Amerikanci su nogomet igrali po bizarnim pravilima. SP 1994. ponovno im ga je otkrio
KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.
Danas se prisjećamo Svjetskog prvenstva u SAD-u 1994., jednog od najluđih mjeseci u nogometnoj povijesti, na tlu zemlje koja nije imala nikakve veze s nogometom, koje je bilo prepuno bizarnih priča s travnjaka i izvan njega.
SVAKO svjetsko prvenstvo koje se odigralo od 1930. do danas nogometni fanovi pamte po nečemu. Oni stariji i danas su očarani Peleovim Brazilom, oni nešto mlađi pamte Maradonin pohod na vrh 1986. godine, a u novijoj povijesti Hrvati se najviše sjećaju 1998. i 2018. godine, kad je Hrvatska osvojila treće, odnosno povijesno drugo mjesto.
No, malo koje prvenstvo bilo je tako ludo kao ono u SAD-u 1994. godine, koje je prema svim predviđanjima trebalo biti debakl, a na kraju se na njemu odvilo toliko nevjerojatnih paralelnih priča da bi se o svakoj mogao snimiti odličan dugometražni film.
Krah nogometa u Americi
Nogomet u Americi tih godina praktički nije postojao. Profesionalne lige nije bilo jer je stara North American Soccer League (NASL) ugašena 1985., nakon što je godinama bilježila gubitke. U sedamdesetima je nogometu u SAD-u naglo porasla popularnost nakon što je Pele došao u New York Cosmos, a za njim i Johan Cruyff, Franz Beckenbauer i brojni drugi europski velikani koji su na zalazu karijere odlučili u Americi uzeti još pokoji dolar. No, Amerikanci se nisu uspjeli navući na nogomet, iako je NASL modificirao pravila kako bi im taj sport bio što prihvatljiviji.
Igralo se 90 minuta, ali “čiste” igre, sa satom koji je odbrojavao od 90 do nule. Uvedena je i linija na 32 metra od gola do koje nije bilo ofsajda, koji se mogao suditi tek kad je igrač prešao tu crtu. Ako je utakmica završila neodlučeno, pucali su se penali, ali ne s 11 metara, nego bi igrač krenuo prema golmanu sam s loptom s 35 metara i imao pet sekundi da zabije gol. Pobjeda unutar 90 minuta vrijedila je šest bodova (1967. - 1974.), pa tri boda (1974. - 1975.) pa jedan bod (1975. - 1976.) pa opet šest (1977. - 1980.) i četiri (1981. - 1984.), a vrhunac je bio 1983. kad se dodatan jedan bod dodijelio za svaki zabijeni gol do maksimalno tri gola. Zahvaljujući toj “mudroj” odluci, pet puta je prvak bio klub koji je zabio više golova, a ne onaj koji je ostvario više pobjeda u sezoni.
FIFA je žmirila na neke modifikacije pravila, ali kad su Amerikanci pretjerali s bodovnim pravilima i ostalim pikanterijama, 1978. je zabranila nogometašima iz NASL-a da igraju međunarodne utakmice zbog prevelikih razlika. Sve to, plus velika ekonomska kriza početkom 80-ih godina, počelo je ubijati NASL koji se previše oslanjao na strane igrače, a domaći nisu imali previše prilika. Zadnji pokušaj spasa nogometa u SAD-u bila je kandidatura za domaćinstvo SP-a 1986. godine, ali ono je dodijeljeno Meksiku i nogomet je u Americi praktički nestao, iako se 1990. reprezentacija uspjela plasirati na SP u Italiji, gdje je završila na 23. od 24 mjesta.
Amerika pobijedila ispred Brazila i Maroka
Unatoč golemim problemima s nogometom u SAD-u, FIFA je iznenađujuće 1988. godine odlučila dodijeliti Amerikancima domaćinstvo Svjetskog prvenstva 1994. Samo jedan krug glasanja članova izvršnog odbora bio je dovoljan da SAD pobijedi ispred Maroka i Brazila, a jedini uvjet koji je FIFA postavila pred Amerikance je da osnuju profesionalnu nogometnu ligu s normalnim ili barem većinom normalnih pravila. FIFA je jako dobro znala da je SAD preveliko tržište i prevelika sportska zemlja da bi ga se samo tako ignoriralo i odlučeno je da će se SP igrati u zemlji u kojoj je nogomet bio na marginama.
Amerika je jednim dijelom bila i logičan izbor ispred konkurenata. Infrastruktura u Brazilu je bila u groznom stanju, a Maroko je morao tek izgraditi devet potpuno novih stadiona, u što u FIFA-i nisu previše vjerovali. S druge strane, SAD je imao desetke novih i modernih stadiona te svu potrebnu infrastrukturu. Amerika je za organizaciju turnira potrošila samo 500 milijuna dolara, neusporedivo manje od zemalja koje su prije, ali i poslije organizirale mundijal. Stadioni u Los Angelesu, San Franciscu, Detroitu, New Jerseyu, Dallasu, Chicagu, Orlandu, Bostonu i Washingtonu bili su golemih kapaciteta i samo su Boston i Washington mogli primiti manje od 60.000 gledatelja. No, unatoč tome strahovalo se da će stadioni biti poluprazni, što se pokazalo jednom od najlošijih procjena u povijesti nogometa.
Favorizirana Maradonina Argentina, Brazil s Romariom i Bebetom, strašne Italija i Nizozemska te branitelj naslova Njemačka (prvi put kao ujedinjena država) pokazali su se golemim magnetima za gledatelje unatoč na trenutke nemogućim uvjetima. Budući da se moralo paziti na vremensku razliku kako bi Europljani mogli u koliko-toliko normalno vrijeme gledati prijenose, utakmice su se igrale po nemogućoj vrućini usred dana. Tako su Meksiko i Irska u Orlandu igrali u 14 sati na 41 stupnju i više od 70 posto vlažnosti, u Dallasu se igralo na 35 stupnjeva, a utakmica SAD-a i Švicarske u 1. kolu bila je prva u povijesti SP-a koja se igrala pod krovom. A u Pontiac Silverdomeu u Detroitu nije bilo klimatizacijskog uređaja, pa su se igrači sa 75.000 navijača kuhali na gotovo 40 stupnjeva. U zatvorenom.
Cirkus s Oprom Winfrey i Dianom Ross
Već od samog početka bilo je jasno da svijet čeka ludi turnir koji će početi i završiti promašenim penalom. Soldier Field u Chicagu bio je iznenađujuće rasprodan za ceremoniju otvaranja (i prvu utakmicu Njemačka - Bolivija) koju je vodila Oprah Winfrey. Ona je prilikom najavljivanja megazvijezde Diane Ross propala kroz pozornicu te razderala noge i haljinu, a njezinu debaklu priključila se i pjevačica. Dok je izvodila svoj megahit I’m Coming Out, Diana je trebala zabiti penal, a gol bi se od “siline” udarca nakon toga raspao. No, Ross očito nije previše vježbala pa je na užas organizatora poslala loptu dva metra pokraj gola i trik je propao, iako se gol svejedno raspao kao da se mreža zatresla i svi su se ponašali kao da se ništa nije dogodilo. Opru su za to vrijeme izvlačili iz rupe u pozornici i vidali joj rane, da bi se poznata voditeljica na pozornicu vratila poderane haljine, također kao da se ništa nije dogodilo. Kao prava profesionalka.
Kad je cirkus na ceremoniji završio i kad se konačno počeo igrati nogomet, krenule su i velike promjene. Nakon dosadnog i negledljivog SP-a 1990. u Italiji, FIFA je odlučila da se za pobjedu dodjeljuju tri umjesto dva boda i zabranila golmanima da u ruke uzimaju loptu koju im je vratio suigrač. To se na SP-u 1990. i Euru 1992. maksimalno iskorištavalo te rezultiralo manjim brojem golova. A u SAD-u je golova jednostavno moralo biti kako bi se Amerikanci malo navukli na sport.
Igralo se u šest skupina po četiri momčadi, a dalje su išle po prve dvije te četiri najbolje trećeplasirane reprezentacije.
Najveća enigma svakako je bila reprezentacija SAD-a, zemlje bez profesionalne lige i sastavljene praktički od poluamatera. No, Amerikance je vodio mudri Bora Milutinović koji je u tri godine do SP-a s Amerikom odigrao čak 73 utakmice u kojima je isprobavao apsolutno sve što je mogao. Na kraju je za turnir odabrao igrače koji nisu bili pretjerano kvalitetni, ali su bili prepuni iskustva i stvorili su obiteljsku atmosferu koja ih je nosila kroz čitav turnir.
U skupini A bili su izvučeni sa Švicarskom, Rumunjskom i Kolumbijom, reprezentacijom koja je po svima bila “dark horse” turnira. Strašni Kolumbijci s Carlosom Valderramom, Faustinom Asprillom, Andresom Escobarom i Freddyjem Rinconom poderali su sve u kvalifikacijama i u SAD došli s golemim očekivanjima. Ne samo igrača i nogometnog svijeta nego i same države u kojoj je, iako to nikad nije dokazano, mafija utrpala ozbiljan novac u kladionice na utakmice svoje reprezentacije i tako indirektno poručila igračima da paze što rade. To je na kraju imalo tragični epilog. Kolumbijci su u Ameriku došli s golemim pritiskom i slomili su se već u prvoj utakmici, kad su od vrlo neugodne Rumunjske izgubili 3:1. U drugoj utakmici su u prvih 25 minuta pregazili Amerikance, ali gol nisu mogli zabiti, da bi ga primili iz prvog američkog udarca na gol i na kraju izgubili 2:1 pa im pobjeda u zadnjem kolu protiv Švicarske nije značila ništa. Rumunji i Švicarci osvojili su prva dva mjesta, a Amerika je senzacionalno ušla u nokaut-fazu kao jedna od četiri najbolje trećeplasirane reprezentacije.
Maradona glavna priča prvoga kruga. Ne zbog golova
U skupini B bili su Brazil, Švedska, Rusija i Kamerun i, iako su Brazilci i Šveđani bez puno problema prošli dalje, iz te skupine pamti se pobjeda Rusije protiv Kameruna 6:1 u kojoj je Oleg Saljenko postao prvi i zadnji igrač koji je na SP-u u jednoj utakmici zabio pet golova. Njemačka i Španjolska lako su prošle skupinu C, iako ih je neugodna Južna Koreja jako namučila. Korejci su se u zadnje četiri minute vratili od 0:2 do 2:2 protiv Španjolske. Njemačka je vodila 3:0, ali Koreja je smanjila na 3:2, da bi Azijati u zadnjem kolu odigrali smo 0:0 s Bolivijom i tako propustili ugurati se među najbolje trećeplasirane reprezentacije.
Skupina D, u kojoj su bili trkački dominantna Nigerija, Diego Maradona i Argentina, briljantna bugarska momčad i tipična grčka reprezentacija, zauvijek će se pamtiti po Maradoninom padu na dopinškom testu i nevjerojatnoj priči koju su ispisali Bugari. Legendarni Diego tada je već debelo bio na zalazu velike karijere, ali je ta Argentina s njim, Batistutom, Balbom, Caniggiom i Redondom jednostavno bila prejaka i došla je u Ameriku s velikim očekivanjima. U 1. kolu pregazila je Grčku 4:0, a ikonska je scena nakon trećega gola kad Maradona luđačkim pogledom i širom otvorenim očima slavi u kameru. Već tad je izgledao jako “sumnjivo”, a nakon pobjede protiv Nigerije 2:1 utvrđeno je da je bio pozitivan na “nedopuštena sredstva”. Suspendiran je, a Argentina je, iako je prošla skupinu zajedno s Bugarima i Nigerijcima, ispala u osmini finala.
Legendarna bugarska reprezentacija
Priča turnira svakako je bila Bugarska koja je očaravala sjajnim nogometom i rijetko viđenom kolekcijom “fudbalerki”, frizura toliko groznih da su bile genijalne, a svi koji su skupljali Paninijeve sličice i danas pamte te face. Bugarska se na Svjetsko prvenstvo plasirala golom Emila Kostadinova u 90. minuti zadnje kvalifikacijske utakmice u gostima kod Francuske, koja je tako ispala. Legenda kaže da Kostadinov uopće nije mogao ući u Francusku jer nije mogao dobiti vizu, pa ga je preko malenog graničnog prijelaza u autu prošvercao suigrač Georgi Georgijev. On je tad igrao u francuskoj ligi i znao je da na baš tom malom prijelazu na njemačko-francuskoj granici neće biti jaka kontrola pa su on i Kostadinov dojurili do Pariza i ispisali povijest. Uoči utakmice predsjednik saveza obećao im je premije od 100.000 dolara ako se plasiraju na SP, pa je shvatio da se malo zaletio jer novca nije bilo, a Bugarska je pobijedila. Na kraju se dogovorio s igračima da će svaki dobiti po 25.000 dolara, a ostatak kad se skupi.
Apsolutno prva fudbalerka turnira bio je pokojni Trifon Ivanov, koji je s očima upalima u očne duplje bio "čudovište" kojim su Bugari plašili malu djecu, a ništa ugledniji nije bio ni 165 centimetara visoki riđokosi bek Ilian Kiriakov, koji će kasnije postati kralj kockarnica i kasina u Aberdeenu. Golman Boris Mihajlov igrao je s perikom, a antipod svojim čupavim suigračima bio je Jordan Lečkov, proćelavi tip koji je izgledao kao vozač autobusa s malo kose iznad čela, za što je okrivljavao černobilsku katastrofu. No, prvo ime bio je fantastični Hristo Stoičkov, ubojica iz napada Barcelone čiji navijači su ga obožavali. Toliko je bio pun samopouzdanja da je uoči SP-a rekao da postoje samo dva Krista. Jedan je u Barceloni, a drugi u raju.
Ta vesela bugarska družina stigla je u SAD kao reprezentacija koja nikad nije pobijedila na Svjetskom prvenstvu, a na otvaranju ju je s 3:0 pregazila strašna Nigerija. Očekivanja u ekonomski i politički rasturenoj Bugarskoj nisu bila prevelika pa je izbornik Dimitar Penev nakon tog poraza odlučio da je najbolje da se svi malo opuste i dopustio je igračima da u hotel dovedu djevojke i(li) supruge. Navodno se pilo, bančilo i svašta radilo čitavu noć, što se pokazalo odličnim potezom jer je Bugarska u drugoj utakmici pregazila Grčku s 4:0, a potom Argentinu šokiranu suspenzijom Maradone pobijedila s 2:0 i prošla u osminu finala.
Svi imali po četiri boda i gol-razliku 0
Tamo su se našli i Meksiko, Irska i Italija, iako je u skupini E s njima, također s četiri boda, završila i Norveška. Nikad prije ni poslije u jednoj skupini SP-a sve četiri momčadi nisu imale jednak broj bodova i gol-razliku. Talijani su prošli "talijanski", s gol razlikom 2:2, Irci također, ali su bili drugi jer su pobijedili Talijane, a Meksiko je bio “puno” efikasniji i prošao je s gol-razlikom 3:3.
U osmini finala pridružili su im se Nizozemska, Saudijska Arabija i Belgija iz skupine F, koje su imale po 6 bodova, a Maroko nijedan, iako su Afrikanci skupo prodali kožu izgubivši sve tri utakmice jednim golom razlike.
Sve je bilo spremno za ludu nokaut-fazu u kojoj je u osmini finala sjajna rumunjska reprezentacija kući poslala Argentinu. Bilo je 3:2 za Rumunjsku predvođenu Georgheom Hagijem, koja je tako u prve četiri utakmice na turniru zabila čak osam golova i igrala je toliko dobro da ju se počelo spominjati u kontekstu potencijalnih iznenađenja. “Sveto trojstvo” Hagi, Dumitrescu i Raducioiu igrali su praktički sami i oduševljavali. Hrabri Amerikanci, koji su do tada iza sebe imali golemu podršku nacije nakon prolaska skupine, strašno su namučili Brazilce, koji su u 43. minuti ostali s igračem manje nakon isključenja Leonarda. Iako tehnički i igrački inferiorni čak i s igračem više, Amerikanci su se hrabro držali i borili sve dok Bebeto u 72. minuti nakon fenomenalnog pasa Romarija nije zabio jedini gol na utakmici.
Probudio se Baggio
Svijet je puno očekivao i od Roberta Baggia, genijalnog napadača Juventusa koji je bio praktički nevidljiv u utakmicama u skupini. No, veliki igrači su tu kad je najvažnije pa je tako Baggio spasio Talijane golom u 88. minuti za 1:1 protiv Nigerije te još jednim iz penala u produžetku. Bit će to pravo buđenje Baggia koje će završiti u stilu Diane Ross s početka priče.
U četvrtfinalu smo tako imali Rumunje i Šveđane, Nizozemce i Brazilce, Bugare i Nijemce te Talijane i Španjolce.
Dotad je jedna od najatraktivnijih reprezentacija bila Švedska koja je u Americi igrala fantastičan nogomet predvođena “ubojicom dječjeg lica” Tomasom Brolinom u vezi te Kennetom Anderssonom i Martinom Dahlinom u napadu. Švedskoj se obrana nije previše igrala, ali se iz problema redovito izvlačila sjajnim individualnim potezima te neuništivim momčadskim duhom. Gubila je na otvaranju protiv Kameruna pa okrenula, baš kao i protiv Rusa, da bi u zadnjoj utakmici protiv Brazila prosula vodstvo.
No, Šveđani su u osmini finala razbili Saudijce 3:1 i onda u četvrtfinalu izbacili Rumunje. Ništa se pretjerano nije događalo do 78. minute, kad je Brolin zabio nakon dobre akcije iz slobodnjaka, a Raducioiu izjednačio dvije minute prije kraja. Rumunjski majstor je u 101. zabio za 2:1 i nakon što je Stefan Schwarz dobio drugi žuti karton, a Šveđani izgledali potpuno premoreno, činilo se da je priči za Skandinavce kraj. No, onda je u 115. minuti Kenneth Andersson, poput centra u NBA-u, skočio u petercu, nadvisio rumunjskoga golmana Pereu i glavom spustio loptu u gol za 2:2.
Sad je red bio na Thomasu Ravelliju, 34-godišnjem luđaku (tako su ga zvali i suigrači) na golu Švedske koji je u SAD došao kao povremeni nogometaš i povremeni prodavač opreme za čišćenje. Temperamentni Ravelli, poznat po brojnim ekscesima, urlao je na rumunjske igrače s gol-crte, mahao im rukama te je tako obranio penal Petrescuu, a u odlučujućoj seriji i Belodediciju te odveo Švedsku u polufinale.
Luda utakmica Nizozemske i Brazila
Tamo ju je čekao Brazil koji je u nevjerojatnoj utakmici pobijedio 3:2, iako se ni u njoj, kao ni u onoj Švedske i Rumunjske, ništa nije događalo do drugog poluvremena. Onda je u 52. minuti Bebeto pobjegao po lijevoj strani i idealno našao Romarija u sredini koji takve šanse zabija zatvorenih očiju i Brazil vodi. Na ovom SP-u uvedeno je pravilo pasivnog zaleđa koje je zbunjivalo obrambene igrače, ali ne i Romarija koji će deset minuta kasnije zbunjenim Nizozemcima pobjeći, zaobići De Goeya i zabiti za 2:0.
Tad se Nizozemska budi i preko Bergkampa u 64. smanjuje, da bi Winter u 76. nakon ubačaja iz kornera glavom zakucao loptu za 2:2. Činilo se da susret ide u produžetke iako je frcalo na obje strane sve do 81. minute, kad je Branco iz slobodnog udarca s 30 metara pogodio donji kut za 3:2 i prolazak Brazila.
Najveća senzacija četvrtfinala bila je Bugarska koja u osmini finala bez tri kartonirana igrača i dva veznjaka u obrani izbacila Meksiko na penale (1:1) herojstvima Borisa Mihajlova koji je pred 74.000 meksičkih navijača na stadionu NY Giantsa skinuo dva penala Meksikancima. U četvrtfinalu ih je čekao branitelj naslova Njemačka koja je bila veliki favorit i koja je nakon dvije velike šanse Bugara povela u 47. minuti golom Matthäusa iz penala. Nijemci su nakon toga pogodili i stativu i kontrolirali su utakmicu, ali ništa nisu mogli u 75. minuti kad je Stoičkov fantastičnim golom iz slobodnjaka s 25 metara izjednačio na 1:1. Gol je šokirao Nijemce koji se nisu ni snašli, a tri minute kasnije Balakov je ubacio, a Lečkov, čovjek koji je skrivio penal, glavom pogodio rašlje Bodoa Illgnera za šokantni preokret. Bugarski izbornik tu pobjedu nazvao je najvećim danom u povijesti bugarskog nogometa, a Stoičkov je na to rekao: “Ma, ništa posebno. Rutinski.”
Problem za nevjerojatne Bugare bio je to što se u nokaut-fazi razigrao Roberto Baggio. Nakon što je s dva gola spasio Talijane protiv Nigerije u osmini, Baggio je u četvrtfinalu zabio za pobjedu protiv Španjolske 2:1 u 88. minuti i osigurao Talijanima polufinalni dvoboj s Bugarima. Nisu Talijani u skupini igrali ništa posebno, dapače, ali su na krilima Baggia stigli do polufinala, a tamo ih je jako teško bilo pobijediti.
Bugari bili bijesni na suca
Pokušavali su Bugari, dali su sve od sebe, ali nisu imali odgovor na Baggia, koji je do 25. minute zabio dva gola, ali ni na francuskog suca Joela Quinioua. On je dosudio čisti penal za Bugarsku u 44. minuti iz kojeg je Stoičkov vratio Bugare u igru, ali u nastavku dvaput nije sudio penal nakon igranja rukom Costacurte i pada Lečkova u šesnaestercu. Stoičkova su nakon utakmice pitali je li Krist i dalje Bugarin.
“Jest, ali sudac je Francuz”, odgovorio je Stoičkov, koji je smatrao da se Quiniou tako osvetio Bugarima što su Francusku izbacili u kvalifikacijama za SP.
Na suce su se u polufinalu žalili i Šveđani koji su smatrali da je Kolumbijac Jose Torres Cadena strašno navlačio za Brazil, iako Švedska u toj utakmici praktički nije zapucala na gol. Cadena je u 63. isključio švedskog kapetana Jonasa Therna zbog prekršaja na Dungi, iako je teško objašnjivo kako je dotad i dalje bilo 0:0. Razigrani Brazilci uništavali su Šveđane, ali su Ravelli i herojstva švedskih igrača u obrani spašavali reprezentaciju. Ipak, u 80. minuti Romario je glavom konačno probio švedski bedem i sve pripremio za veliko finale s Talijanima, a Šveđane poslao u utakmicu za treće mjesto u kojoj će razbiti Bugare 4:0.
Kako bi se utakmica mogla pratiti u većini svijeta, odlučeno je da se finale u Los Angelesu igra po pasjoj vrućini u 12:30. Više od 94.000 gledatelja natiskalo se na ogromni Rose Bowl i po temperaturi od 38 u hladu i gotovo 50 stupnjeva na suncu nije vidjelo praktički ništa u prvih 90 minuta. Romarijev udarac glavom u prvom poluvremenu Pagliuca je obranio, a u drugom je Massaro u dobroj poziciji pucao u Taffarela.
Romario promašio zicer
U produžetku su obje momčadi imale nekoliko dobrih prilika, a najveću je imao Romario koji je u 112. minuti u čistom ziceru s tri metra pucao pokraj gola. Prvi put u povijesti finale Svjetskog prvenstva završilo je bez golova i prvi put su penali trebali odlučiti prvaka svijeta. Franco Baresi, čovjek koji je na finale došao s operacije i koji je u džep stavio Romarija (osim one šanse) promašio je prvi penal, ali promašio je i Marcio Santos za Brazil. Albertini i Evani zabili su za Talijane, Romario i Branco za Brazil i red je došao na Danielea Massara. Dva mjeseca ranije zabio je dva gola za Milan u razbijanju Barcelone 4:0 u finalu Lige prvaka, ali mu je Taffarel obranio udarac. Dunga je pogodio za Brazil i Roberto Baggio morao je zabiti da Italija ostane u igri.
“Zlatni repić” sam je vukao Italiju u nokaut-fazi. Dva gola zabio je Nigeriji, jedan Španjolcima za pobjedu u četvrtfinalu, oba Bugarima u polufinalu, ali toga se više nitko ne sjeća. Svi samo pamte da je Roberto Baggio tog 17. srpnja po paklenoj vrućini na Rose Bowlu, skoro kao Diana Ross mjesec dana ranije, poslao loptu visoko preko grede i gurnuo Brazilcima pehar u ruke. Baggio donio - Baggio uzeo. Nitko se ne sjeća ni da bi Bebeto, čak i da je Baggio zabio, imao penal za pobjedu u zadnjoj seriji i da bi najvjerojatnije pogodio. Ne. Svi, pa i sam Baggio, pamte samo taj promašaj.
"Ni danas si ne mogu oprostiti taj penal. Nema te religije koja je važnija od titule svjetskog prvaka. Tog dana mogao sam se ubiti, toliko nisam ništa osjećao", rekao je Baggio prije nekoliko mjeseci u intervjuu za La Repubblicu.
Tako je Brazil nakon 24 godine osvojio četvrti naslov prvaka i postao najuspješnija nacija u dotadašnjoj povijesti nogometa. Za Brazil je to bilo prvenstvo koje nikad neće zaboraviti, kao što ni svijet neće zaboraviti to ljeto u Americi 1994. godine.
Najuspješniji turnir u povijesti
Iako se strahovalo da će prvenstvo biti debakl, s 3.6 milijuna gledatelja na tribinama i prosječno 68.991 po utakmici, taj SP bio je i ostao najgledaniji u povijesti nogometa. Po utakmici je padao 2.71 gol, što je bio znatni napredak u odnosu na 2.21 na Svjetskom prvenstvu u Italiji četiri godine ranije. Bio je to prvi SP na kojemu su igrači imali imena na dresovima i prvi koji je u televizijskom prijenosu imao sponzora kraj rezultata koji se prikazivao u gornjem lijevom kutu ekrana. Na kraju krajeva, bio je prvi i zadnji SP na kojemu su obje reprezentacije (Švedska i Bugarska) nakon utakmice za treće mjesto dobile brončane medalje.
No, pamtit će se i po tragediji koja se dva tjedna prije finala dogodila u Kolumbiji. Po povratku sa SP-a Andres Escobar, čovjek koji je zabio autogol protiv SAD-a u porazu 2:1 u 2. kolu i tako izbacio Kolumbiju s turnira, ustrijeljen je na parkiralištu ispred noćnoga kluba u Medellinu. Escobara su obitelj i prijatelj upozoravali da barem neko vrijeme ne izlazi u javnost, ali on je smatrao da ne može stradati zbog jednog običnog autogola. Sa šest metaka u prsa ustrijelio ga je Humberto Castro Munoz, tjelohranitelj članova zloglasnog kartela iz Medellina koji su navodno izgubili golem novac klađenjem na tu utakmicu. Na njegovu sprovodu bilo je 120.000 ljudi, a ubojica je dobio 43 godine zatvora, što je bilo preinačeno u 26, da bi naposljetku izašao nakon 11 godina zbog dobrog vladanja.
Svjetsko prvenstvo ostavilo je neizbrisiv trag na nogomet u SAD-u i pokazalo se punim pogotkom. Ubrzo je osnovan MLS koji je, iako na rubu bankrota početkom 2000. godine, danas postao ozbiljna i vrhunski organizirana liga, a američka reprezentacija i više nego respektabilna sa svojim glavnim igračima u najvećim europskim klubovima. Nevjerojatan razvoj nogometa u SAD-u, u kojem se 2018. prvi put više djece bavilo nogometom nego bejzbolom, natjerao je FIFA-u da i 2026. dodijeli SP toj zemlji u suradnji s Kanadom i Meksikom. Amerikanci već sad najavljuju najspektakularniji SP u povijesti, ali morat će se dobro potruditi da nadmaše dramu i likove koji su obilježili nogomet tog vrućeg ljeta 1994. godine.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati