Kad je posljednji put Nizozemac uveo Barcelonu u krizu, spasio ju je Srbin
NAKON godina lošeg financijskog poslovanja, Barcelona je ljetos drastično smanjila teret plaća otpuštanjem niza nogometaša i nagovaranjem drugih da prihvate manja primanja. Sada Barcelona na plaće na godišnjoj razini navodno troši manje od Watforda, ali svejedno nije uspjela zadržati Lionela Messija, piše Planet Football.
Još prije ljeta 2021. godine Barcelona je neugodno iznenadila zbog serije spektakularnih neuspjeha u nokaut rundi Lige prvaka - imena Rome, Liverpoola i Bayerna zauzimaju mračno mjesto u podsvijesti navijača Barcelone. Trenutačna paraliza doima se još strašnijom nakon dva desetljeća konstantnih uspjeha. Zapravo, morali bismo se vratiti u sezonu 2002./2003. da bismo pronašli Barceloninu momčad koja je imala više problema od njene trenutačne verzije.
Nizozemski trener kao dodirna točka
I tada je na klupi bio nizozemski trener, kao i danas. Nakon sezona bez trofeja pod vodstvom Llorenca Serre Ferrera i Carlesa Rexacha, Louis van Gaal vratio se na Camp Nou u ljeto 2002. godine. Van Gaal nije bio univerzalno prihvaćen među navijačima. Unatoč osvajanju dva naslova La Lige, zbog omjera pobjeda od samo 55 posto i neuspjeha u Ligi prvaka 2000. - s vjerojatno najboljom momčadi u Europi - na kraju je morao otići iz kluba.
Njegov prvi potez po povratku bio je otpuštanje Rivalda, unatoč tome što je miljeniku navijača preostala još godina ugovora. Rivaldo je upravo odradio svoju najmanje plodnu sezonu u Barceloni, postigavši samo 13 golova u svim natjecanjima. No, veznjak se vratio u Španjolsku kao osvajač Svjetskog prvenstva s Brazilom i bio je zaštitni znak kluba više od četiri godine. Zbog odluke da ga otpusti, Van Gaal nije bio omiljen.
"Van Gaal je glavni uzrok mog odlaska. Ne volim Van Gaala, a siguran sam da ni on ne voli mene", rekao je tada bivši dobitnik Zlatne lopte.
"Nedostajala mu je predanost klubu, samo ga je zanimalo kako zaraditi što više novca i igrati što manje. On za Brazil igra onako kako nam treba u Barceloni, a to je dokazao i u finalu Svjetskog prvenstva, čime je pokazao da se čuvao za Japan", uzvratio je Van Gaal.
Situacija s Riquelmeom bila je ogledalo katastrofe
Stvari nisu išle dobro. Porazi kod Real Betisa i Real Valladolida ostavili su Barcelonu u donjoj polovici poretka do sredine listopada. Četiri dodatna poraza prije Božića ostavila su skupu momčad u borbi za ostanak u ligi. I ništa nije bolje ilustriralo katastrofu koja se odvijala od situacije s Juanom Romanom Riquelmeom.
Barcelona je od Riquelmea očekivala velike stvari nakon što je u studenom 2002. za njega platila 11 milijuna eura, ali Van Gaal je odmah pokazao animozitet prema playmakeru. Nazvao je Riquelmea "političkim pojačanjem", njegovo je dovođenje shvatio kao pokušaj kluba da zamijeni Rivalda, umjesto da slijedi njegovu želju za momčadskom igrom nauštrb individualizma.
Zauzeo je zbunjujući pristup prema Riquelmeu, koristeći ga povremeno i na krilnoj poziciji, u pokušaju da natjera playmakera na pokornost i ulogu u momčadi koja bi pogodovala Van Gaalovoj viziji, a ne Riquelmeovim atributima. A odluka je izgledala još čudnije jer se Barcelonina forma nije poboljšavala. Nakon poraza od Celte 2:0 u siječnju 2003., klub je smijenio Van Gaala. Barcelona je u tom trenutku bila samo tri boda iznad zone ispadanja.
Tvrdi i hladni Van Gaal se rasplakao, a Antić spasio stvar
Van Gaal nije dobro primio ovu odluku. "Došao je u svlačionicu nakon što je čuo novost, počeo govoriti i odjednom se rasplakao kao dijete. Bio je stvarno povrijeđen. Nije mi bilo svejedno gledati ga kako plače, bio je tvrda i hladna osoba, a sad je djelovao uništeno", rekao je 2016. godine branič Phillipe Christanval.
Bivši trener Real Madrida Radomir Antić doveden je s jednostavnim uputama - izbjeći ispadanje. Nakon što je doveo Juana Pabla Sorina, Antić je u prvu momčad promovirao mladiće Victora Valdesa i Andresa Iniestu. Također je pomaknuo još jednog veznog igrača dublje na travnjak, oslobodivši ga obrambenih odgovornosti i omogućivši mu da pokaže svoju kreativnost. Taj se igrač zvao Xavi.
Forma momčadi postupno se poboljšavala, što je ublažilo brige oko ispadanja i dopustilo momčadi da usmjeri svoju pozornost na Europu. U čudnom paradoksu, Barcelona je paradirala kroz Ligu prvaka, dok je istodobno ligaška forma bila šepava. U 12 utakmica u grupnoj fazi Barcelona je izgubila bodove samo u remiju bez golova u gostima kod Intera.
Newcastle Bobbyja Robsona dvaput je demontiran na putu prema četvrtfinalu. Antićevu momčad, prepunu samopouzdanja, čekao je Juventus. Na kraju je talijanski klub prošao u polufinale ukupnim rezultatom 3:2, ali se morao dobro namučiti, a Barcelona je uzdignuta čela završila nastup. Nakon toga, Barcelona je osvojila 19 bodova u posljednjih osam utakmica La Lige, osigurala šesto mjesto i plasman u Kup UEFA-e sljedeće sezone.
Najlošiji plasman Barcelone u 15 godina
Možda to i ne zvuči kao neko veliko postignuće - bio je to najlošiji plasman Barcelone u 15 godina - no s obzirom na stanje momčadi u siječnju 2003., mora se Antiću odati priznanje za stabilizaciju kluba. A i La Liga je tada bila jača nego danas. Real Madrid bio je veličanstven, Valencia Rafe Beniteza bila je snažan konkurent, Galicija je imala dvije izvrsne momčadi u Celti iz Viga i Deportivu iz La Corune, dok je Real Sociedad, na temelju Nihatovih golova, uživao u svojoj najboljoj sezoni desetljećima unatrag.
Ljeto 2003. pokazalo se kao ključni trenutak u povijesti kluba. Joan Laporta izabran je za predsjednika i imenovao je Franka Rijkaarda za novog trenera. Osnažena dovođenjem Ronaldinha, Barcelona je zauzela drugo mjesto u sezoni 2003./2004. te osvojila La Ligu i Ligu prvaka u sljedeće dvije sezone. Sve je to izgledalo nevjerojatno još u zimi 2002./2003., ali možda je klub morao dotaknuti dno prije povratka nekadašnje slave. To je misao koju bi trebali imati na umu svi povezani s trenutačnom Barceloninom momčadi.