"ILI UMIREŠ kao heroj ili živiš dovoljno dugo da postaneš negativac" poznati je citat Harveyja Denta, jednog od glavnih negativaca iz filmova o Batmanu, a primjenjiv je na gotovo svaku ljudsku djelatnost te je aktualniji nego ikad.

U eri društvenih mreža i najveće moguće dostupnosti sporta nogometaši se u tom citatu pronađu češće od bilo koga drugoga. Na prvi pogled, mogućnost gledanja gotovo bilo koje nogometne utakmice u top 30 liga svijeta trebala je publici proširiti horizonte o nevjerojatnom broju kvalitetnih nogometaša na svijetu, ali je zapravo učinila nešto potpuno suprotno.

Visoki standardi koje svakodnevno postavlja moderni nogomet učinili su konverzaciju na internetu takvom da se gotovo isključivo raspravlja o negativnim stvarima - većinom o suđenju - ali odmah iza sudaca su individualne greške igrača. Na svu tu vatru negative ulje nadolijevaju šale i pretjerivanja navijača rivalskih klubova.

Tako su moderni nogometaši postali roboti kojima se pamti svaka, pa i najmanja greška, dok se legende iz era kada se moglo pogledati jednu utakmicu tjedno nostalgično romantizira kao mitološka bića koja grešku nikada nisu napravila.

Takvu sudbinu - onu negativnu iz Dentova citata - upravo je doživio i jedan od brojnih heroja Barcelonine i španjolske zlatne generacije, 35-godišnji Gerard Pique, koji je ovog vikenda odigrao posljednju utakmicu u bogatoj nogometnoj karijeri.

Preteča modernog stopera

Pique je član nogometnog kluba Barcelone od svog dana rođenja. Zaslužan je za to njegov djed, bivši potpredsjednik katalonskog kluba. U oproštajnom videu Pique je rekao da mu san kao dječaku nije bio samo postati nogometaš već isključivo igrati za Barcu.

Prošao je tako sve omladinske kategorije La Masije, ali kada je trebao napraviti onaj najteži korak, prijeći u seniorski nogomet, Barcelona mu se nije činila kao najbolja opcija - kupio ga je tada Manchester United.

Pique se tamo nije naigrao, ali je proveo važne formativne godine trenirajući sa stoperima kao što su Rio Ferdinand i Nemanja Vidić, tada vjerojatno najboljim stoperskim dvojcem na svijetu. Piqueov stil igre se nije sasvim uklapao u tadašnje taktičke trendove, posebno ne u Engleskoj i još manje u Manchester Unitedu, ali povratak u Španjolsku pokazao je sav raskoš njegova talenta.

Uspješna posudba u Zaragozi natjerala je Barcelonu da ga kupi nazad od Uniteda, a tamo je Piquea čekao Pep Guardiola s potpuno drugačijim zahtjevima od Sir Alexa Fergusona i ostatka tadašnjih elitnih trenera.

Pique je odmah dobio priliku igrati u novom revolucionarnom sustavu, u kojem su Barcelonini stoperi stajali gotovo na centru i igrali s loptom jednako dobro kao i bez nje. Protivničke ekipe nisu godinama znale kako reagirati na takav visoki pritisak Barcelone ni na obrambene igrače koji bez problema pogađaju dijagonale od 50 metara preko protivničke obrane i organiziraju igru.

Ono što danas rade Virgil van Dijk, Marquinhos, Aymeric Laporte ili Joško Gvardiol, Gerard Pique je radio već 2009. osvojivši trostruku krunu s Barcelonom, a godinu poslije i Svjetsko prvenstvo sa Španjolskom. Postavio je standarde za ono što danas zovemo modernim stoperom.

Jedan od najboljih stopera generacije

Ubrzo su Guardioline taktičke zamisli postale sveprisutne, a kvalitete koje je imao Gerard Pique postale su nužne za stopere u sličnim sustavima. Počeli smo viđati kako tadašnji bekovi, poput Sergija Ramosa, svojim kvalitetama više odgovaraju novim stoperskim standardima, a ubrzo se konkurencija pooštrila jer su se pojavili majstori poput Thiaga Silve, Matsa Hummelsa i Leonarda Bonuccija.

Ta petorka obilježila je prošlo desetljeće sve do pojave Virgila van Dijka i teško je nekoga od njih izdvojiti kao uvjerljivo najboljeg. Pique je za to vrijeme odradio više od 600 nastupa za Barcelonu i preko 100 nastupa za španjolsku reprezentaciju te osvojio 36 velikih trofeja, više od bilo kojeg drugog stopera u povijesti nogometa.

Tijekom karijere imao je prosjek od 60-ak dodavanja po utakmici s preciznošću od gotovo 90% i gotovo 70% osvojenih zračnih duela, što najbolje opisuje njegove dvije glavne kvalitete.

Kriza u klubu

Međutim, prije nekoliko godina stvari su u Barceloni pošle po krivu. Struka se pogubila u stomilijunskim transferima ofenzivaca, dok se obranu redovito zapostavljalo, a onda je između ostalog došao i koronavirus, koji je dodatno financijski potresao katalonski klub.

Iako već duboko u tridesetima i u fizičkom padu zbog kojeg nije mogao pratiti razvoj najelitnijeg nogometa, Pique je ostajao zapravo jedini pouzdan i konzistentan stoper, ali se zbog slabijih timskih rezultata u odnosu na zlatni trofejni period konstantno nalazio pod kritikama navijača, kao i ostatak ekipe.

Nekada jest radio velike greške i izgledao kao da je potpuno izvan nogometa, ali je postao netko koga se redovito izrugivalo i tjeralo iz kluba iako je za njegovu preveliku ulogu u ekipi isključivi krivac uprava bivšeg predsjednika Josepa Bartomeua i njezina nesposobnost. Jedan od heroja kluba nezasluženo je postao glavni negativac.

Što se dogodi kad ne odeš na vrijeme

Nakon debakla protiv Bayerna (8:2) izjavio je da će otići kada dođe netko mlađi i kada više ne bude potreban, ali i iduće sezone bio je Barcin najkvalitetniji stoper s najviše nastupa iako je već odavno trebao biti puno niže u hijerarhiji.

Ovoga ljeta Barca je konačno pojačala obrambenu liniju, ali se svejedno zbog ozljeda u najbitnijim utakmicama opet oslonila na Piquea, a on je napravio ključnu grešku protiv Intera i postao zaslužan za ispadanje iz Lige prvaka.

Postoji još mnogo potencijalnih nenogometnih razloga zbog kojih se Pique baš usred sezone odlučio na mirovinu, ali ta utakmica protiv Intera i njen epilog su kapi koje su prelile čašu, do te mjere da se Katalonac u oproštajnom videu osvrnuo upravo na negativne priče koje o njemu kruže u javnosti i medijima.

Tako je najtrofejniji stoper u povijesti nogometa, najbolji stoper u povijesti kluba i jedan od najvažnijih igrača povijesnih momčadi, kao što su Barcelona i španjolska reprezentacija 2010-ih, otišao u mirovinu kao negativac u očima svojih prosječnih fanova i kao karikatura u očima ostatka nogometnog svijeta. Jer nogometna publika je okrutna i brzo zaboravlja.