KADA JE prije gotovo pa 120 godina, 1906. godine, jedva šesnaestogodišnji (16 godina i 12 dana) Mađar Jozsef Horvath postigao pogodak protiv Bohemije, vjerojatno ni on sam nije mislio kako će 2023. i dalje biti najmlađi strijelac za jednu europsku reprezentaciju.

Prije samo nekoliko dana, u pobjedi Španjolaca 7:1 protiv Gruzije, pogodak je postigao novi Barcelonin poletarac Lamine Yamal, tek mjesec i sitno stariji od našeg mađarskog protagonista. Time je oborio mnoge nacionalne i internacionalne rekorde te postao najmlađi strijelac europskog modernog nogometa. 

Njegov poziv, kao i pogodak, nije došao slučajno, nego kao produkt prvo njegovih sjajnih igara za španjolsku U-19 reprezentaciju, a onda i nekoliko impresivnih utakmica, koliko je spojio u dresu Barcelonu na otvaranju aktualne sezone.

Kako to obično biva, cijela Blaugrana, kako službeni i medijski tako i navijački dio, sanja dolazak novog mesije iliti novog Messija. Međutim, referenca na slavni sitcom Larryja Davida nije neopravdana - bez oduševljenja, molim! Jer taj se isti film već bio prikazivao u europskim kinima prije nekoliko godina, a Španjolska i Barcelona nikako ne bi željele pogledati njegov remake.

Tko je Lamine Yamal?

Mladić je odrastao u Mataru, predgrađu Barcelone, u imigrantskoj obitelji miješanih korijena. Otac Mounir Masraoui je marokanskog podrijetla, dok je majka Sheila Ebana podrijetlom iz Ekvatorijalne Gvineje. Njegov je loptački talent otkriven vrlo brzo te je pod Barcelonine omladinske skute došao kada mu je bilo tek pet godina.

Od samih se početaka vidno izdvajao talentom, tako da bi nerijetko igrao protiv starosno viših kategorija. Tako je, primjerice, kada mu je bilo 13 godina, već igrao za uzrast U-16.

Slično se nastavilo i prethodne sezone, kada je već promoviran u Juvenil A selekciju, a valja napomenuti kako je s tek 15 godina već nastupio i za španjolsku U-19 reprezentaciju te upisao i prvi nastup za prvu Barceloninu momčad. Ukratko, na svim je razinama te od samih početaka bilo očito kako je riječ o generacijskom talentu. 

Što se samog nastupa i pogotka za reprezentaciju tiče, njegove su reakcije očekivane: "Trenutačno živim u snu i sve što mogu napraviti je zahvaliti svojim suigračima, izborniku te svima ostalima koji su mi vjerovali sve do ovog trenutka. Vrlo sam sretan zbog svoje odluke te izbora da igram za španjolsku reprezentaciju, ali što se kvalifikacija tiče, dug je još put pred nama", rekao je mladi igrač Barcelone za Marcu poslije utakmice.

Otkud u prvoj momčadi ovako mlad?

Kako to često u životu biva, dobre stvari dođu kao spelt okolnosti. Iako je za prvu momčad Barcelone debitirao još u travnju te je s njom prošao pripreme, Yamal nije bio u prvim planovima trenera Xavija. Njegova se integracija u prvu momčad trebala dogoditi postupno, kao što je, primjerice, bio slučaj s Messijem, a ne naglo.

Ponekad život ne pita, nego nas prisiljava skočiti, pa makar i u hladnu vodu. A upravo se to dogodilo Xaviju kada je Raphinha, koji standardno igra za Barcelonu na poziciji desnog krila, dobio direktni crveni karton u prvom kolu protiv Getafea. Problem je bio utoliko veći što je Barcelonu zadesio i prethodni iznenadni odlazak Dembelea put PSG-a, što je bio transfer koji također nije bio rezultat njihovog planiranja, nego stihijskih okolnosti.

Sve je to dovelo do njegove promocije u prvotimca za utakmicu protiv Cadiza, koju je Barcelona dobila 2:0, a Yamal je igrao i više nego dobro. Tjedan dana kasnije bio je jedan od najboljih na terenu u pobjedi 4:3 protiv Villarreala i vjerojatno je baš to bio jezičac na vagi koji je presudio u korist njegovog poziva u prvu španjolsku selekciju.

Da nije otišao Dembele i da nije suspendiran bio Raphinha, vjerojatno se ništa od toga ne bi dogodilo, ali ponekad vam se mora i osmjehnuti sreća. Na vama je da takav splet okolnosti iskoristite, a Yamal je to napravio u punom obujmu mogućnosti.

Film koji smo već gledali?

Cijela ova priča neodoljivo podsjeća na jednu drugu, također nedavno viđenu, koja bi mogla imati ne pretjerano sretan završetak. Riječ je o Ansuu Fatiju, igraču koji je prije četiri godine, također tek sa 16 godina na leđima, debitirao za prvu momčad protiv Betisa.

Nije prošlo puno vremena prije nego je proglašen Messijevim nasljednikom te također igračem od kojeg se očekuje da radi razliku i u španjolskom nacionalnom dresu. Dvije godine nakon debija, čak je dobio i Messijevu desetku, čime je proces dobivanja uloge nove Barcelonine mesije bio i dovršen. Međutim, onda je teško ozlijedio menisk u koljenu. 

Od tada, teško je točno odrediti što se dogodilo. Postoje dvije tvrdnje, jedna je od kirurške ekipe, a druga službena klupska. Prvi iskaz tvrdi kako je njegov oporavak nakon prve operacije tekao dobro sve dok je bio pod paskom liječničke ekipe, a da je kasnije sam klub negativno utjecao na njegovo koljeno pokušavajući ubrzati proces rehabilitacije. Sam klub tvrdi da operacija nije bila uspješna te da su njegove konstantne upale bile rezultat upravo toga. Sve u svemu, istina se vjerojatno neće doznati.

Ono što je poznato je sljedeće: Fatijevo se koljeno trebalo u potpunosti oporaviti nakon četiri mjeseca, koliko je bilo predviđeno da traje period rehabilitacije. Umjesto toga, obavljene su još tri operacije, a na kraju je bila potrebna i gotovo pa potpuna rekonstrukcija.

Fati nakon toga nije samo izgubio cijelu sezonu nego sve dosad nije uspio u potpunosti povratiti potrebnu fizičku spremu. Po svim navodima on bi trebao biti potpuno zdrav, ali sada je pitanje već i mentalne prirode.

Sve u svemu, vjerojatno je najbolja opcija za sve upravo njegova posudba u Brighton, koja bi mogla značiti prije svega svojevrsni mentalni reset, znatno potreban u ovakvim situacijama. Ali jednako je tako vrlo moguće da više nikad neće moći postati igrač kakav se pretpostavljalo da će biti. 

U nadi da neće biti reprize

Povijest je to koja je već puno puta ispričana, ali zapravo ostaje nenaučena. Tijelo tinejdžera, pogotovo prije punoljetnosti, nije isto kao i tijelo muškarca u kasnijim godinama, kada je koštana i mišićna struktura već gotovo potpuno definirana. Zato su i ozljede problematičnije, jer se u proces rehabilitacije mora ukomponirati i faktor rasta.

Jer eto, tinejdžeri su i dalje zapravo djeca u razvoju i vrlo rijetko mogu, bilo fizički ili mentalno, ispratiti napore koje podrazumijeva život profesionalnog igrača na vrhunskom europskom nivou. 

Zato i nije ludost stara mudrost kako se mlade igrače treba postepeno uvoditi u momčad. S vremena na vrijeme postoje poneke iznimke, ali rizik je uvijek prisutan. Taj je rizik Ansua Fatija koštao možda i velike karijere, barem približno nalik na onu kakvu je imao Lionel Messi. Možda je za njega takvo nešto i dalje moguće, ali šanse mu padaju iz dana u dan.

Početak Laminea Yamala doista je senzacionalan. S jedva 16 godina, njegova igra plijeni podjednako elegancijom koliko i efikasnosti. Zaista ga nije potrebno dugo gledati na terenu kako bi se vidjelo zašto ga se od najranije dobi smatralo talentom kakav već dugo nije viđen, čak ni u redovima La Masije. 

U tom smislu podsjeća na nekadašnjeg Barceloninog heroja, Brazilca Neymara, koji je kao tinejdžer vodio Santos do osvajanja Cope Libertadores prvi put nakon Peleove ere. Ni sam Neymar nije u potpunosti ostvario svoj potencijal, ali je barem imao veliku karijeru kakvu ostvari samo djelić promila igrača. 

Što se talenta tiče, brige nema. Sam se Yamal i mentalno čini kao stabilna osoba koja uz sebe ima potrebnu podršku obitelji i dobru pozadinu. Ostaje nada da je sam klub naučio nešto na primjeru Ansua Fatija te da će ovoga puta drugačije reagirati na probleme koji će gotovo neminovno doći kod mladog igrača.

Ako to bude slučaj, za Yamala brige nema. Nitko nikad neće biti kao Messi, ali kako stvari stoje - Yamal bi mogao biti barem blizu toga.