mišljenje, stvar ukusa, sviđa li ti se više plavuša ili crnka, to je tako.

 

Prošetamo se do polufinala i stanemo protiv momčadi od koje smo za dvije klase bolji. Šteta, ali to je sport. Užasno mi je žao i vjerujte mi, zaista ne bih želio ikome stati na žulj, ali ja bih ovu utakmicu vodio posve drugačije i jasno je da Đorđević potpuno podbacio. Jednostavno, nije to bila njegova večer, nije bio u formi. Pobijedila je jedna skromna Litva, rezultat je bio rukometni, i to je to. Žao mi je jer imali smo fantastičnu priliku i za zlato i za Igre u Riju. Sad smo sve doveli pod veliki znak pitanja.

 

 

Jedan od uzroka kojeg vidim kao razlog ovog poraza je i psihološka spremnost igrača u situaciji kad igraju utakmicu protiv velikog rivala. Danas u košarci postoji veliki rivalitet Španjolaca i Francuza, Srba i Hrvata, no tu je i Litva, kao jedna košarkaška nacija, koja danas možda i nema kvalitetu, ali ima tradiciju i kontinuitet. Ta Litva je naš veliki rival i mislim da je momčad pala na tom psihološkom planu. Kad se igraju takve utakmice, zaista nekad nije važno je li neka momčad kvalitetnija.

 

Neke se utakmice pobjeđuju glavom, a to je bio slučaj kod Litvanaca. Bili su mentalno jači od naših igrača i na tome im čestitam, premda me kao navijača Srbije ovaj poraz boli. Neki će sad reći da smo podcijenili Litvu, da se možda negdje na Baltiku krije neka nova velika generacija, no to su gluposti. Imaju Valnčiunasa, koji je klasa, ostalo je sve prosjek. Tko iole prati košarku zna za te Litvance. Nisu oni nepoznanica, niti su to neki klinci koje će tek sada košarkaški svijet upoznati.

 

Recimo, slažem se da je Kuzminskas odigrao jako dobro, no nitko od njih nije zabio preko 20 da možemo reći da je heroj. Bila je to jedna sterilna utakmica u kojoj su se Litvanci bolje snašli. Voda je od početka išla na njihov mlin, a mi se nismo snašli u jednoj takvoj ružnoj košarci. U takvim situacijama potreban je pravi trener, iskusan lisac na klupi koji će odigrati šah-mat s pravim izmjenama. Đorđević je trebao detektirati gdje leži problem, pronaći nekog tko je raspoložen, no zajedno s igračima i on je podbacio.

 

Od početka smo ih ganjali, a stizali smo ih ne na račun neke naše bajne igre, već isključivo zbog gluposti litvanskih igrača, koji su nam u par navrata doslovce davali loptu u ruke. Pa onda ona luđačka trica Teodosića. Cijelo vrijeme sam vjerovao da ćemo ipak pobijediti jer nisam vidio neku pravu opasnost od Litvanaca. Nitko nije poludio pa zabio deset trica. Sumnjam da smo ih podcijenili. Jednostavno od samog početka nismo imali pravi ritam, a onda, ponavljam, osam minuta prije kraja ulazi potpuno nezagrijan i nespreman Milosavljević.

 

Neka se nitko ne naljuti, ali zaista mi nije jasno što je trener s tim potezom želio postići. Iskreno, nisu nas Litvanci dobili, dobili smo mi sami sebe. Nismo bili na razini, mada, iako smo do sada sve utakmice pobijedili, rekao bih da nismo briljirali. Deset razlike s Španjolskom zvuči kao dominacija, no daleko je to bilo od dominacije. Dobili smo ih na račun dvije sulude trice s devet metara Bogdanovića i Bjelice. Nijemci su sami sebe dobili, a mi smo uzeli samo ono što nam je bilo ponuđeno. Pobjeđivali smo na rutinu, a ne zbog neke super igre.

 

 

Protiv Litve tek su nešto odigrali Teodosić i Raduljica, no nismo vidjeli Kalinića, Nedovića, Bjelica se također nije pojavio na utakmici. Previše je to neraspoloženih igrača da bi se pobijedilo u polufinalu Eurobasketa. Dogodio nam se kolektivni pad cijele momčadi. Jebiga, izgubili smo i treba ići dalje. Nikakva sječa glava kao kod vas. Bez obzira što je moj odnos s Đorđevićem od kurca, ne bih želio da ode. Trenirao sam ga i imam taj neki kodeks da želim gurati sve moje bivše igrače. Moj osobni odnos s Đorđevićem nema nikakve veze s ovom kritikom. Mislim da će biti odličan trener, a ovo je samo jedna mala kritika kad kažem da protiv Litve nije bio u formi. No, zato je i sport toliko zanimljiv jer ne mora uvijek pobijediti bolji, nego snalažljiviji, pametniji, lucidniji, hrabriji, spremniji. Sve su to bili Litvanci i ja im od srca čestitam.

 

 

Ovaj naš poraz komparirao bih sa utakmicama Srbije i Hrvatske. Nikad mi nismo imali bolje igrače od vas, no glavna prednost Srbije, što se u konačnici pokazalo i kao dobitna kombinacija u međusobnim dvobojima, je što nikad nismo protiv vas sagorjeli. Naravno, glupost je reći da nije postojao pritisak i u glavama naših igrača kad bi igrali s Hrvatskom, no mi smo te utakmice doživljavali isključivo kao bitke na parketu, bitke na sportskom planu, dok je vašim igračima, valjda iz politike ili Saveza, nametnuto mišljenje da kad igrate s nama, da vodite neke ratove. Ne znam zbog čega, čija je to ideja, ali upravo zato smo vas ''tamburali'', jer bi se vaši igrači i prije utakmice potpuno mentalno potrošili. A tako se ne mogu pobjeđivati velike utakmice.

 

Mnogi su moj posljednji komentar o igri hrvatske košarke shvatili pogrešno. Nisam želio nikoga uvrijediti niti se sprdati s mentalitetom hrvatskih košarkaša. Kad sam rekao da vam nedostaje ''kurvin sin'', mislio sam na barabu, igrača koji će povući kad treba, ali i istog takvog i na klupi. Nažalost, mislim da takvu dvojicu nemate i da tu leži osnovni problem vaše košarke. 

 

 

Imate Tomića koji Česima zabije dva poena umjesto 22. Što niste više igrali na njega? Imate Bogdanovića, Hezonju, Šarića, pa što hoćete, pa tko to ima? Usporedite Litvu i Hrvatsku i neka mi netko kaže u čemu su Litvanci bolji. Pokažite mi dva litvanska igrača koji su bolja od bilo kojeg hrvatskog. Hajde, neka je Valnčiunas bolji od Tomića, mada je i to nategnuto, ali tko još? Koja je  litvanska četvorka bolja od Šarića? Koja je trojka bolja od Bogdanovića? Imaju li Litvanci boljeg šutera od Hezonje?

 

Litva je nekad bila sila jer je trčala i davala je trice, danas je to jedna sasvim druga momčad. Hrvatska ima super igrače, ali očito nije momčad i zato tu treba trener koji u svlačionici treba podijeliti šamarčine i zaurlati: ''Mamu vam jebem, pa što to radite?'' Tu je poanta priče. Trener je u košarci ekstremno važan. Imate igrače, ali nemate igru. E, za igru je potreban trener, a vi ga nemate.

 

 

U prošlom komentaru napisao sam da Hrvatska ima tri odlična trenera. Zaista mislim da su i Repeša i Spahija i Aco dobri treneri, no vaš problem je što nijednom od njih niste dali vrijeme, kontinuitet, priliku da odradi smjenu generacije i da krene od nule. Samo ste mijenjali, rotirali, a tako se to ne radi.

 

Da su hrvatsku reprezentaciju kroz posljednjih 15 godina vodila samo dva trenera, a ne tri ili četiri, svatko od njih bi imalo dvije do tri godine više i mogao bih napraviti neke stvari. U redu, netko uvijek mora najebati radi lošeg rezultata. Tako sam i ja najebao 2007., kad sam uveo devet klinaca u momčad. Pao sam, no ponosan sam kad vidim da su čak trojica igrača i dalje u sastavu. Srbija je napravila tu promjenu, žrtvovali smo jedan turnir, no lani smo igrali finale Svjetskog prvenstva, sad smo u polufinalu Europskog. Za nas nema zime, bit ćemo stalno u vrhu. Za vas nisam siguran. Fali vam prava atmosfera.

 

Protiv Češke ste izgledali smiješno. Meni je to bilo neshvatljivo, no ono što ja ne znam, to je da pojma nemam u kakvom su odnosu igrači između sebe. Priča li Tomić s Ukićem, govori li Ukić sa Šarićem, a Šarić sa Hezonjom.

 

 

Zaista, protiv Češke igrači Hrvatske izgledali su kao da su posvađani između sebe. Međutim, ako trener zna svoj posao, sve će se to izgladiti i momčad će pronaći muda. Ne bih ja tu drvio o Hrvatskoj da mislim da nemate kvalitetu. U redu, da ste momčad puna klinaca, hajde, ok, treba njih isrtpjeti, ali jebem ti, pa sve iskusni igrači. Imate barem pola momčadi prekaljenih iskusnjara i opet ne štima. Onakav pad protiv Čeha, pazi, protiv Čeha s kojima smo se sprdali cijeli život. Trebali ste ih kao konzervu otvoriti odmah na početku. Zato vam treba pravi trener, da im ne dozvoli da padnu, da ih gura, vuče, da bude frontmen. 

 

Fazon u cijeloj priči je da tražim ono što mi je nekad bilo blisko. Godinama smo skupa živjeli, igrali i naravno da ću navijati i za Hrvatsku, kao i za sve bivše republike. Što mene boli kurac za Austriju ili Finsku?

 

Nije ni kod nas sve bilo savršeno. Duda Ivković je došao nakon mene i što je napravio u šest godina? Jedna medalja, a dali su mu na račun prethodnog imidža vrijeme i povjerenje.

 

Također, nije mi jasno gdje vam je nestala ona ljubav prema košarci? Pa bar ste vi Mediteranci. Zašto je Jugoplastika bila onako jaka? Zato što je sve gorjelo, što je gorio cijeli Split. To je pravi razlog, a ne Maljković. Više nemate taj žar. Kao da vas košarka ne zanima. Kult košarke drži reprezentacija, ne klub. Svi se lože kad igra reprezentacija, kad pobjeđuje. Vi ste izgubili kult reprezentacije, ne zato što ste imali loše trenere ili igrače, već zato što ste previše mijenjali i što niste na vrijeme napravili smjene generacija.

 

 

Znam da vam je liga krš, mada ta Cedevita igra lijepo i u Europi. Užasno mi je žao što više ne postoji Jugoplastika, Zadar i Šibenka, ti gradovi zaslužili su imati prave i jake klubove. Zbog čega je to tako, ne znam. Tko je tu kriv, vi to bolje znate, međutim, velika je to šteta.

 

Kod vas su tribine prazne, a kod nas je potpuno drugačije. Srbin će dati i posljednju kintu da bi pogledao utakmicu. Na Zvezdu i Partizan će doći, šest, osam ili 22 tisuće ljudi. Kod vas je to nemoguće, kod vas tribine zjape prazne. Eto, možda i tu leže odgovori na neka pitanja.

 

Moram se opet vratiti na Perasovića. U Hrvatskoj ste se kleli u njega, a ja sam vam odmah rekao da on nije taj kalibar. To ne znači da ja sad njega ne volim. To je jednostavno tako. Ako kažem da su Kukoč, Rađa i Dražen bolji od drugih, onda je to tako i drugačije ne može biti. Istina, Krešo je bio najbolji, ali pustimo sad to. Perasović je fin dečko, ali nije pravi trener. Tomić vam u Euroligi rastura, a u dresu reprezentacije nema ga nigdje. Koji će vam onda kurac takav igrač? Zašto nemate trenera koji će ga odjebati ako vidi da ovaj u reprezentaciji ne može? Ako vidite gdje je problem, a vidim da vidite, zašto to ne riješite?

 

Jednostavno, ne prihvaćam da Hrvatska gubi od Češke, da je razvaljena. 

 

 

U finalu prognoziram da će Španjolci pregaziti Litvu. Bit će to klasično ''izuvanje''. Onaj Gasol, to je monstrum. S 35 godina dođe mrtav umoran na turnir i zabije domaćinima u polufinalu 40 koševa. Centar, alo! To u životu nisam vidio. Hajde da je 40 zabio neki vanjski igrač, ala Kukoč ili Dražen, kojeg je krenuo šut pa je zabijao iz aviona, ali centar. Neviđeno!

 

Što se tiče utakmice za treće mjesto, mislim da će biti jako teško. Koja momčad se prije oporavi od šoka, bit će u prednosti. Međutim, teško da će Francuzi dopustiti da kod kuće u dva dana prospu sve.