U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Fred Perry bio najveći tenisač svojeg doba, zadnji Britanski osvajač Wimbledona do Andyja Murraya i najveći osvajač ženskih srca diljem svijeta. Nakon teniske karijere pokrenuo je uspješan biznis, koji je danas jedan od najprepoznatljivijih na svijetu.

Svaka rasprava o najvećem tenisaču svih vremena vrti se uvijek, logično, oko Novaka Đokovića, Rogera Federera i Rafaela Nadala. Apsolutne brojke su strani na Đokovića, a o umjetničkom dojmu, talentu i svemu ostalom raspravljat će se još godinama. Možda i duže.

Daleko, daleko iza njih su Pete Sampras i ostali "smrtnici", a ime Freda Perryja rijetko kad se spomene. No, iako je njegovih osam Grand Slamova (iz vremena kad se tako nisu zvali) zanemarivo u usporedbi s konkurencijom, malo koji tenisač iz kategorije "najboljih u povijesti" je živio život kao veliki Britanac.

Svakako nitko od njih prije teniske slave nije bio prvak svijeta u nekom drugom sportu, a Perry je u tome uspio. Osim brojnih finala koje je dobio u teniskom svijetu, Perry ih je neusporedivo više dobio u krevetima najvećih svjetskih zvijezda, koje su ničice padale pred njegovim, kažu, neodoljivim šarmom.

Radio nezamislive stvari

Perry je pomicao granice tenisa, radio je stvari koje su bile nezamislive, a kad je završio uspješnu tenisku karijeru, primio se jednako uspješne poslovne karijere i stvorio jedan od najprepoznatljivijih brendova na svijetu. Uostalom, puno je onih koji nemaju pojma da robna marka Fred Perry nosi ime jednog od najtalentiranijih tenisača u povijesti.

Kad se Perry rodio 1909. godine u gradiću Stockportu kraj Manchestera, Velika Britanija bila je čudno mjesto. Nakon smrti kraljice Viktorije tron je preuzeo njezin sin Edward, pod čijom vladavinom se britansko društvo jasno podijelilo prema društvenom i ekonomskom statusu. 

Ljudi su prihvaćali okruženje u kojem su se rodili i smatrali su da im je sudbina uglavnom unaprijed upisana te nisu pokušavali izlaziti iz okvira u kojima su odrasli. Mali Fred rodio se radničkoj obitelji, u onom siromašnijem dijelu britanskog društva. I otac Samuel i majka Hannah bili su radnici u tekstilnoj industriji, s time da je Samuel bio i sindikalni radnički aktivist.

Uopće ideja da bi se njihov sin bavio elitističkim tenisom nije dolazila u obzir niti je za nju bilo novca, čak ni nakon što se otac počeo uspinjati u sindikalnim redovima i postao politički sve aktivniji i uspješniji.

Od svoje stranke dobio je stan u Brenthamu, u okolici Londona, gdje se tenis igrao na svakom koraku, a mali Fred je njime postao opčinjen. Provodio bi dane uz ogradu travnatih terena i zadivljeno promatrao tenisače i uživao u igri.

Tenis je u to vrijeme u Britaniji bio isključivo aristokratski sport. Članovi uglednih klubova, u kojima su se igrali veliki turniri, mogli su biti uglavnom samo pripadnici bogatih obitelji ili obitelji vrlo visoko pozicioniranih u društvu. 

Netko "sa strane" nije imao pristup tim terenima pa je Perry igrao i pobjeđivao uglavnom na nekim malim, seoskim turnirima, a paralelno s tim je počeo ozbiljno igrati stolni tenis. Njegov talent u tom sportu bio je vidljiv čim je uzeo reket u ruke.

Odigrao samo jedan turnir i odmah ušao u reprezentaciju

Oni koji su ga gledali, pisali su i govorili o njegovim sjajnim udarcima i nevjerojatnim osjećajem za specifični ritam igre koja krasi stolni tenis. Iako nije imao trenera i nastupio je na samo jednom lokalnom turniru, koji je odmah i osvojio, izbornik engleske reprezentacije Ivan Montagu poveo ga je 1928. godine u Stockholm na Svjetsko prvenstvo.

Montagu je preko poznanika i drugih trenera saznao za nekoga klinca, koji igra ping-pong malo drukčije od drugih. Kad ga je pogledao uživo, odmah je shvatio da mu treba u reprezentaciji. I bio je u pravu.

U svojem prvom nastupu na SP-u, tad 19-godišnji Perry osvojio je srebro u parovima te broncu mješovitim parovima, da bi briljirao sljedeće godine u Budimpešti. S iskustvom igranja na velikom turniru godinu prije, Perry je pomeo konkurenciju. Uzeo je zlato u singlu te broncu u paru da bi po povratku u Veliku Britaniju sve šokirao odlukom da završava karijeru.

Fred je bio odlučan u tome da se počne baviti tenisom i pred novinarima je obećao da će Velikoj Britaniji donijeti Davis Cup u sljedeće četiri godine, koji je Britanija čekala od 1912. godine. Iako je tenis i dalje bio elitistički sport, Perryju je pomoglo što je otac postao sve utjecajniji političar. 

Tenis mu je postao dostupniji, a njegov tata vidio je sina kao priliku da smanji razlike u podijeljenom društvu i da pokaže da se i iz radničke klase može nešto napraviti. Fred je počeo igrati tenis po turnirima u Velikoj Britaniji i osvajao je jednog po jednog na užas britanske elite, koja je gledala kako klinac iz radničke obitelji gazi sve pred sobom. 

Nije imao trenera

Perry je bio savršeno građen za tenis. Visok i iznimno vitak, Fred se fenomenalno kretao, bio je izdržljiv, a razornim forhendom pogađao je, kažu, što je htio. Bio je izrazito agresivan igrač, ali nije tako često igrao servis i volej kao njegovi konkurenti.

Zbog toga je bio jako atraktivan i zanimljiv gledateljima, koji su uživali u njegovoj igri s osnovne linije, a često i akrobatskim udarcima. Kao ni u stolnom tenisu, Perry nikad nije imao trenera ni u tenisu i učio ga je igrati potpuno sam.

Nakon niza titula na manjim turnirima, Fred Perry je 1933. godine održao svoje obećanje i pomogao Velikoj Britaniji da osvoji Davis Cup, koji će osvojiti i sljedeće tri godine zaredom. A onda su krenule pobjede na najvećoj pozornici.

Od 1933. do 1936. godine Perry je osvojio svih svojih osam Grand Slamova, a najuspješniji je bio na domaćem Wimbledonu. Ljudima u All England Clubu išao je strašno na živce jer je odbijao biti dio tog uštogljenog establišmenta, a u njegovom prvom finalu protiv branitelja naslova Jacka Crawforda većina je iz tih razloga navijala baš za Australca.

Mogli su navijati koliko su željeli, ali Perry nije imao milosti. Prebio je Crawforda 6:3, 6:0, 7:5 i osvojio svoj prvi Wimbledon, koji će osvojiti i sljedeće godine i one iza. Perry se na terenu često zafrkavao, a znao je i iritirati svoje protivnike.

Kad bi netko pogodio dobar udarac, Perry bi mu rekao svoju omiljenu "bravo, jako si pametan", što je protivnike izluđivalo. Komentirao je svoju i igru protivnika na terenu, a to je gledatelje često zabavljalo. Znao ih je izluditi i u svlačionici prije mečeva. Došao bi nasmijan i dobre volje i rekao protivniku: "Joj, hvala bogu da danas ne igram protiv sebe."

Trn u oku britanskoj aristokraciji

Osim toga, bio je trn u oku britanskoj teniskoj aristokraciji zbog činjenice da je iz obične radničke obitelji, a ne s nekakvog dvora, a ona je teško prihvaćala činjenicu da takav neugledni igrač gazi konkurenciju.

Jedan suigrač iz Davis Cup reprezentacije prozvao ga je siromahom, a nakon pobjede nad Crawfordom na pobjedničkoj ceremoniji je čuo kako jedan od šefova All England Cluba komentira da je "bolji igrač izgubio". Nije mu uručena ni prigodna kravata koju dobiju svi pobjednici u All England Clubu, već mu je ona ostavljena preko stolice u svlačionici.

I dok je All England Clubu i tim likovima išao na živce, Fred Perry je bio apsolutni hit među ženama. U današnjem sportu ni blizu ne postoji čovjek koji se mogao pohvaliti da je zaveo najveće svjetske zvijezde.

Pripadnice ljepšeg spola padala su pred Perryjem još lakše nego njegovi protivnici. Svoju prvu titulu u Wimbledonu proslavio je u društvu Marlene Dietrich, njemačke glumačke i pjevačke megazvijezde. Žena za kojom su patili svi muškarci kao djevojčica je skakutala oko njega. Perry je radio s njom što je želio pa ju je tako natjerao na teniski teren i učio je igrati tenis.

"Bio je strašno strpljiv s mojom majkom, kojoj je to bilo jako zabavno. Hihotala je na terenu, a Fred bi je nakon svakog dobrog udarca pohvalio tako da ju je zagrlio i izljubio. Bili su jako smiješni, ali su se dobro zabavljali", rekla je jednom Maria Riva, kći Marlene Dietrich.

Hodao s bivšom od Clarke Gablea, a Marlene Dietrich je učio tenis

No ta veza nije potrajala jer je Perry landrao na sve strane, a Dietrich je imala i lezbijsku vezu s Mercedes de Acostom, kubanskom pjesnikinjom, pa su zaključili da je bolje da se raziđu. Do kraja 1934. Perry je u vitrinama imao dva US Opena, Wimbledon, Australian Open i bio je najbolji teniski amater na svijetu. 

Dok je na proljeće igrao neke turnire po Americi, shvatio je da se od amaterskog tenisa neće najesti kruha i sve više ga je zanimao profesionalizam. OK, dosta ga je zanimala i Loretta Young, bivša djevojka slavnoga glumca Clarka Gablea, koja je za Fredom došla u Veliku Britaniju.

No, poučena iskustvom svojih prethodnica, po dolasku u London rekla je: "Budite sigurni da se u Ameriku ne vraćam kao gospođa Perry." Zato je gospođa Perry postala britanska glumica Mary Lawson, koju je oženio 1935. godine.

Vratimo se na profesionalizam. Grand slam turnire u to vrijeme igrali su samo amateri. Svi ostali turniri, prema kojima se radio svjetski renking, bili su također amaterski, a profesionalni tenis izgledao je puno drukčije nego danas. Bio je to "tour" kao i danas, ali tek nekolicine igrača, koji su išli po svijetu i igrali uglavnom revijalne turnire, a čak i nekoliko mečeva međusobno zaredom.

Perryjevi odlasci u Ameriku, što na turnire, što "poslom", nisu dobro završili po Perryjev brak. Kad je vidjela i čula kako je njezin suprug popularan među ženama, a i kako on tu popularnost uredno konzumira, Marry Lawson se razvela od njega.

Najkraći finale u povijesti

Sve popularniji u čitavom svijetu, Perry je počeo igrati još bolje pa je 1935. opet osvojio Wimbledon i US Open, što je ponovio i 1936. U finalu te godine pobijedio je Nijemca Gottfrieda von Cramma 6:1, 6:1, 6:0 za 40 minuta. Bio je to najkraći finale Grand Slama u 20. stoljeću. Tri godine zaredom Perry je osvajao Wimbledon i sve češći bili su pozivi da dođe u Ameriku i postane profesionalac. 

Dobio je ponudu od 100.000 dolara za dvije glumačke uloge prije Wimbledona 1936. godine, ali ih je morao odbiti ako je želio braniti titulu u Wimbledonu. Strogi Britanci, koji mu ionako nisu bili naklonjeni, vidjeli su to kao profesionalizam i rekli su mu da neće moći igrati turnir ako prihvati tu ponudu.

Perry je odigrao turnir i obranio titulu da bi, ogorčen činjenicom da se ni nakon tri uzastopne titule u Wimbledonu odnos prema njemu od strane britanske teniske elite nije popravio, 1937. prešao u profesionalce.

Predsjednik All England Cluba mu je poručio da će napraviti sve da on više nikad ne odjene sako pobjednika Wimbledona i nikad se ne pojavi. Perry mu je poštom poslao pismo u kojem je napisao da se sam za to pobrinuo i pismu je priložio odrezani rukav sa sakoa. U All England Clubu nisu ni sanjali da će 77 godina čekati na britanskog pobjednika u Wimbledonu.

Odlaskom u Ameriku i među profesionalce, Perryjev život se promijenio. U međuvremenu se oženio američkom zvijezdom Helen Vinson, koju je odabrao u moru žena koje su mu se nudile po Americi. Prije nje dosta često se družio i s prelijepom Amerikankom Jean Harlow, koja je iznenada preminula 1937. godine.

Drugi svjetski rat dočekao je kao Amerikanac

Perry je postao profesionalac u punom smislu te riječi. Zaposlio je agenta koji mu je dogovarao angažmane, a u međuvremenu je iste godine otvorio teniski klub na Beverly Hillsu igrajući u paru s Charliejem Chaplinom. U Americi su ga obožavali i Perry je sljedeće godine dobio američko državljanstvo.

Početak Drugog svjetskog rata dočekao je u Americi i Britanci su mu dosta zamjerili što se nije vratio kući u to vrijeme. Kad se SAD uključio u rat, Perry je nominalno bio mobiliziran u zrakoplovstvo, ali je rat proveo u Kaliforniji, gdje ga je Uncle Sam koristio u svrhu promocije mobilizacije.

Prije ratnih godina, Perry je često odlazio u Hollywood na oduševljenje djevojaka, a očaj muškaraca. Jedan američki novinar napisao je da "kad Perry dođe u Hollywood, većina glumaca se povlači u Nevadu jer nemaju šanse. Čovjek je otrov za žene".

Iako se oko njih nije morao uvijek previše truditi, Perry je bio kreativan kad je zavođenje bilo u pitanju. Tako je jednom s prijateljem u Bostonu napravio uže od hotelskih plahti i s njim se spustio kat niže na balkon kako bi iznenadili dvije djevojke.

"To je sigurno najopasnija stvar koju sam u životu napravio", rekao je godinama kasnije Perry. Sirota Helen Vinson to sve skupa više nije mogla ni željela trpjeti pa se razvela od Freda 1940. godine. Fred se već sljedeće godine oženio manekenkom Sandrom Breaux, koja je s njim izdržala godinu dana, a onda je na red došla i Lorraine Walsh. 

Ona se od muke s Perryjem propila pa su se ubrzo razveli. Četiri braka - četiri dvostruke pogreške. No peti put Perry nije pogriješio. Godine 1945. oženio je Barbaru Riese s kojom je, vjerovali ili ne, bio do smrti.

Na Beverly Hillsu je upoznao čovjeka koji je od njega napravio biznismena

Što se tenisa tiče, sve je bilo super. Perry je nekoliko godina završavao kao prvi profesionalac svijeta, osvajao je dosta turnira i jako je dobro živio od tenisa. Kupio je teniski klub na Beverly Hillsu, a krajem 40-ih godina upoznao je Tibbyja Wegnera, bivšeg australskog nogometaša, koji mu je predložio da krenu u biznis.

Wegner je izmislio znojnik, koji je Perry malo doradio u oblik znojnika koji se i danas koriste. No Wegnerova glavna ideja bila je sportska majica, šivana od pamuka s kratkim rukavima i gumbićima na kragni. Vrlo sličnu je par godina kasnije predstavio također jedan tenisač, Rene Lacoste, a njegov izum bio je uzor Perryju i Wegneru.

Njihova "polo" majica postala je hit preko noći. Iako je bila zamišljena samo kao teniska uniforma, vrlo brzo se proširila i izvan teniskih terena. Kupcima se jako sviđao i logo koji je Fred Perry odabrao. Vijenac, nalik rimskom, koji je simbolizirao pobjedu. 

Perry je isprva želio da logo bude lula, koju je s guštom pušio, ali ga je Wegner nagovorio na vijenac, što je bio pun pogodak. Osim toga, vlasnik brenda bio je Fred Perry, višestruki grand slam pobjednik, zvijezda i ženskar. Sve skupa nije loše kao promocija nekog novog brenda.

Pred kraj Perryeve profesionalne karijere, krajem 50-ih godina, brend Fred Perry je bio vrlo uspješan. Iako su isprva nudili majice samo u bijeloj i crnoj boji, asortiman se proširio i na ostale boje, a ostalo je, kako se kaže, povijest.

Na priznanje je čekao godinama

Perry je igračku karijeru završio 1959. s čak 50 godina, ali ni tad ga LTA još nije priznavao kao svojeg velikana. Perry je i dalje bio doživljen kao izdajica jer je prešao u profesionalce, ali njegova percepcija u britanskoj javnosti promijenila se 1968. godine. Tad je profesionalcima bio dopušten nastup na Grand Slam turnirima i to je bio početak teniskog profesionalizma i Toura kakav danas poznajemo.

Najednom Perryjev potez da onomad postane profesionalac više nije bio tako skandalozan. Sve više i više Perryjevo ime se spominjalo uoči Wimbledona iz jednostavnog razloga - bio je posljednji Britanac koji ga je osvojio. Kako su godine prolazile, Perry je sve duže bio i posljednji Britanac koji je osvojio bilo koji Grand Slam, a 1984. godine dobio je i spomenik ispred All England Cluba.

John Lloyd izgubio je finale Australian Opena 1977. od Vitasa Gerulaitisa. Greg Rusedski je izgubio finale US Opena od Raftera 1997., a velika nada Britanaca bio je i Tim Henman, ali on nije došao dalje od polufinala Wimbledona. 

Za to vrijeme je brend Fred Perry postao dio britanske pop kulture i jedan od najprepoznatljivijih brendova na svijetu. U šezdesetim godinama Perryjeve polo majice bile su dio identiteta britanske Mod supkulture, onda su je preuzeli i skinheadsi, a "procvat" su doživjele kao obavezna "uniforma" britanskih nogometnih huligana i raznih drugih ekstremističkih skupina.

Murray čitavu karijeru slušao o Perryju

Ime Freda Perryja poput mantre se spominjalo prije svakog Wimbledona i kad bi se svaki novi britanski tenisač pojavio. Najviše se toga naslušao Andy Murray, za kojeg je vrlo brzo bilo jasno da je jedina i možda posljednja britanska nada. 

Fantastični Škot je 2012. na US Openu postao prvi Britanac nakon Perryja s Grand Slamom, a godinu dana kasnije nekad omraženog Perryja skinuo je s trona zadnjeg britanskog pobjednika u Wimbledonu. Simbolično, Murray je nosio sportsku opremu Fred Perry, s kojom je imao sponzorski ugovor.

On Murrayjevu pobjedu u svojem dvorištu, naravno, nije doživio. Nakon igračkih dana radio je kao televizijski komentator i vrlo uspješni biznismen, a iza mikrofona je bio jednako zabavan kao i na terenu.

Tako je u veljači 1995. godine došao na Australian Open sa suprugom. Išao se istuširati, okliznuo se u kadi i pao. Hitno je prevezen u bolnicu, ali se nije uspio oporaviti od loma rebra i preminuo je u 86. godini. Nakon smrti oca, njegov sin je prodao brend Fred Perry Japancima, iako se i danas svi proizvodi rade u Leicesteru, u Engleskoj.

Od odbačenog siromaha do nacionalnog heroja

All England Club, koji ga je tijekom njegove igračke karijere stalno osporavao i pravio se da ne postoji, do 1995. godine ga je doživljavao kao heroja i nacionalnog junaka. Dirljivu izjavu o njemu je dao tadašnji predsjednik John Curry.

"Fred Perry bio je fantastičan ambasador našeg sporta u čitavom svijetu. Bio je sjajan tip, imao je veliko i toplo srce i bio je pravi šampion u svakom smislu te riječi. Obožavali su ga svi koji su bili uključeni u tenis, od sudaca, preko navijača, do protivnika. Bio je tip kakav se rađa vrlo rijetko. Nedostajat će nam", napisao je Curry.

Za razliku od Perryja, Andy Murray je za svoja teniska postignuća bio proglašen vitezom. Perry tu titulu nikad nije dobio. Legenda kaže da je za to kriv njegov potez što je otišao u SAD, uzeo američko državljanstvo i nije bio u Britaniji za vrijeme rata. Odlazak u profesionalce još nekako, ali ovo mu Britanci nisu mogli oprostiti.