Masipova, Urdangarinova i Šepkinova Barcelona bila je stroj, no ova Karabatićeva možda je čak i jača. S druge strane, preko puta rukometnom dream teamu bit će skupina klinaca ''pojačanih'' braćom Valčić i Zlajom Horvatom. 

 

O tome kolike su im šanse, mogu li prirediti senzaciju i zbog čega je Zagreb postao ovogodišnji hit Lige prvaka razgovarali smo s kreatorom zagrebačkog rukometnog čuda, legendarnim Veselinom Vujovićem.

 

''Da umjesto Sarmienta, koji je fantastičan igrač da me ne shvatite krivo, imaju Domagoja Duvnjaka, mislim da bi zaista bili nepobjedivi. Prije neki dan sam razgovarao s novinarom El Mundo Deportiva, koji me je pitao što mislim o Barceloni. Tih nekoliko momčadi koje pretendiraju na naslov prvaka Europe krcate su vrhunskim strancima. Rekao sam mu da meni trebaju samo tri igrača: Karabatić, Šterbik i Duvnjak. S ovim momcima koje imam i s njima trojicom, uvjeravam vas da bismo bili glavni favoriti za osvajanje Lige prvaka.

 

Što se tiče Barcelone, radi se o nevjerojatnoj momčadi. Ne znaš što je bolje, obrana ili napad. Kako bi mi rekli, ima ih i na kilu i na metar. Fizički su izuzetno snažni. Tempo koji oni igraju je paklen, a kad u momčadi imate nekoliko igrača s preko dva metra i više od 100 kilograma, jasno je da se oni puno brže troše nego netko fizički slabiji. Baš zato puno rotiraju, a i imaju i tu mogućnost jer im je klupa strašna. Ritmom lome protivnika i ako ti protiv njih držiš visok nivo, možeš im parirati. Međutim, čim ti padne koncentracija, čim napraviš par grešaka, oni te kazne i tu je priči kraj. Izuzetan su sastav i za mene su glavni favoriti za titulu.''

 

 

''Upravo tako. Kronično im nedostaje pravih, teških utakmica. U Španjolskoj, bilo doma, bilo na strani, pobjeđuju sve s 15, 20 razlike, a u takvim utakmicama prave momčadi ne mogu osjetiti svoju snagu. Ne znam da li znate, ali u jednom su trenutku čak aplicirali da uđu u SEHA ligu. Ipak, odustali su jer su zaključili da im se ne isplati zbog dalekih putovanja. Čak ni u Ligi prvaka ove sezone nisu imali protivnika po mjeri. Bešiktaš, pa ranjeni Flensburg, pa i taj jadni Kolding, sve su to ekipe koje nisu mogle pokazati pravo mjerilo snage i forme Barcelone.

 

Protiv Zagreba će po prvi put igrati protiv momčadi koja ih želi pobijediti. Svi ostali su protiv njih igrali pritom moleći Boga da utakmica što prije završi i da prođu što pristojnije. S druge strane, mi ih želimo dobiti, a mislim da Barca barem ove sezone nije još igrala protiv jednog takvog protivnika. Protiv momaka koji se ne boje nikoga, koji igraju savršenu obranu, obranu na nož. Tu vidim našu priliku.

 

Pitali ste me imaju li koju slabu točku. Nemaju. A sad, jesu li u nekim segmentima igre slabiji nego u nekim drugima, sigurno da jesu. Ako spriječimo lake golove, ako ih uspijemo  natjerati da igraju šest na šest, nisam siguran da će nam u takvoj igri napraviti puno problema. Moramo dobro paziti na njihove kontre. Obrana im je fantastična, a golmanski par možda i najbolji na svijetu. Čim ti zamahneš, Tomas ili Sigurdsson trče u kontru znajući da će im lopta doći. Na to moramo jako dobro paziti. Ne smijemo srljati, ne smijemo šutirati bez veze, moramo biti strpljivi i natjerati vodu na naš mlin. Ako u tome uspijemo, mislim da imamo šansu.''

 

 

''Sve ovo što ste vi sad rekli bio je problem kad je tek došao u Barcelonu. U početku čak nije ni imao neku veliku minutažu. No, govorimo o Nikoli Karabatiću. Karabatić je rođeni vođa, pravi lider i bilo je samo pitanje trenutka kad će sve sjesti na svoje mjesto. Kad bi se nekim slučajem Nikola prehladio i kad ne bi igrao ove dvije utakmice, bili bismo neusporedivo puno bliže prolasku nego što smo sada. Njega je gotovo nemoguće braniti. Za razliku od mene, koji sam u svoje vrijeme neke situacije rješavao možda kreativnije, pasom ili šutem izvana, Nikola silom razara protivnika. Uglavnom ne štedi ni sebe ni protivnika i svojim stilom igre prisiljava suce da isključe obrambenog igrača. Kratko i jasno, Karabatić je igrač koji će u svakoj momčadi napraviti razliku. 

 

PSG, koji ove sezone igra tako kao igra, s Nikolom Karabatićem će sljedeće biti glavni favorit za naslov. Rođeni je pobjednik i ta uloga mu je urođena. Sve utakmice Barcelone koje sam gledao ove sezone izgledale su jednako -  kad god se lomio rezultat, Karabatić je preuzimao odgovornost.''

 

''Vidi ovako. Mojim momcima često znam ispričati jednu priču. Otac je imao sedam sinova, a bio je na samrti. Rekao im je da odu u šumu i da mu donesu svaki od njih po jednu šibu. Kad su mu ih  donijeli, otac je uzeo jednu i lako ju je prelomio. Uzeo je ostalih šest i rekao im je da ih probaju prelomiti tako spojene. Svaki od njih je probao i nije uspio. Otac im je rekao: ''Kad ste zajedno, samo ste onda jaki.''

 

Naša snaga je upravo u tom zajedništvu. Nemojte misliti da nismo svjesni da nemamo lidera momčadi tipa Duvnjaka ili Karabatića. Znamo mi to dobro. No, imamo nešto što mnogi drugi, jači od nas nemaju – izuzetno zajedništvo. Momčad koja protiv nas odigra na visokom nivou kolektivno, možda nas i može dobiti, no oni koji misle da će nas riješiti individualnom igrom, ti se neće dobro provesti. Tko god misli da će samo na individualnu kvalitetu proći, ne znam, Brozovića, možda i hoće, ali će onda uskočiti Valčić, Obranović... Naša snaga je kolektiv.

 

Istina, moram biti iskren i reći da nas je puno podigla ona pobjeda protiv Kiela, koji je u Zagreb došao u trenutku kad im forma nije bila na nekoj razini. Dobili smo ih uz ogromnu motivaciju, želju i podršku publike. Ta utakmica je bila ključ ove sezone, jer su tada moji momci shvatili da se ne moraju nikoga bojati, da nema momčadi koja je nepobjediva. Baš su tada ti moji mladi vukovi, da ih tako nazovem, osjetili krv, a kad su osjetili krv jednom, svaki put grizu sve jače i jače. A to je velika stvar.''

 

 

''To je međusobno jer i ja njih gledam kao bogove. Gledam ih kao svoje sinove. Svaki trening je za mene neopisiva sreća. Žao mi je što nemamo i po dva treninga, da ih što češće vidim, da se našalim s njima, da popričamo. Povjerenje koje imam u te moje ''sinove'' golemo je. Gledajte, nitko nije znao da će Veselin Vujović napraviti toliki pomak, da će se stvoriti takva kemija između mene i njih. Ipak, desila se i nitko zbog toga nije sretniji od mene.''

 

 

''Zaista ne bih ulazio u sve ono što je s Josipom bilo prije nego što sam ja došao. Ako je do sada i bio nesiguran, ako i nije imao dovoljno samopouzdanja, ako nije vjerovao dovoljno u sebe, sad to više nije tako. Stalno sam mu govorio da se opusti, da pusti kočnicu, da preuzme rizik, da šutne, pa ako i ne ispadne kako treba, neće on biti kriv. To će biti moja krivica. I nije samo Joso imao taj problem. Imam dojam da cijela momčad nije dovoljno vjerovala u sebe. Kad sam ih uspio uvjeriti da su fantastični, da su sjajni, da nema momčadi na svijetu koju oni ne mogu dobiti, onda se priča promijenila. Reći ću vam da sam više znoja iznojio dok im objasnim koliko su kvalitetni, nego na bilo kojem treningu. Možda ću sad biti i malo nepristojan, ali baš me briga. Nisam im jednom rekao:

 

 ''Shvaćate li vi kakvi idioti igraju u Flensburgu, Magdeburgu, Kielu… Invalidi rada koji su se slučajno tamo rodili, igraju rukomet i misle sad da su ne znam ni ja što. Ma vi ste bre nešto najbolje, nešto najljepše što hrvatski rukomet ima.''

 

Taj pristup je jedini ispravan ako mislite voditi jednu vrhunsku momčad. Katastrofa je kad treneri kod nas od protivničkih momčadi rade neke vanzemaljce, neki bauk. Kao, imaju dva metra, dvjesto kila… Ma o čemu vi pričate? Izađimo mi na teren, pa onda ćemo vidjeti tko je bolji.''

 

 

''Imao sam jako ozbiljan razgovor s ljudima iz kluba, koji su mi ponudili višegodišnji ugovor. Reći ću, kako sada stvari stoje,  jako smo blizu da se taj ugovor i realizira. Ipak sam uzeo 10, 15 dana za razmisliti o svemu. Naravno da mi ne nedostaje ponuda velikih klubova, međutim, postoji nešto što ovaj put moram reći.

 

Bio sam u Kataru kad je Zagreb u Ligi prvaka igrao, mislim protiv Kiela. Tamo sam imao ugovor od kojeg boli glava, no gledajući na televiziji tu utakmicu, punu Arenu, tu atmosferu...  Vjerujte mi, u tom trenutku sam bio spreman dati pola svog ugovora samo da budem na klupi Zagreba. I sad, kad mi se to događa, kad sam dio te rukometne bajke, ja bih kao trebao otići za neke pare? Niti su mi pare ikad bile bitne, niti se moj život oko njih vrtio. Kao igrač sam dovoljno zaradio, ostvario se i kao čovjek, tako da mi novac nije prioritet. Naravno, nitko pametan neće reći da pare nisu važne. Sjećam se jednom kad su me nagovarali da budem trener Željezničara iz Niša, a ja sam to uporno odbijao. Tada me nazvao jedan moj prijatelj i rekao mi je jednu mudru bugarsku poslovicu:

 

''Ako problem ne možeš da rešiš s pari, možeš da ga rešiš s mnogo pari.''

 

Dakle, poanta je da sve ima svoju cijenu, no u rukometu se ne okreću toliku novci kao recimo u nogometu. Tako da novac sigurno ne bi bio faktor koji bi bio presudan da odavde odem. Ako bi se to i dogodilo, onda bi jedini razlog bio da me zove neki veliki klub. Možda Barcelona ili PSG, ali da mi sad tamo neki lijevi klub ponudi ne znam ni ja što, da ostavim radi toga ovo zlato što imam tu, ma nema šanse.''

 

 

''Tako je. Znate što mi je rekao Kasper Hvidt poslije te utakmice? Da su gledali na semafor i da su se sramili, da nisu mogli vjerovati što se to događa. 

 

Kad imaš dobru obranu, onda imaš i dobar napad. Kad znaš da ti se protivnik mora krvavo pomučiti da zabije gol, onda u napadu igraš puno opuštenije. Međutim, kad znaš da ćeš nakon svakog protivnikovog napada primiti gol, onda te hvata panika. Za mene je obrana najbolji napad. Napad je stvar kreacije, talenta, u napadu se igrači zabavljaju. Obrana volja, želja i htijenje. Kad je momčad spremna ''poginuti'' u obrani, onda nema straha za krajnji rezultat.''

 

 

''Da, rekao sam to. Rekao sam da mi je žao što u Zagrebu tada nismo imali navijače poput onih u Skopju na primjer, koja se u potpunosti emotivno daje. Međutim, zagrebačka publika me je razuvjerila i danas imamo ambijent koji bi poželjela svaka momčad u Europi. Shvatili su koliko je ta podrška neophodna, koliko ona igrača digne. Rukomet je sport kontakta, i kad čuješ huk s tribina, takav se adrenalin podigne da daješ puno više no što objektivno i možeš. Rekao bi čovjek: ''svatko mače je na svom pragu jače.'' Protiv Koldinga su nas upravo oni vodili do pobjede i hvala im na tome.''

 

 

''Kratko i jasno, kad si dio takvog jednog giganta, onda se osjećaš zvijezdom u pravom smislu te riječi. Organizacija, logistika, treninzi, odnos sudaca prema tebi, navijači… Barcelona je jedan zaseban svemir i teško se može usporediti s bilo čim u svijetu sporta. Recimo, oduševljavalo me je to što smo se svi skupa družili, i rukometaši i nogometaši i košarkaši i navijači. Dat ću vam par primjera: završava trening košarkaša, a počinje naš i ja za zagrijavanje odigram basket jedan na jedan sa San Epifanijom. Guardiola je često trenirao s nama jer je bio malo fizički inferioran, pa smo ga mi ''pumpali'' snagom. A tek Stoičkov. Taj je bio vječno veseo, nasmijan, a auto mu je bio uvijek pun neke narodne muzike. Laudrup i Koeman bili su prava gospoda. Često smo imali zajedničke večere, druženja. Dijete ti je prehlađeno, odmah klub to rješava. Ne brineš ti oko toga. Rođendan ti je ženi. Klub šalje buket. Plaća je prvog u mjesecu. Ako je prvi za vikend, para sjeda na račun 27-og. Divni su to dani bili.''

 

 

''Metaloplastika je moje prvo dijete. Nešto što mi je obilježilo život i što će uvijek biti dio mene. Sve što sam napravio u karijeri, posljedica je onog što sam započeo u Metaloplastici. Bila je to najbolja generacija koja je ikad igrala rukomet. Kad bi bili 30 godina mlađi, uvjeravam vas da bi ovu današnju Barcelonu pregazili. Svaki od igrača je na svojoj poziciji bio najbolji na svijetu. Voljni odnos, patriotski naboj, psihološka snaga… Sve smo imali. Kad bih birao najbolju momčad svih vremena, sigurno je da bi barem petorica mojih suigrača završili u toj momčadi.''