NA DANAŠNJI DAN 1954. godine rođen je Slaviša Žungul, bivši hrvatski nogometaš i legendarni ofenzivac Hajduka koji je, osim po talentu, bio poznat i po svojeglavom, često i ekscesnom ponašanju. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo Žungulov intervju za Sprint iz rujna 1988. godine.

Postoje dva nogometaša u bogatoj povijesti Hajduka koji su pomalo naprasno napustili Bijele, a koje prijatelji Bijelih u Splitu nikada nisu prežalili. Prvi se zove Vladimir Beara - 1955. godine "pobjegao" je u Zvezdu - a drugi je bez sumnje Slaviša Žungul. Kada je u prosincu 1978. godine odlepršao u Ameriku s nepune 24 godine i reputacijom golgetera Bijelih i reprezentacije Jugoslavije, navijači Hajduka naprosto nisu mogli vjerovati. Slaviša Žungul je tada iskoristio mogućnost da u zimskom odmoru igra mali nogomet u SAD-u. Otišao - i ostao!

Deset godina kasnije razgovaram sa Slavišom Žungulom u idiličnoj atmosferi ACY-jeve marine u Palmižani. Razgovarali smo cijelo poslijepodne na jahti koju su zajedno kupili Slaviša i njegov nerazdvojni prijatelj Toni Burčić, svjetski putnik. Slaviša je poznat po tome što svoj život organizira vrlo dobro. Devet mjeseci boravi u Americi (gdje još uvijek igra mali nogomet), a ostatak godine u Jugoslaviji, ponajviše na moru.

"Ovako mi je najljepše", kaže Slaviša koji je postao nekako korpulentniji i izgubio podosta kose, ali mu onaj zagonetni, gotovo dječački, osmijeh još uvijek titra na licu. "Odmaram se. I to u pravom smislu riječi, jer ovako nešto ne može pružiti ni bajna Amerika. Bio sam na Floridi, Karibima, Kaliforniji, sve je to lijepo, ali naš je Jadran najljepši, neponovljiv."

Ovaj razgovor sa Žungulom, radno nazvan "Deset godina poslije", zamislio sam kao jednu vrstu ispovijedi čovjeka koji je u jednom trenutku svojih mladih godina krenuo u avanturu preko oceana. Otišao je u zemlju gdje se onaj pravi nogomet nije igrao, i to pomalo ljut na svoje poslodavce u Hajduku.

Zanimalo me prije svega je li se Žungul pokajao, je li zažalio što nije doživio pravu afirmaciju u prvom sportu Starog kontinenta. Kako, danas deset godina stariji, Žungul gleda na svoju mladenačku odluku iz prosinca 1978. godine?

"Iskreno da vam kažem, sigurno bih u nogometu postigao više da sam ostao u Jugoslaviji, u Europi. Mislim, prije svega, igrački, na renome, a ne na novac. Zaradio sam i u Americi mnogo. Ali ja sam i ovako zadovoljan. Da hoću, ne bih do kraja života morao više raditi. Dovoljno sam zaradio igrajući mali i, dvije godine, veliki nogomet u Americi.

Posebno mi je bilo teško prve dvije godine, nisam znao jezik, nisam poznavao ljude, čudan mi je bio američki način života u kojem caruje neizvjesnost. Tu je sasvim drukčiji sistem. Sve to skupa možda bi nekog labilnijeg čovjeka i slomilo. Mene nije! Upravo zato jer sam znao što hoću, a i vjerovao sam u sebe; konačno, otišao sam zato što sam želio - misliti svojom glavom."

U Hajduku su Vam zamjerali zbog odlaska argumentima "kako nikog nisu prevarili", dok ste vi htjeli sve "preko reda".

Znate, svaka medalja ima dvije strane. Jedino ja znam kako sam se tada osjećao, što su mi namještali. Da su sa mnom razgovarali ljudski, vjerojatno bih ostao u Hajduku i, na kraju, kao što vam rekoh, bolje prošao. No, učinio sam što sam morao.

Da, izveli ste to vrlo vješto s onim famoznim papirom kojim vam je tobože Hajduk dozvolio igranje malog nogometa za vrijeme godišnjih odmora.

Što ćete, svatko se snalazi kako zna i umije. Meni je taj papir od Hajduka donio slobodu.

Dugo niste zaigrali veliki nogomet?

Da je u tom trenutku, kada sam došao u Ameriku, veliki nogomet bio popularniji, igrao bih odmah. No, kada sam tek došao u Golden Bay i kada je moj gazda pošto-poto htio da zaigram, odlučio je da se ide na sud. Tu sam najviše zaradio.

A sada dodajte tome još osam godina igranja malog nogometa u kojem sam postigao 1070 golova s više stotina asistencija, pa ćete vidjeti da i nisam loše prošao. Bio sam šest puta prvak Amerike u malom nogometu, i to dva puta u San Diegu i četiri puta u njujorškim Strijelama, a u velikom smo dva puta bili finalisti play-offa.

Zašto Vas Hajduk godinama nije puštao, pa čak ni onda kada je svima bilo jasno da ste za Bijele izgubljeni?

Tu se radi o taštini pojedinaca u klubu koji su svoju volju nametnuli izvršnim organima kluba. Jer samo lud ili tašt čovjek može odbiti 200 tisuća dolara odštete kada zna da mu je alternativa ostati bez dinara. Hajduk je, nažalost, radije ostao bez Žungula i bez dinara.

Spomenuste sud u Americi.

Da, tu sam izišao kao pobjednik. FIFA je trebala braniti interese UEFA-e, odnosno Hajduka, ali nikada nije došla pred sud u Americi. Kako u toj zemlji nema zakona koji pojedincu može zabraniti pravo na rad, a to znači život, bilo je normalno što sam parnicu dobio. Ja nisam, prije dolaska u Golden Bay, kada sam vidio da Hajduk odbija svaki razgovor o odšteti, želio doći pred sud, ali američki savez se bojao konflikta s FIFA-om. Sve je riješeno tek onog trenutka kad je predsjednik Golden Baya izrekao ultimatum - zbog Žungula idemo pred sud ili izlazimo iz lige!

Slaviša Žungul spada među one mlade ljude koji nisu pohađali velike škole, ali imaju ono nešto u sebi, nešto što se dobiva rođenjem, što ih uvijek "navodi" na dobre poslovne poteze. Slaviša je cijelo vrijeme tijekom svog 10-godišnjeg igranja u Americi bio sam svoj menedžer?!

To je točno. Vrlo brzo sam shvatio da, ako vrijediš, ne trebaš menedžera. Jasno, ako imaš malo soli u glavi. Sve svoje transfere ostvario sam isključivo svojom pameću. I, jasno, pri tome zaradio. Znate, kad ste prvi strijelac neke lige i najbolji igrač Amerike, kao što sam ja bio 1984., tada vas i traže. Nezgoda je kad ste anonimus.

Je li točno da ste uvijek primali i "posebne nagrade"? Pisalo je, naime, da ste se s gazdom kluba stalno kladili u rezultat utakmice i u broj gledatelja.

Tko vam je to rekao? Jest, istina je. Rano sam, naime, shvatio da ćeš dobro zaraditi ako zaradi i klub. Znači, treba dovesti gledatelje. To je i najbolja stimulacija za anonimni nogometni klub. Išlo nam je dobro.

Koliko je točno da su Vam u Americi najbolji prijatelji jedan advokat i jedan knjigovođa?

Vidim da ste dobro informirani, a znam i odakle. Niste još dodali ime mog predsjednika, Luciana. Ipak, knjigovođa Gene Birnbaum je prava osoba. S njim sam završio pravi fakultet života. Jer, od uje Sama morate se dobro čuvati (ujo Sam je sinonim za stroge porezne organe u Americi - op.a.).

Kako Vas je publika u Americi prihvatila?

Postati zvijezda u SAD san je svakog dječaka. U početku u New Yorku bio sam anoniman, ali sam iz godine u godinu postajao sve poznatiji. Kada su se počele igrati utakmice u svim krajevima SAD-a, više nije bilo problema. Počeli su stizati pozivi na primanja. Družio sam se s Alijem, McEnroeom, Blondie, Rodom Stewartom i drugima.

Ove godine kanite prestati s igranjem.

Moram iako to ne bih želio. Stegao me artritis. Igrat ću još ove sezone za Tacomu, i to samo neke utakmice. Igrat ću povremeno.

A poslije toga?

Pa nije Slaviša sjedio ovih deset godina skrštenih ruku. Već sam duboko u biznisu. Imam razne akcije u raznim poslovima i stekao sam povjerenje značajnih poslovnih ljudi.

A brak, ipak je 35. na vratu?

Je li Vam dovoljno ako Vam kažem da sam prije dva dana dobio kćer?

Čujem da je majka Meksikanka i da je vrlo lijepa.

Ona je zaista lijepa i dobra žena. Imam s njom čvrst ugovor. To je moje pravilo u životu, a tako je to u Americi.

Kako pomoći Hajduku?

Evo, mjesecima sam tu u Splitu. Svi se kunu u Hajduku da mu ide dobro. A pitam ja te ljude što su učinili da Hajduku bude bolje. Zašto ne kupe deset, dvadeset ili pedeset kompleta ulaznica, ovisno o svojim mogućnostima, pa će pomoći Jerkoviću i ostalima da nabave novu klasu igrača? Stalno im govorim, ali jok.

Svi bi na utakmicu s besplatnim kartama, pa da plaču nad sudbinom Bijelih. Ja sam zato kupio 50 kompleta za sve ovogodišnje utakmice i podijelio ih prijateljima. Da tako učine i ostali koji vole klub, prije svega moji bivši suigrači, ne bi bilo zime.

Jednostavno ne mogu vjerovati da Hajduk ima samo nešto preko tisuću pretplatnika. Pa, moja mala Tacoma ima više od pet tisuća. I još nešto: sve treba biti regularno u radu kluba, jer neće biti dobro. Sve dok god navijači budu vidjeli da na Poljudu ima mućki, Hajduk neće na zelenu granu. Navijači ne smiju NAGAĐATI, navijači moraju ZNATI. Igrače, sa svoje strane, opet treba stimulirati.

Recimo, kad se pojavi kvalitetan 17-godišnjak, treba odmah s njim napraviti ugovor i tako ga stimulirati, a ne da omladinac prvi ugovor potpiše besplatno, na "uvjeravanje". Koliko vrijediš, toliko će ti pripasti, a ako budeš napredovao, dobit ćeš i više. Tada će svaki pojedinac davati više od sebe, bit će zadovoljan, a s njim i Poljud i gledatelji. To je tržišna politika koja se u Jugoslaviji već pomalo pojavljuje.

Spomenuste Jerkovića. Prije izborne kampanje za direktora Hajduka bili ste za Jerkovića?!

Jesam i ne krijem zašto. On je ipak najkompletnija ličnost za tehničkog direktora Hajduka. Dok je imao vremena, najviše je ulagao u sebe. Vrlo je cijenjen u cijeloj Europi. I Jerković i bilo tko drugi dobro je došao ako se za kratko vrijeme privikne na rad u zemlji. Mora učiti, to je nešto novo.

Razgovarao sam s Jerkovićem i rekao mu da bih bio voljan i pomoći, samo tako moraju reagirati i moji bivši drugovi. Trebamo zaboraviti neke dječačke intrige. Treba zajednički djelovati, a ne po onoj "na njega je pala karta", on mora raditi u klubu, i to za klub, a ne za sebe.

Dok ovo budete čitali, Slaviša Žungul već će biti u Americi. Krenuo je odmah poslije utakmice s Dinamom. Reče mi da su mu nakon tmurne dobrodošlice kada je stigao u zemlju krajem prošlog prvenstva, Bijeli priredili jednu ugodnu večer. Po njemu, najvažnija stvar je da su se na Poljud vratili gledatelji.

Bez gledatelja nema nijedne predstave, nema ni sporta. Idem u Seattle uvjeren da će Hajduk iz nedjelje u nedjelju biti sve bolji. Ubrzo ću završiti igračku karijeru pa ću se skrasiti u meni najdražem gradu Amerike, New Orleansu. To je mjesto koje me najviše podsjeća na Split, diše pomalo europski, ljudi su ugodni, klima izvanredna. Jedva čekam da vidim kćer.

Razgovarao: Edo Pezzi (Sprint, 1988.)