Tko je branio Hrvatsku? Oni su držali prvu crtu od Engleske 1996. do Austrije 2008.
Slaven Bilić, nezamjenjivi branič reprezentacije Hrvatske 90-ih, u duelu s Mehmetom Schollom na četvrtfinalnoj utakmici EP-a 1996. između Hrvatske i Njemačke u Manchesteru.
Foto: AFP
TEMELJ svake momčadi je obrana, složit će se i oni koji ne vole Mourinha. Podsjetimo tko je sve i s kakvim uspjehom bio u bedemu pred hrvatskim golom na velikim natjecanjima.
Ćirinih ludo hrabrih 3-5-2 s liberom Štimcem i braničima Jerkanom, Bilićem i Šimićem
U eri Ćire Blaževića, sredinom i u drugoj polovici 90-ih, Hrvatska je igrala danas potpuno zastarjelih 3-5-2. Taj sustav sad izgleda anakrono, ali u eri pomodnog i defenzivnog 4-2-3-1 (zapravo zamaskiranih 4-5-1), nevjerojatno zvuči da je ne baš tako davno netko igrao s dva "čista" napadača (Šuker i Bokšić/Vlaović), dva ofenzivna veznjaka (Boban, Asanović), dok su bokove na cijelom prostoru između dva kaznena prostora pokrivali igrači koji su također napadači - desno Jurčević i poslije Stanić, a lijevo Jarni, koji je u Hajduk došao kao napadač, ali je prekomandiran na bok.
Morali smo se podsjetiti kako je izgledala najjača Hrvatska u povijesti i prema naprijed, a sada je naravno red i na ono što je tema teksta - obranu: Ćirin "ministar obrane", kako mu je tepao, bio je Igor Štimac. Budući izbornik držao je ključnu poziciju libera, ili "čistača", koju je također u "evoluciji" modernog nogometa pregazilo vrijeme.
Stoperski par činili su Slaven Bilić i Nikola Jerkan (EP '96), te aktualni izbornik i Dario Šimić na SP dvije godine poslije. Ponavljamo, napadače na bokovima ne možemo svrstavati samo u obranu, iako su naravno imali obrambene dužnosti, stajali su puno "više" i praktički bili u vezi.
Na Euru '96 obrana je igrala bez većih grešaka (izuzmemo li poraz 0:3 u posljednjoj utakmici skupine protiv Portugala, kada je Blažević izveo kombinirani sastav), ali su u četvrtfinalu protiv Njemačke upravo braniči (uz suca Sundella) bili najveći krivci za ispadanje: Jerkan je igranjem rukom skrivio penal, Štimac je prije isteka sata vremena igre dobio crveni karton.
Prosinečki je žrtvovan '98 da bi obrana mogla lakše disati uvođenjem Solde i Jurčića u vezu
Bitno je naglasiti kako je Ćiro puno veći avanturist bio u Engleskoj '96, jer je primjerice protiv Turske, na prvoj utakmici na prvom velikom natjecanju, igrao kao u kvalifikacijama; sa čak tri ofenzivna veznjaka: Bobanom (koji je bio polušpica), Asanovićem i Prosinečkim. Dvije godine poslije, na SP u Francuskoj, Prosinečki će igrati u skupini i zabiti protiv Jamajke na otvaranju, ali u knockout fazi, Soldo i Jurčić preuzimaju mjesto u vezi. Ćiro je odlučio pojačati obranu davanjem značaja polivalentnom Soldi, koji je jednako dobro igrao kao branič (libero) i defenzivni veznjak.
U Francuskoj je obrana funkcionirala besprijekorno, a u polufinalnom porazu od Francuza, lopte za oba Thuramova gola su ispred našeg kaznenog prostora izgubili Jarni i Boban.
Jozić 2002. na udaru zbog momčadi u kojoj je bilo pola braniča
SP u Japanu (nismo vidjeli Koreju) Hrvatska je dočekala s novim izbornikom Mirkom Jozićem, a njegov pokušaj sljubljivanja mladosti s iskustvom "Vatrenih" na zalasku (koje je on vodio do titule juniorskih prvaka svijeta 1987.) završio je debaklom - Hrvatska je skupinu završila porazima od Meksika i Ekvadora i nevjerojatno sretnom pobjedom nad Talijanima.
Jozićeva deviza na tom SP-u bila je "obrana je najbolja obrana", pa je na prvoj utakmici protiv Meksika igrao s pet braniča (Tomas, Živković, Šimunić, R. Kovač, Jarni), a za svaki slučaj u vezi je bio i Niko Kovač. Nesretnih 5-3-2 i kukavički pristup osvetio mu se porazom i crvenim kartonom Borisu Živkoviću.
Ni na sljedećoj utakmici nije odustao od betona pred vratima, koji se itekako savijao pred naletima Tottija, Vierija i ostalih, ali pobjedu donose Olić i Rapaić. Zanimljivo, Jozić nije vjerovao Dariju Šimiću, ali je na posljednjoj utakmici, u kojoj je Hrvatskoj protiv Ekvadora igrala samo pobjeda i njega konačno uvrstio u prvu momčad, ali obrana u sastavu Šarić, Tomas, R.Kovač, Šimunić, Šimić, Jarni, nije mogla donijeti pobjedu. Hrvatska je izgubila i tu utakmicu.
Barić 2004. u tri utakmice promijenio tri postave i taktike
Puno bolje nego u Japanu nije bilo ni dvije godine poslije - Otto Barić sklepao je postave i taktike za svaku utakmicu posebno, tako da nikome nije bilo jasno što zapravo želi: Prvu utakmicu, remi protiv Švicarske, gol ispred Butine čuvali su Šimić, R. Kovač, Šimunić i Živković.
U drugom susretu protiv Francuza, iz ekipe ispada Živković, a ulazi Tudor, pa je obrana sada posložena: Šimić, Tudor, R.Kovač i Šimunić. Barić je pogriješio uvođenjem Tudora, koji je najzaslužniji što Hrvatska nije pobijedila (2:2).
Posljednji meč protiv Engleza, Barić je uzeo prokušani Jozićev recept, pa su mu obrani petorica: Šimić, Tudor, R.Kovač, Šimunić, Živković. Međutim, svi oni nisu bili dovoljni za zaustavljanje Rooneya, Scholesa i Lamparda, koji su slavili 4:2.
Cico 2006. se neuspješno vratio Ćirinim korijenima, a obrana bila katastrofalna u ključnoj utakmici
Narodu je više bilo dosta starih obranaša i javnost je aklamacijom dočekala Zlatka Kranjčara kao izbornika. Momčadi koje je trenirao proslavljeni napadač Dinama i Rapida igrale su napadački nogomet. Međutim, u Njemačkoj 2006. nije štimalo na nijednom dijelu terena pa tako ni u obrani.
Kako je najavio, Kranjčar se vratio taktici 1-2-4-1-2 s liberom. Obranom je sada zapovijedao Robert Kovač, ispred njega su bili Šimić i Šimunić, a Stanića i Jarnija glumili su Srna i Babić. Bitan dio obrane bio je i par defanzivnih veznjaka Niko Kovač i Tudor. Međutim, veliki teret pao je na pleća i još veći na pluća Nike Kranjčara u polušpici, koji nije obavljao obrambene zadatke, a Klasnić i Pršo ostajali odsječeni. Hrvatska oca i sina Kranjčara na SP-u 2006. djelovala je kao da ima igrača manje. Takva postava igrala je prve dvije utakmice protiv Brazila (0:1) i Japana (0:0). Za ključnu, treću s Australijom (2:2), Kranjčar stariji je nevidljivog Klasnića zamijenio Olićem.
Međutim, puno bitnija i u konačnici fatalna, bila je zamjena u obrani: Kartoniranog Roberta Kovača na liberu je zamijenio Stjepan Tomas, koji je vodeći Srnin gol poništio potpuno nepotrebnim igranjem rukom. Isto je napravio još jednom, ali sudac Graham Poll to nije registrirao, kao ni tri žuta kartona koja je pokazao Josipu Šimuniću, još jednom braniču koji se proslavio na toj utakmici. U drugom dijelu Niko Kovač opet dovodi Hrvatsku u vodstvo, a Harry Kewell poravnava za konačnih 2:2 nakon što ga je naša obrana ostavila potpuno samog. Užasan dan za našu reprezentaciju, a prije svega njenu obranu, zaključuje Dario Šimić, koji je per minuta prije kraja isključen zbog drugog žutog kartona.
Bilić 2008. s punim pravom potpuno vjerovao Ćorluki, Kovaču, Šimuniću i Pranjiću
Konačno, na posljednjem velikom natjecanju na kojem je nastupila Hrvatska, Bilićeva reprezentacija (osim prve utakmice protiv Austrije) igrala moderan, napadački nogomet i od pobjede na Njemačkom zasluženo važila za jednog od pritajenih favorita prvenstva.
Obrana u gornjem sastavu počela je sve utakmice osim treće u skupini, kada je Bilić dao priliku Šimiću, Vejiću i Kneževiću. Hrvatskoj su na zadnjem Euru zabili samo Lukas Podolski i naravno, Semih Senturk. Obrani se na tom natjecanju gotovo ništa ne može staviti na teret, (panika protiv Austrije bila je rezultat povlačenja prednjih linija) osim što Turskom napadaču u 120. minuti nitko nije izašao u blok.