Foto: Getty Images / Guliver image

BARCELONA je sinoćnjim masakrom nad Celticom uvjerljivo otvorila još jedan pohod ka naslovu najbolje europske momčadi. Celtic je, s druge strane, sinoć bio ultimativni dokaz kako je Platinijev model pomogao manjim klubovima da se dočepaju Lige prvaka mnogo lakše nego u prošlom formatu, ali ništa nije promijenio u široj perspektivi i razlici između klubova. Krivo od samog početka Celtic sinoć nije izgubio zahvaljujući nekom posebnom detalju ili duelu koji je prelomio utakmicu, njihova početna postavka bila je totalno kriva za ovu Barcelonu.

Postavka s pet braniča (5-4-1) imala je za zadaću zadržati Barcelonu na bokovima, ali dok je zadnja petorka igrala vrlo rezervirano i duboko u svojem polju, četvorka u veznoj liniji je bila zadužena sama pritiskati Barcelonine vezne, bočne, a ponekad i obrambene igrače što je otvaralo ogromne rupe između njih i pomoću kojih je Barcelona vrlo lako ulazila u zadnju trećinu terena.

Celtic u 5-4-1 postavci

Jednostavno, igre i navike ovih dviju linija bile su sasvim različite. Zadnja linija ostajala je vezana trojicom Barceloninih prednjih igrača u ravnu liniju, bez ikakve pomoći svojim veznjacima koji su, rastrzani između Barceloninih veznjaka, čitavu utakmicu proveli na ničijoj zemlji.

Messi, Suarez i Neymar drže u liniji zadnju petorku Celtica, pa se vezna linija gostiju mora puno više trošiti kako bi pokrpala sve Barcelonine opcije, kojih ima previše

I dok je igra s dodatnim braničem često solidno rješenje protiv ekipa koje udarnu snagu imaju na krilima, kao što je slučaj kod Barcelone, trener gostiju Rodgers u potpunosti je zanemario kako se nogomet igra na čitavom terenu, a ne samo u završnici.

Totalni raspad

Naime, ideja igre s petoricom braniča jest onemogućiti suparnika da navuče igru na jednu stranu, a onda odmah dijagonalnom loptom okrene težište igre i dovede krilo u situaciju gdje nema braniča ispred sebe (što rade Bayern i Xabi Alonso, stoga većina ekipa igra protiv njih u ovoj obrambenoj formaciji). Barcelona progresivno premješta težište igre, gdje lopta dolazi do Messija na krilu, bek i Rakitić mu odvlače igrača i omogućavaju da zabode s loptom u sredinu i u nekoliko pasova, preko Busquetsa brzo nađu Albu ili Neymara na suprotnoj strani. Ključ zaustavljanje Barcelone u tom aspektu je u sredini terena, blokadom Busquetsa. U drugom poluvremenu u kojem je Messi igrao puno više centralno, dodatni bek na njegovoj strani gotovo i nije imao funkciju, ali ionako je bilo prekasno.

Potpuna kontrola u sredini terena omogućila je stavljanje fokusa igre na suparničko polje, a višak u sredini terena omogućio je sitne rotacije koje je Celticova vezna linija vrlo teško pratila i preuzimala i zapravo je Barcelona kroz čitavu utakmicu bila na jedan pas ili dribling udaljena od čiste šanse. Jednom kada se dozvoli takvim klasama da bez pritiska dođu u zadnjih 30 metara terena, više nego o ičemu drugom, ishod ovisi o njihovoj inspiraciji. A ona sinoć nije izostala. Već prvi gol pokazao je kako se Barcelona dobro pripremila za suparnika – umjesto centriranja iz kornera protiv znatno više i skakački bolje momčadi, odigravaju povratni pas kojim su izvukli Celticovu obranu van, a onda podvalili loptu Messiju za udarac iskosa. Kada je Dembele promašio kazneni udarac, a Argentinac povisio vodstvo svojim drugim golom, utakmica je bila i službeno gotova. Jedino pitanje bilo je s koliko komada u mreži će Celtic otići doma.

Sergi Roberto – najnoviji katalonski proizvod

Kada je dugogodišnji Barcelonin desni bek Dani Alves najavio odlazak, špekuliralo se tko će biti njegova zamjena. Neki su pikirali na Brazilca Douglasa koji nikad nije dobio pravu šansu, drugi na Vidala koji je u Sevilli igrao krilo, što je ofenzivno koliko i bek u Barci, ali kao rješenje se isprofilirao netko sasvim neočekivan – Sergi Roberto. Još otkad je startao kao krilo protiv Reala na Bernabeu i bio ključan čovjek demoliranja kraljevskog kluba kada bi svojim ulascima u sredinu došao iza leđa veznoj liniji Reala, vidjelo se da može pružiti puno, ali svima je bilo jasno da će se vratiti na klupu onog trenutka kada Messi ozdravi.

Nekoć projicirani Xavijev nasljednik, igrač-metronom sredine terena , finog pasa i pregleda, danas je novi model iz katalonske tvornice nogometnih inovacija. Dok su dosad treneri dodatne igrače sredine terena tražili ili u napadaču koji bi se povlačio, ili u krilima koji bi se uvlačili u sredinu terena, Luis Enriquea je to pronašao na boku. Dodatni vezni igrač nudi se kao idealan ventil kada u sredini postane pregusto, a s obzirom da ispred sebe ima run n' gun tercet, njegova mirnoća daje i veći balans ovoj ekipi od Alvesove direktnosti.

Odlično shvaća Messija, protrčava mu kada lopta dolazi na bok ne bi li odvukao igrača za sobom i omogućio mu dribling, nudi se na povratnoj lopti kada je pregusto i napad se mora restartati, a defenzivno je dovoljno oprezan da ne ostavlja Piquea samog na velikom prostoru. Sergi Roberto najveći je Barcin direktan dobitak iz La Masie u zadnjih nekoliko sezona. U posljednjoj utakmici, premda su na klupi sjedili Carvajal i Azpilicueta, i španjolski izbornik prednost je dao mladom Kataloncu, s napomenom kako je možda takva odluka uvjetovana i time što se igralo protiv Lihtenštajna, koji ipak dozvoljava prostor za pokuse.(Pep Guardiola koristi bočne igrače kao veznjake u posjedu i oni su bočni igrači samo na papiru, op.a.)

Platinijeva reforma bila je populistička 

Jučerašnja utakmica bio je dvoboj ponajbolje i ponajgore momčadi ovog natjecanja.

Razlika u klasi bila je bolno vidljiva od prve do zadnje minute i ponovo će se već nakon prvog kola iskristalizirati 3 ili četiri stalna favorita, uz jednog ili dva povremena. Celtic je prije desetak godina igrao finala europskih natjecanja, u svojim redovima držao igrače koji su kasnije igrali na mnogo većim pozornicama, ali padom Glasgow Rangersa nestalo je i ono malo glamura koje je škotska liga imala. Bez suparnika i rivala koji ih konstantno gura naprijed, dovoljno je bilo biti samo solidan za uzeti prvenstvo, da bi se tek pojavljivanjem na raznim „Campovima“ nogometne Europe pokazalo koliko se toga mora poklopiti klubu iz manje nogometne sredine da parira velikima. Liga prvaka nesumnjivo nudi najbolji nogomet na svijetu, ali sve su glasniji i jasniji vapaji dijela publike kojem je postalo jednolično da 90 % klubova ulazi bez realne i „fer“ šanse za uspjeh.

Platinijeva reforma bila je populistička, za lokalne prilike i vrlo poželjna, ali i dalje nije napravila baš ništa da ujednači uvjete u kojima funkcioniraju nogometni klubovi Starog kontinenta. Dapače, mastodonti kojeg grade giganti sve su veći i moćniji, a grupna faza djeluje kao pucački trening onima koji su na vrhu hranidbenog lanca. S druge strane, ovo je bio i dvoboj trenera koji možda najbolje pokazuju prolaznost i dinamiku ovog posla.

Prije samo tri sezone, Luis Enrique bio je dobar trener u Celti, obilježen groznom epizodom u Romi i prozvan kao „lošom Guardiolinom kopijom“ i izdanak katalonske nogometne gimnazije koji je posao našao zbog ekskluziviteta škole, a ne vlastitih kvaliteta. Rodgers je s polovnim Liverpoolom i Suarezom u životnoj formi ispustio titulu u engleskoj ligi na najjeftiniji mogući način, a nakon sjajne epizode u Swanseaju bio je zabetoniran kao jedan od najvećih trenerskih prospekata na svijetu.

Dapače, oku ugodna igra s nogom od golmana vidi se i u Celticu (barem nakana), zbog čega je i zavrijedio titulu „najšpanjolskijeg otočkog trenera“. Danas jedan na svojoj strani ima svu artiljeriju svijeta, drugi djeluje strašno naivno i nedoraslo, pa pokunjeno mora otići kući. I nema veze što kod drugog gola Barcelone Messi i Neymar djeluju kao dva starija tipa s kvarta koji jedini treniraju nogomet i sada se napucavaju s klincima, rijetko tko će se sjetiti da su njih dvojica izigrali šestoricu Celticovih igrača kod tog gola, što je nešto na što nijedan od dvojice trenera ne može pretjerano utjecati. Za 20 godina, Enrique će biti vlasnik brojnih trofeja, domaćih i internacionalnih, ovjekovječen titulom jednog od najboljih trenera svoje generacije. Drugi će, a taj scenarij je samo vrlo moguć, ne i nužan, biti simpatičan lik kojeg će se tek ponajveći zagriženici sjetiti.

Naličje natjecanja i konzumera koji halapljivo gutaju zalogaje ispred sebe mareći samo za rezultat, u potpunosti lišen konteksta, dvoboj njih dvojice i pozdrav na kraju utakmice s dijametralno različitim izrazima lica možda je i najbolja, najvjernija slika trenerskog posla – tako nezahvalnog i teškog, a tako relativnog i prolaznog.