SA SVEGA 16 godina i 14 dana u 88. minuti posljednjeg kola prošle sezone Lovro Zvonarek je zabio gol i poslao Varaždin u Drugu HNL. Time je srušio rekord Alena Halilovića, dotad najmlađeg strijelca Prve HNL i za mnoge vlasnika najvećeg talenta hrvatskog nogometa, koji nikada nije opravdao, iako je kao tinejdžer završio u Barceloni.

Zvonareka je, s druge strane, kupio Bayern. Minhenski klub za njegov dolazak platio je 1.5 milijuna eura i tako srušio vlastiti rekord kada je u pitanju odšteta za igrača mlađeg od 18 godina. Imao je, koliko mu je poznato, na stolu i ponude Manchester Cityja, Borussije Dortmund, Red Bull Leipziga, Herthe i Parme. Odluka je pala na Bayern, koji ga je u Koprivnici ostavio na posudbi do kraja tekuće sezone.

Uskoro bi se, stoga, mogao preseliti u Bundesligu. Dotad mu trener Zoran Zekić iz kola u kolo iskazuje povjerenje. Osim što je u Slaven Belupu dobio dres s brojem 10, Zvonarek je protiv splitskog Hajduka oko ruke imao kapetansku vrpcu. Domaći, pa i svjetski mediji raspisali su se kako je Zvonarek tako postao i najmlađi kapetan koji je ikad zaigrao prvoligaški nogomet.

U intervjuu za Index Zvonarek je opisao u što mu se život pretvorio u posljednjih godinu i pol dana. Dotaknuo se gola protiv Osijeka prije kojega je slomio iskusnog Milu Škorića, ispričao što znači biti projekt kluba, kako na njega utječu mediji, zašto je odabrao Bayern, kako izgleda njihova akademija i odgovorio na pitanje je li ga strah scenarija koji su doživjeli Halilović i Ante Ćorić.

Tko je Lovro Zvonarek?

Dolazim iz Preloga. Mama mi se zove Biserka, a tata Josip. Imamo obiteljsko poduzeće 30 godina. Ponekad sam kao mlađi u njemu radio, ali sada zbog treninga ne stignem. Imam sestre Stjepanu i Janju te brata Marina koji igra nogomet na amaterskoj razini, kao što je i tata igrao. Mama i sestra su se bavile rukometom. Prije dvije godine zbog škole i nogometa preselio sam se u Koprivnicu.

Drugi sam razred Gimnazije Fran Galović u Koprivnici. Odličan sam učenik, dosad sam sve razrede prošao s pet. Polažem ispite kada se dogovorim s profesorima. Malo je organizacijski problem, ali sve se stigne s obzirom na to da mi i škola izlazi u susret.

Proteklog si vikenda sa 16 godina bio kapetan Slaven Belupa na utakmici s Hajdukom. Govori se kako si možda i najmlađi kapetan ikada na prvoligaškoj utakmici u Europi. 

Dan prije utakmice trener Zoran Zekić rekao mi je da je s Goranom Parackim, sadašnjim kapetanom, odlučio da ću protiv Hajduka dobiti vrpcu. Objasnio je da mi to ne smije biti teret, već vjetar u leđa. Ne znam hoću li biti kapetan u idućim kolima. Bio sam malo nervozan.

Svi znamo što vrpca znači, ona nije ukras. Znao sam kakav je to osjećaj jer sam u svim mlađim kategorijama bio kapetan. Nisam osjetio pritisak. Dokazati da mogu nositi vrpcu mogu samo primjerom na terenu u smislu da se borim i prvi nametnem agresivnost.

Sada se sve slegnulo. Da, iskoristio sam pravo razgovarati sa sucem Franom Jovićem pri svakom kontaktu za koji sam mislio da ga nije bilo. Pitao sam ga i prokomentirao. No odluke sudaca ne možeš promijeniti.

Debi u HNL-u upisao si prošle sezone protiv Rijeke. Imao si 16 godina i četiri dana. Jedino je Marko Dabro bio mlađi od tebe kada je prvi put nastupio. Dva kola kasnije zabio si prvijenac Varaždinu, izbacio ga u Drugu HNL i na prvome mjestu najmlađih strijelaca prestigao Alena Halilovića.

S prvom momčadi trenirao sam od zime prošle sezone, u koju sam došao kao ulazni kadet. Bilo je teško, trebao sam se priviknuti. Ipak su tu bile legende poput Ivana Krstanovića. Doslovno sam se tresao na prvome treningu. 

Trenirali smo u Koprivnici, nakon čega smo išli na pripreme u Medulin. Suigrači su, saznavši koje sam godište, nakon par treninga bili u čudu. Što sam više trenirao, brže sam hvatao konce. Brzo sam se prilagodio. Vidio sam gdje sam u odnosu na njih te shvatio koliko mi nedostaje do njihove razine. Dobro se razvijam.

Tjedan dana prije utakmice primijetio sam da bih mogao biti u zapisniku, što mi je trener Tomislav Stipić i rekao, potvrdivši da ću debitirati. Bio sam nervozan jer sam prvi put stupio na veću nogometnu scenu. Od Rijeke smo izgubili 2:0 pa nije bilo najbolje glede rezultata.

No bio sam sretan debijem. Priliku sam želio potvrditi nečim većim, a to se dogodilo protiv Varaždina. Ušao sam na poluvremenu. Sjećam se, igrači Varaždina bili su nervozni jer su se borili za ostanak. Zabio sam u 88. minuti. Nevjerojatno, nestvaran osjećaj, svi ti idu u zagrljaj... Bilo mi je bitno dokazati da mogu računati na mene. Tim sam golom nadmašio velika imena.

Koliko ti se život promijenio u posljednjih godinu i pol dana?

Mogu priznati da sam počeo živjeti jačim tempom. Škola mi je ranije stvarala nepotreban pritisak jer sam volio imati petice. Trenirao sam i ranije pa se tu nije nešto novo dogodilo. Također, moja se uloga u društvu nije promijenila. Prijatelji me znaju odmalena. Volim biti na zemlji i ne pričati o sebi.

Ponekad sam zanimljiva tema, postavljaju mi pitanja, ali svi smo jednako bitni. Ne smatram se facom. U Prelogu svi sve znaju. Svakodnevno susrećeš iste ljude. Pitaju me kako sam, ali me ne zaustavljaju. Ugodno je i mirno mjesto, što je dobro.

Možeš li usporediti momčadsku dinamiku tvojeg i seniorskog uzrasta?

Bilo me strah, ali kada počnu trening, utakmica ili bilo kakva aktivnost, strah nestaje. Fokusiram se kako bih što bolje radio. Imao sam poštovanje prema starijima, a svi su stariji. Bili su korektni.

No, kao jedan od mlađih, moraš, na primjer, nositi čunjeve, vodu i rekvizite. Volim pitati treba li što pomoći, nije mi problem. Mlađi imaju jedne, a stariji druge teme. Kadeti razgovaraju o školi, dok se seniori brinu o obitelji ili popravku automobila. 

U pobjedi protiv Osijeka slomio si Milu Škorića i zabio gol. Kako su te dočekali suparnički igrači?

Ponašali su se prema meni kao i prema ostalima. Ne gledaju se godine, ipak je to prva godina. Nije im žao ući u čvršći duel sa mnom. Mislim da sam se dobro prilagodio. Više me igrača pohvalilo tijekom igre. Primjerice, na transferu u Bayern tijekom prekida čestitao mi je Hajdukov Josip Vuković.

Imam samopouzdanja. Ne štede oni mene, ne štedim ni ja njih. Borimo se za svoje momčadi. Čini mi se da je baš protiv Osijeka bila moja najbolja utakmica u HNL-u. Ne samo zbog gola već sam imao više dobrih poteza. Prva polusezona bila mi je potrebna za privikavanje, iako sam već tada imao dobre nastupe.

Recimo, dobro sam igrao protiv Hrvatskog dragovoljca. Trebao sam zabiti, ali sam s crte dodao golmanu. Gledam snimke utakmica i, priznajem, vrte mi se po glavi loši trenuci. Međutim, to ne mogu promijeniti, već se okrećem idućoj utakmici. 

Najveći si izlazni transfer Slaven Belupa ikad. Kako ti je klub objasnio da si projekt i da se od tebe puno očekuje?

Potpisavši stipendijski ugovor te uz dobre igre u mlađim kategorijama, rečeno mi je da sam projekt kluba i da bi, bez ikakvog pritiska, željeli da postanem prvoligaški igrač. Mislio sam o tome u sebi, ali nisam vjerovao da će se ostvariti tako brzo. 

Od 11. godine radim na sebi. Očekivao sam to, znam što mogu. Nakon treninga išao bih na igralište ili navečer vježbao u sobi. Znao sam da se trud isplati i nisam se razočarao. Dok za vrijeme korone nije bilo treninga, radio sam samostalno četiri-pet sati dnevno uz treninge koje nam je klub slao. Odrađivao sam kondicijske i mentalne vježbe, bio sam odgovoran.

Mentalni treninzi podrazumijevali su kontroliranje osjećaja kako me sitnice na terenu i izvan njega ne bi izbacile iz takta. Ponajprije su se odnosili na vježbe disanja, udah i izdah. Savjetovala me sestrična koja je pohađala tečajeve toga, a istraživao sam i po internetu. Pomoglo mi je s obzirom na to da si uvijek stvaram pozitivnu tremu.

Kako se osjećaš kada te u medijima hvale, govore da si veliki talent i wonderkid?

Važno je biti u trenutku, ne vraćati se na prošlost niti razmišljati o budućnosti. Fokus s nogometa mi ne bježi. Kada sam na treningu, mislim o treningu. Kada imam slobodno vrijeme, trudim se ne razmišljati o nogometu jer je potreban ispušni ventil. Ipak, živim nogomet, gledam HNL i veće derbije. Ali ne sjedim pred TV-om i ne pratim nogomet cijeli dan.

Ne ometa me pisanje medija. Iskreno, baš ih i ne pratim. Danas jesi, sutra nisi. Sigurno je bilo negativnih komentara, ali oni do mene dolaze samo ako mi ih netko prenese, poput prijatelja. Ne zamaram se time.

Potpisao si ugovor s Bayernom. Zašto si se odlučio za njih?

Koliko mi je poznato, imao sam ponude Herthe, Parme, Red Bull Leipziga, Borussije Dortmund i Manchester Cityja. Tri dana prije prijelaznog roka ljudi iz Slaven Belupa rekli su da je došla ponuda Bayerna od 1.5 milijuna eura. Nevjerojatan osjećaj... Bio sam ponosan zbog svega što sam godinama radio.

Dan prije no što sam saznao za ponudu ozlijedio sam se na utakmici protiv Hrvatskog dragovoljca. Ta me ozljeda spustila na zemlju. Vjerujem da mi je to pomoglo. Pauzirao sam šest tjedana tijekom kojih sam se nakon svega toga uspio smiriti i nastaviti raditi.

Transfer u Bayern obavljen je preko Lian agencije, čiji su vlasnici Fali Ramadani i Nikola Damjanac. S njima sam u kontaktu, ali nemamo ništa potpisano. Gledao sam što bi bilo najbolje za moj razvoj. S roditeljima sam proučavao ponude i odlučili smo se za Bayern jer je u njihovu omladinsku školu došao Jochen Sauer, koji je stvorio Leipzig i Salzburg. Poznato je koliko je sjajnih igrača ondje nastalo.

K tome, Bayern je bio najkonkretniji. Financijski ponuda nije bila najbolja, ali s obzirom na to da je moj transfer za igrača mlađeg od 18 godina najveći u povijesti Bayerna, znao sam koliko me cijene.

Prilikom potpisa ugovora gledao sam trening prve momčadi Bayerna. Nisam upoznao trenera Juliana Nagelsmanna, ali sam vidio Manuela Neuera, Thomasa Mullera, Kingsleyja Comana... Primijetio sam njihovo zajedništvo, vidio sam da su sretni na treningu. 

Sedam dana bio si u Bayernovoj akademiji prije no što si potpisao ugovor. Što si ondje doživio?

Pozvali su me kako bismo se upoznali. Nakon pet dana izolacije, koju sam kratio treniranjem, počeo sam raditi s U-19 ekipom, čiji su igrači tri godine stariji od mene. Trenirao me Martin Demichelis. Dobar trener i čovjek, koji prema igračima nije bio strog. 

Bayern ima centar za omladinsku školu, u sklopu kojega je smještaj namijenjen igračima koji dolaze izvana, stadion, sedam pomoćnih terena, bolnica, menza... Hrana? Sjećam se da smo jedan dan jeli buncek. Vježbe su bile slične onima koje radimo ovdje. No intenzitet je puno jači. Sve se radi sa 100 posto. Mentalitet je drugačiji, nema lagano, stalno se iznova dokazuješ. Žele iz tebe izvući najviše. 

Tada još nisam potpisao ugovor, ali Demichelis mi je rekao da sam zadovoljio. Nisam se zamarao time hoću li potpisati za Bayern. Prvenstveno sam htio vidjeti gdje sam u odnosu na njih. Čim sam se vratio u Slaven Belupo, misli su mi bili na debiju.

Išao sam sam, a pomogli su mi Gabriel Vidović i Gabriel Marušić, mladi hrvatski igrači s kojima sam razgovarao na našem jeziku. Razumio sam i većinu toga na njemačkom jeziku, koji učim posljednjih godinu dana.

A Vidović je dečko na zemlji. Potpisao je profesionalni ugovor s Bayernom pa o njegovom nogometu ne moram više od toga ni reći. Sprijateljili smo se, pomogao mi je pri prilagođavanju. Trebali smo igrati zajedno za U-19 reprezentaciju, no ozlijedio sam se.

Ideš li sljedeće sezone u Bayern?

Da, plan je takav, no to se može promijeniti. Da, spreman sam za Bayern. Vjerujem da sam se u Slaven Belupu dobro razvio, skupio minute i, najviše golovima, ostavio trag. Istina, mogao sam i više igrati, ali imao sam problema s ozljedama. Veće su sile koje pogađaju mišiće, veći je umor. Ozljede te psihički smetaju. Najviše me grize kada s tribina gledam utakmicu. No sazrio sam.

Svjestan sam da se još razvijam. Možda ću otići, možda ostati još godinu dana ili završiti na posudbi. Više ću znati početkom svibnja, no moja je odluka zadnja. Moje su misli na subotnjoj utakmici s Goricom. Nemam sve informacije kako bih zaključio. 

Karijere Alena Halilovića i Ante Ćorića nisu otišle u smjeru koji su svi očekivali. Je li te strah da se i tebi dogodi sličan scenarij?

Ne poznajem ih pa ne mogu reći koje su pogreške napravili. Fokusiran sam na sebe, želim napredovati. Vidjet ćemo gdje ću i što ću biti za 20 godina. Nadam se da je svaki dosadašnji potez bio dobar, ne žalim ni za jednom odlukom. Nije me strah. Ne razmišljam o neuspjehu. Roditelji su me odgojili da budem na zemlji neovisno o tome tko sam i što sam. Samo ako si normalan možeš nešto napraviti.

S obzirom na potpisane ugovore, zasigurno imaš više novca od svojih vršnjaka. Kako, kao 16-godišnjak, razmišljaš o novcu?

Moj novac je i novac mojih roditelja. Imaju povjerenje u mene, ne gledaju što sam, gdje i kako potrošio. Znaju kako su me odgojili i da ću trošiti na ono što mi je bitno. Naučili su me štedjeti. Ne trošim na gluposti, kao što je kupovanje ne znam kakve odjeće. 

Želim biti normalan, prvenstveno se nogometno razviti. Ako se razvijaš u nogometnom smislu, novac će doći. A novac mi nije glavni cilj, već želim ostaviti trag u nogometu. Novac uglavnom ulažem u sebe, u dodatne treninge. Otkako sam potpisao ugovore nisam imao potrebu priuštiti si nešto posebno što sam ranije želio, a nisam mogao kupiti.