Foto: Hina / Getty images, Guliver image

HRVATSKI gimnastičar Marijo Možnik u travnju osvojio je naslov europskog prvaka u vježbi na preči na EP u Montpellieru i tako postao prvi Hrvat sa zlatnom medaljom u gimnastici na europskim prvenstvima. Do sada je hrvatska gimnastika imala olimpijsko, svjetsko, europsko srebro, ali nikada zlato.

Za 28-godišnjeg Možnika je ovo drugo odličje s europskih prvenstava u karijeri, a prvo je osvojio također u Montpellieru prije tri godine kada je bio srebrni. Ima i brončanu medalju s prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva u Nanningu.

Možnik, kao i brojni drugi vrhunski sportaši u takozvanim malim, često i individualnim sportovima ne okupira naslovnice ni svojim izjavama podiže medijsku prašinu. Daleko skriven od žiže javnosti krvavo trenira i postiže nevjerojatne rezultate.

Stoga je Index upravo s ovim 28-godišnjim Zagrepčaninom odlučio otvoriti svoju rubriku "Prvaci bez naslovnice", u kojoj ćemo dati prostor sportašima koji do naslovnice mogu samo kad osvoje medalju.

Kada bismo te pitali da nam se predstaviš, kako bi to izgledalo?

''Živim u Zagrebu, gdje sam rođen i odrastao. Većinu života proveo sam na Peščenici gdje sam završio osnovnu školu, kao i osnovnu glazbenu školu (šest godina) za violinu. Nakon toga završio sam 3. Gimnaziju (Kušlanova) u Zagrebu. Ako me pitate što sam, rekao bih da sam vrhunski sportaš, gimnastičar, ali s obzirom na brojne hobije koje imam mogao bih se nazvati i avanturistom. Stalno sam u potrazi za novim izazovima, iskustvima i strastima. Pokušavam otkriti što sve život pruža, volim pomicati granice. Imam malo pomaknutu granicu straha, volim adrenalin i uživam u adrenalinskim aktivnostima, ekstremnim sportovima.''

Otkud ljubav prema gimnastici? Jesi li se kao mali poput više manje svakog djeteta želio okušati u nogometu ili košarci ili je gimnastika bila od početka broj 1?

''Na gimnastiku sam krenuo polaskom u osnovnu školu. Roditelji su "krivi" što sam završio u gimnastici. Htjeli su da se bavim nekim sportom jer sam bio dijete s puno energije. Razmišljali su kako nogomet, košarku i ostale sportske igre uvijek mogu prakticirati s prijateljima, pa su potražili nešto malo drugačije. Slučajno su saznali za gimnastiku i upisali me u ZTD "Hrvatski sokol", klub u kojemu sam ostao sve do danas, preko 20 godina.''

Kako je sve počelo? Reci nam nešto o treninzima, o prvim trenerima koji su te trenirali? 

''Sve je počelo kao obična rekreacija. Treninzi su bili tri puta tjedno po sat vremena. Vrlo brzo treneri su u meni prepoznali potencijal i ušao sam u selekcijsku grupu. Počeo sam trenirati svaki dan, uključujući i subotu, a treninzi su trajali tri do četiri sata. Jako sam zahvalan svom prvom treneru, Željku Jambroviću, koji me usmjerio u vrhunsku gimnastiku i trenirao me do 17. godine. U međuvremenu sam promijenio još nekoliko trenera, a najteže mi je bilo kada me trenirao jedan ruski trener. Bilo je to kada sam imao 15-ak godina. Treninzi su bili vrlo teški, trener nije bio nimalo fleksibilan, pa sam u tom razdoblju na neko vrijeme i prestao trenirati. Trener Željko Jambrović me ipak uspio nagovoriti da se vratim gimnastici. Sa 17 godina prešao sam kod trenera Tigrana Goričkog, koji me potaknuo da prestanem s višebojem i specijaliziram se samo za spravu preču. Natprosječno sam visok i težak za gimnastičara (183 cm i 80 kg), trenutno najviši gimnastičar u svijetu, pa mi je višeboj počeo stvarati velike probleme, bilo je dosta ozljeda. Preča mi je u tom trenutku bila najbolja sprava, a na kraju se ta odluka pokazala se kao pun pogodak.''

Iako si vrhunski gimnastičar, teško da možeš od gimnastike živjeti. Kako je to kod nas i možeš li to usporediti sa stanjem u svijetu? Kakve su relacije? Recimo Njemačka, Kina, Rusija, SAD naspram Hrvatske.

''Svakako od gimnastike ne mogu živjeti u skladu s rezultatima koje imam iza sebe i onako kako žive gimnastičari u navedenim zemljama. Nagrade na natjecanjima nisu velike pa se zato oslanjam na stipendije koje dobivam od kluba, Grada Zagreba i HOO-a. Kada se to zbroji mogu normalno živjeti, ali daleko od toga da si mogu osigurati egzistenciju. Zahvalan sam svom sponzoru Red Bull-u koji je uz mene već više od pet godina jer i sponzori su jedan od izvora financiranja sportaša. U razvijenim zemljama vrhunski sportaši imaju puno bolji tretman. Takvim sportašima država osigurava posao u nekoj od državnih službi, već za vrijeme karijere, ali i nakon završetka sportske karijere. Kod nas se krenulo s tim, ali samo mali broj sportaša dobio je priliku zaposliti se u vojsci. Iako, i to je nešto za početak. Nadam se da će se ta praksa nastaviti i proširiti.''

Kakvi su ti uvjeti za trening? Koliko pomažu Grad Zagreb i država?

''Na žalost, u Gradu Zagrebu uvjeti za treninge vrhunske gimnastike su ispod minimuma. Biti ću iskren i reći ću da su nam uvjet nikakvi. Sramotan je odnos Grada Zagreba prema gimnastici. Treniram u dvorani ''Hrvatski Sokol'', na Trgu maršala Tita u zgradi koja je stara preko 140 godina. Zapravo, to uopće i nije dvorana. Da bi se nešto moglo zvati dvoranom, trebalo bi imati neke elemente dvorane, ovo je ne znam, samo zgrada u kojoj su se prije održavali plesnjaci.

Nemamo sve sprave, a kamoli trenažere koji su potrebni za učenje novih elemenata. Ono što je neophodno u svakoj gimnastičkoj dvorani, to je jama napunjena sa spužvama. Iznad te jame uče se opasni elementi na preči ili bilo kojoj drugoj spravi, u puno sigurnijim uvjetima nego iznad tvrdih strunjača. Mi to nemamo pa je učenje novih elemenata vrlo opasno. Zbog toga često moram putovati u Nedelišće gdje je izgrađena velika dvorana sa svim potrebnim uvjetima za treniranje.''

Što nakon kraja aktivne karijere? Jesi li završio neki fakultet? Što želiš raditi dalje u životu? Misliš li možda ostati i dalje u gimnastici kao trener?

''Završio sam Kineziološki fakultet u Zagrebu i Visoku školu za sportski menadžment u Splitu. Trenutno radim na doktoratu na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu i završavam diplomski (master) studij sportskog menadžmenta na Aspiri. Od 2012. godine zaposlen sam na Kineziološkom fakultetu kao znanstveni novak - asistent na predmetu Sportska gimnastika. Iako nije lako uskladiti sve poslovne i sportske obaveze, treninge dvaput na dan, meni to ide vrlo uspješno. Od kad sam se zaposlio na fakultetu ostvario sam svoje najbolje rezultate u karijeri, broncu na SP-u, srebro na EP-u i zadnji veliki uspjeh, zlato na EP-u. Posao je to koji me ispunjava pa se nakon karijere vidim i dalje na fakultetu, jednog dana kao redoviti profesor na katedri Sportske gimnastike. Uz to želim raditi u području sportskog menadžmenta. Zanimaju me organizacije sportskih događaja, natjecanja i slično. Trenutno nemam ambicija raditi kao trener, ali ne odbacujem niti tu opciju u budućnosti.''

Najveća čast za gimnastičara je kad se jedan element nazove po tebi. Ti imaš tu čast. kakav je osjećaj? 

''Malo je gimnastičara u svijetu koji imaju svoj element zapisan u Pravilnik Svjetske gimnastičke federacije. Ja sam to ostvario 2007. godine kada sam prvi put izveo element koji do tada nitko nije izveo. Bilo je to na SP-u u Stuttgartu. Element je ubrzo upisan pod mojim prezimenom, a danas ga izvodi puno gimnastičara iz cijelog svijeta. Medalje osvajaju brojni gimnastičari pa se imena nekoga tko je osvojio medalju prije 50 ili 100 godina ne pamte baš, ali kada ostavite ime u Pravilniku, to je nešto što ostaje zauvijek zapisano i što će se raditi i spominjati još jako dugo. Jako sam sretan i ponosan što sam ostavio svoj trag u svijetu gimnastike i na taj način.''

Reci nam za kraj nešto malo o privatnom životu.

''Privatno se volim družiti s ljudima, putovati, istraživati. Kad god uhvatim slobodnog vremena. Što se tiče ljubavnog statusa, to neka ostane mala tajna. Otkrit ću samo da stignem raditi i na tom području. :)"

>>> Marija ćete moći gledati na najjačem gimnastičkom natjecanje u ovom dijelu Europe, u Osijeku od 19. do 20. rujna, na završnici Svjetskog kupa. Tamo će Marijo, uz svoje hrvatske kolege, pokazati koliko je blizu Olimpijskih igara i kako stoji u odnosu na druge gimnastičare, kojih će u Osijeku biti najveći broj do sada. Svakako vrijedno dolaska u dvoranu Gradski vrt.