Foto: AFP, Robert Belošević, Željko Hajdinjak / Cropix

ŠEST velikih natjecanja u dvostruko više godina i pet ljudi na golu - Dražen Ladić, Marijan Mrmić, Stipe Pletikosa, Tomo Butina i Vedran Runje čuvali su vrata hrvatske reprezentacije na tri Eura i tri Svjetska prvenstva. Pozicija koja je temelj svake prave momčadi bila je uzurpirana od petorice golmana, makar su za nju konkurirala brojna eminentna imena, nerijetko neopravdano izostavljana i ostavljana bez šansi da stanu među vratnice reprezentacije među velikim dečkima. No, to je neka druga tema. U predvečerje Europskog prvenstva podsjetit ćemo Vas kako su izgledale hrvatske reprezentacije na velikim turnirima (vratari, obrana, vezni red, napad), a započinjemo s golmanima.

Euro 1996.: Solidni Ladić (tri utakmice, dva primljena gola) i nesretni Mrmić (1/3)

Priča o hrvatskim vratarima (i hrvatskoj reprezentaciji općenito) na velikim natjecanjima započinje na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj, gdje su izabranici Ćire Blaževića, premda debitanti, stigli s velikim aspiracijama. Reprezentativna jedinica nije ostavljala nikakav upitnik, jer poslije devet od 10 odrađenih utakmica u kvalifikacijama bila je rezervirana za Dražena Ladića, lieblinga predsjednika Tuđmana, kojem Ćiro Blažević kao izbornik nije smio reći ne.

U prve dvije utakmice Ladić je sasvim zaslužio prolaznu ocjenu (zbog sačuvanih mreža) i premiju za četvrtfinale. Hrvatska je prvo pobijedila Tursku 1:0, pa zatim i aktualnog prvaka Europe Dansku 3:0, čije udarne igle, braća Michael i Brian Laudrup nisu uspjeli probiti Čakovačku mačku. Zbog fiks-ideje Ćire Blaževića kako u četvrtfinalu želi Njemačku jer "ima recept za njih", Ladić je u trećoj utakmici ostavljen na klupi, a priliku je dobio Marijan Mrmić, koji je ni kriv ni dužan popio tri komada (Figo, Pinto, Domingos).. Sastav koji je tada prvi i posljednji put zaigrao zajedno djelovao je prilično konfuzno, propuh je u obrani bio upravo nevjerojatan, a siroti je Mrmić vrlo često ostajao na streljani.

Za četvrtfinale se Ćiro odlučio vratiti Ladića na vrata, kojeg se ne može kriviti za primljeni gol iz jedanaesterca (Klinsmann) niti za pobjednički zgoditak Nijemaca, kojeg je Sammer postigao iz neposredne blizine nakon nedosuđenog prekršaja prije centaršuta.

Svjetsko prvenstvo 1998.: Nakon očajnih kvalifikacija briljantni Ladić postao jedan od glavnih junaka povijesne bronce (7/5)

Da Hrvatska ne ode u Francusku, nedostajalo je jako malo, ponajviše zahvaljujući Draženu Ladiću. Splitsku buru i pogodak Briana Laudrupa Ladara će zauvijek pamtiti, baš kao i nevjerojatan gol koji je primio od Bosne i Hercegovine, kada je oklijevao s izbijanjem lopte iako ga nitko nije ometao. U toj je utakmici kapetan Boban izvukao stvar, u dodatnim kvalifikacijama Alen Bokšić i Ladić je od Ćire dobio novu priliku, premda je javnost bila skeptična zbog dvaju zauvijek zapamćenih bisera (Marijanu Mrmiću nije pomoglo niti to što je u Bešiktašu branio u životnoj formi).

U utakmicama u skupini primio je dva gola, a niti jedan (Jamajkin Robbie Earle i Argentinin Mauricio Pineda) se ne može njemu pripisati na dušu. Štoviše, u jedinoj u kojoj je uspio sačuvati svoju mrežu (Japan) Ladić je bio odlično raspoložen, skinuo je zicer japanskoj instituciji Nakayami i omogućio da presudi jedan, Šukerov pogodak. U nokaut fazi Ladić je bio nesavladiv sve do nesretnog polufinala, a posebno su impresivne bile njegove obrane u četvrtfinalu s Njemačkom, kada je izludio Olivera Bierhoffa (rana u vidu dva Thuramova bljeska još je uvijek otvorena, ali Ladić, a vjerojatno niti jedan drugi vratar na svijetu, ne bi ono mogao obraniti). U utakmici za treće mjesto Zendenov grom bio je neizbježan, ali je drugim sjajnim intervencijama sačuvao Hrvatskoj treće mjesto, protiv napada predvođenog Kluivertom i Bergkampom. Sumarum - Ladić se ovdje iskupio za šokove iz kvalifikacija, bio je najbolji vratar SP-a ma što Francuzi i Fabien Barthez mislili o tome.

Svjetsko prvenstvo 2002.: Pletikosini prvi mačići (3/3)

Predodređen za prvog vratara reprezentacije nakon nekoliko sjajnih sezona u Hajduku, pod palicom Mirka Jozića jedinicu je zgrabio tada 23-godišnji Stipe Pletikosa. Odradio je veći dio kvalifikacija (branio na šest od osam utakmica, u po jednoj su priliku dobili Željko Pavlović i Tomo Butina), a u Japanu je bio među vratnicama na sve tri utakmice. I dok se za Blancov penal i nebeski skok Christiana Vierija može reći da su bili neobranjivi, Pletikosa je morao bolje reagirati na udarac Ulisesa de la Cruza, u presudnoj utakmici s Ekvadorom, kada mu se lopta od ruku odbila u mrežu za slavlje Ekvadoraca, jer ispostavilo se da je Stipe obranio taj šut, Hrvatska bi išla u osminu finala. Ipak, mladom vrataru kojem je to bilo prvo veliko natjecanje u životu nitko nije mogao previše zamjeriti zbog jednog udarca. Iz Japana je upečatljiva i scena iz utakmice s Italijom, kada je Pletikosa ostao kao ukopan poslije slobodnjaka genijalnog Francesca Tottija, a lopta mu se iza leđa prošetala po gol-liniji i odšetala daleko od mreže.

Euro 2004.: Butina vrlo dobro debitirao pa ga izbušili Francuzi i Englezi (3/6)

Otto Barić također je preferirao Pletikosu na golu ispred Tome Butine, ali je priliku u Portugalu zbog Pletine ozljede dobio Bućo. I protiv Švicaraca se predstavio u vrlo dobrom izdanju, samouvjereno je skidao pokušaje Alexandera Freija i Hakana Yakana, da bi pokleknuo u sudaru s braniteljima naslova, Francuzima (loše je reagirao na Zidaneov ubačaj kod prvog gola, kao i na očajnu povratnu loptu Igora Tudora za francusko izjednačenje nakon preokreta). U utakmici odluke, s Englezima, Butina je mogao i morao bolje kod prva dva pogotka, kada se je prvo pogubio u svom petercu, a zatim mu je Rooneyjev, doduše siloviti šut, prošao kroz prste.

Svjetsko prvenstvo 2006.: Pletikosa nemoćan protiv Kakine sambe i hrvatskih gluposti (3/3)

Butina je i kod Cice Kranjčara u kvalifikacijama bio prvi vratar, ali mu se dogodila nezgodna ozljeda zbog koje je propustio dvije utakmice i na koncu prepustio mjesto prvog vratara Pletikosi, koji nije mogao ništa protiv Kakinog projektila koji je završio u rašljama, dovoljnog za pobjedu Brazila. Protiv Japana Pletikosa nije primio gol, dok je protiv Australije bio vrlo dobar (dvije niželigaške reakcije u obrani dovele su Klokane u situacije iz kojih se ne može promašiti).

Euro 2008.: Da je barem Pletikosa (3/2) zaustavio Senturka... Runje (1/0) dobio šansu protiv Poljaka

Na prvom i dosad jedinom velikom natjecanju na kojem je Hrvatska nastupila sa Slavenom Bilićem kao izbornikom mjesto među vratnicama imao je Pletikosa. Solidan je bio u prvim dvama utakmicama (netaknute mreže protiv Austrije, dok bombu Podolskog nije mogao braniti), da bi u situaciji kad je Hrvatska već imala prvo mjesto u džepu Bilić dao priliku Runji.

Ovaj se je pobrinuo da protiv Poljaka Hrvatska kao stopostotna izbori nesretno četvrtfinale, u kojem je sve bilo dobro do onog udarca Semiha Senturka, koji bi vjerojatno u 99 od onakvih 100 situacija poslao loptu nebu pod oblake.

Euro 2012.: Ne bude li ozljeda, Pletikosa će braniti na svom četvrtom natjecanju

U kvalifikacije se krenulo s Vedranom Runjom na golu, ali nakon što je Sandokan iz Karakašice ispao iz reprezentativnog kruga, Slaven Bilić se odlučio za sigurnu i provjerenu opciju - Pletikosu. Ne bude li kakve nesretne ozljede poput one uoči Eura u Portugalu, Pletikosa će i u Poznanju i Gdanjsku biti posljednja prepreka napadačima Irske, Italije i Španjolske. Bilić je nebrojeno puta naglašavao kako se u reprezentaciji "hijerarhija zna", uostalom, dokazao je to i prilikom objave šireg spiska igrača za Euro, i koliko god Subašić zabijao slobodnjake po terenima u Ligue 2, a Kelava radio bravure na hrvatskim livadama protiv "uvijek neugodnih Lučkog, Šibenika i Osijeka", jasno je i logično da je Pletikosa prvi Bilićev pick, baš kao što se zna da će kao četvrti vratar uskoro otpasti i Hajdukov Goran Blažević. Daleko su, pak, od tri para rukavica grčki senatori Mario Galinović i Dario Krešić.