NA današnji dan prije osam godina u Beogradu je u 87. godini života umro Stjepan Bobek, jedan od najvećih hrvatskih i jugoslavenskih nogometaša svih vremena. Bobek je nastupao za Ličanin, Građanski, a nakon rata za Partizan u kojem je završio karijeru.

Bio je dva puta najbolji strijelac Prvenstva Jugoslavije i to 1945. godine s 8 zgoditaka i u sezoni 1953./54. s 21 zgoditkom. Za Partizan je Stjepan Bobek odigrao ukupno 471 utakmicu i postigao 417 pogodaka. Bobek je osvojio dva prvenstva (1947., 1949.) i četiri kupa (1947., 1951., 1954., 1957.) s Partizanom. Na prvenstvenoj utakmici 14. oktobar - Partizan (1:10), u Nišu 1946. godine, postigao je 9 pogodaka. Godine 1995. u velikoj anketi ''Partizanovog vesnika'', organiziranoj za pedesetogodišnjicu kluba, izabran je u najbolju momčad do tada te za najboljeg igrača FK Partizana svih vremena.

 Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 63 utakmice i postigao je rekordna 38 gola. Bio je sudionik dvaju svjetskih nogometnih prvenstava: u Brazilu 1950. godine i u Švicarskoj 1954. godine, kao i dvaju Olimpijada: u Londonu 1948. godine i u Helsinkiju 1952. godine, na kojima osvaja dvije srebrne medalje.

U suradnji s Yugopapirom donosimo sjajan tekst koji je 1998. za TV novosti napisao sam Bobek.

Od reprezentacije Jugoslavije sam se oprostio na bijedan način, ovdje u Beogradu, 1956. godine, u utakmici koju smo izgubili od Mađara s 1:3. Tada me je trener ubacio u igru u posljednjih petnaestak minuta, kada je utakmica već bila izgubljena.

Bio je to moj posljednji nastup u dresu reprezentacije za koju sam igrao već na njenoj prvoj utakmici, u Pragu, 9. svibnja 1946., kada smo pobijedili Čehoslovačku s 2:0. I ne samo to. Bio sam prvi igrač koji je odigrao 25 utakmica u dresu te reprezentacije, pa prvi koji je odigrao 50 utakmica, pa 60 utakmica, a s 38 golova i do danas sam najbolji strijelac reprezentacije.

A onda, dvije godine kasnije, na isto tako bijedan način sam se oprostio od Partizanovog dresa. Moj klub se ponio jako nekorektno i organizirao mi je oproštaj na jednoj ligaškoj utakmici protiv nekog beznačajnog tima za koji se više i ne sjećam kako se zvao, na polupraznom stadionu... A ja sam bio jedan od osnivača Partizana, legenda tog kluba, 468 službenih utakmica, rekorder s 403 postignuta gola... Te ljude koji su tada bili na odgovornim mjestima u klubu zbog mora biti sram.

Eto, tako sam na jedan bijedan način završio karijeru koja je, kažu, bila među najblistavijim u jugoslavenskom nogometu.

A počelo je s daleko više žara, nade...

Rođen sam u Zagrebu 3. prosinca 1923., baš kad i Marija Callas. Imao sam tri brata i sestru. Teško se živjelo. Svugdje samo jad i bijeda nakon onog rata 1914. - 1918. Ali, ta moja želja, taj nagon za nogometom, tjerao me je da po cijeli dan jurim za loptom na poljani. I to me je spasilo. Jer, kada je počeo onaj drugi rat imao sam 18 godina. Moju generaciju su odvlačili u vojsku, jedne u domobrane, druge u ustaše. A mene je spasio nogomet.

Počeo sam igrati s još nepunih 13 godina, a posljednje tri godine prije rata igrao sam za Zagreb. Tu su me zapazili kao talentiranog i to mi je omogućilo da prijeđem u Ličanin. Kada je rat počeo, tu sam u klubu nailazio na ljude koji su bili na važnim mjestima. U svakoj upravi nekog kluba sjedio je ili domobran, ili ustaša, ili civil, nije važno, ali su mi omogućili da dođem u Ličanin i da ne idem u vojsku.

Učio sam kao i neku školu, ali više onako, kao što je to bilo poslije u Partizanu i ostalim većim klubovima: vodio sam se kao da dolazim na predavanja, ali sam ustvari igrao nogomet.

A onda, 1944., rekli su mi da mogu ostati u klubu samo ako obučem ustašku uniformu. Rekao sam im da ću razmisliti. Tada je trener Građanskog, najvećeg hrvatskog tima, bio Marton Bukovi, veliko ime mađarskog i jugoslavenskog nogometa. Mi iz Ličanina smo trenirali na njihovom terenu i poznavali smo jedni druge. Tako sam ja ispričao Bukoviju da ću morati vojsku, da je kritična situacija za Hrvatsku, da pozivaju sve ljude...

A on je tada predložio da me prebaci u Građanski. Razgovarao je s predsjednikom kluba i  tako sam 1944. došao u Građanski. Tu su me regrutirali u domobrane, išao sam svakih 15 dana po propusnicu... I ja, i Brozović, i Glazer, i Grubač... Sva velika imena ondašnjeg nogometa, svi smo mi obukli te domobranske uniforme, ali smo bili samo ovako... Samo smo se vodili kao domobrani i odlazili svakih 15 dana uzeti propusnice, a igrali smo za Građanski.

Ali bio je, bogami, čak jedan trenutak pred kraj rata, mjesec ili dva, kada su nas pozvali na frontu. Jer, bio je posljednji trenutak da se spasi hrvatska vojska. Pavelić je radio sve da se mobilizira što više ljudi. A ja s onim Firmom (Vladimir Firm), isto reprezentativcem, igrao je sa mnom, on i ja smo se dogovorili da dezertiramo, odnosno da nas ne pronađu. Tako smo jednog dana spavali na jednom mjestu, a drugog na drugom... Nisu nam nikako mogli u trag. I tako sam se izvukao.

Kad je rat završio, dođe meni kapetan Marijan Matančić, poznati međunarodni sudac. On je poslije rata, kada je Tito došao na vlast, bio komesar u vojsci. Pošto je znao da sam bio jako korektan za vrijeme rata i da sam bio poznato nogometno ime, rekao mi je: "Ja ću te mobilizirati da budeš Titov vojnik i da formiraš jedan armijski nogometni klub."

I tako smo napravili jedan jako dobar vojni tim u kojem je bilo mnogo bivših domobrana, mobiliziranih poslije rata u vojsku, u taj KNOJ... Putovali smo po zemlji i igrali utakmice. Tako sam prvi put došao i u Beograd.

Odveli su nas odmah u hotel Beograd, pokraj željezničke stanice. Ali u sobama je bilo toliko ušiju da smo se ubrzo svi pokupili i otišli prema Domu armije. Međutim, tamo nije bilo mjesta, pa smo na kraju završili u parku ispred Doma. Spavali smo pod otvorenim nebom, dok su ljudi prolazili oko nas.

Prvo prvenstvo Jugoslavije u nogometu održano je 1945. Sudjelovale su reprezentacije Hrvatske, Srbije, Vojvodine, Makedonije, Kosova i JNA. Tada su sve nas vojnike koji smo igrali nogomet, a među njima su bili Čajkovski, Glazer, Matekalo, pozvali u Beograd, u Dom garde. Formiran je armijski tim, koji je ušao u finale, gdje smo izgubili od Srbije 0:1.

Poslije utakmice došao mi je major Mađarić, Varaždinac, i rekao da je namjera Generalštaba i armije da se formira jedan armijski klub poput onih u Sovjetskom Savezu, i pitao me bih li ja želio doći u Beograd i igrati za taj klub koji bi se zvao Partizan.

A ja kažem: "Znate što, ja sam vojnik, služim vojsku u Zagrebu, i ako me Generalštab pozove i dobijem prekomandu, dolazim."

Tri puta je Generalštab slao telegrame, ali Marijan Matančić nije bio raspoložen da me pusti. Nadao se da će sastaviti tim i bez mene, da su već izabrali mnogo igrača pa da me neće uzeti... Ali kada je treći put stigao zahtjev, nije imao kuda. A ni ja.

Nije mi bilo lako. Plakao sam, jer ja sam rođeni Zagrepčanin i prije toga nikada nisam bio u svijetu, nisam znao kakav je život izvan moje kuće.

Ali uzeo sam kofer i, onako u vojničkoj uniformi, stigao u Beograd. Tu sam se javio nekom kapetanu Žikici Jovanoviću, koji me je zatim uputio u Dom armije. Od tog dana sam postao građanin Beograda. Uklopio sam se ovdje, upoznao buduću ženu, Olgu Janković, kćerku bivšeg generala Radivoja Jankovića, koji je potpisao kapitulaciju Jugoslavije. I eto, do današnjeg dana sam s njom, imam dvije kćerke, obje su u Americi.

U Domu sam živio prvih godinu dana, a zatim sam dobio mali stančić u Dositejevoj ulici. Nas nekoliko najboljih postavljeni smo za vojne službenike, da bismo imali neki dinar. Nogometaši moraju imati bezbrižniji život, ne smiju razmišljati hoće li imati za kruh i mlijeko. Ali, iako nitko od nas nije imao ugovor, kao vojno lice nisam mogao otići u drugi klub. Nitko se nije ni usuđivao ponuditi nam da prijeđemo u neki drugi klub. Tada su u Generalštabu sjedili Tempo, Krajačić i mnogi drugi koji su mogli svakoga, ako nešto pokuša, bez problema skloniti.

Bez obzira na to što smo u inozemstvu pronijeli slavu jugoslavenskog nogometa, jer našu generaciju su u svijetu prozvali "europski Brazilci", nitko od nas nije dobio nikakav novac za to. Igrali smo za Tita i Jugoslaviju. To je bilo tako. Bili smo finalisti dviju Olimpijada i ja se ne sjećam da smo išta dobili. E sad, tko je u svemu tome imao najviše koristi?

U stvari, jedino čega se sjećam bilo je nakon pobjede nad Francuzima, u Firenci 1950., kada nam je bilo dozvoljeno da za nagradu odemo u diplomatski magazin i kupimo neki štof, posteljinu, stvari za kuću.

Usprkos svemu, nitko iz moje generacije nije emigrirao. A svi smo imali jako ozbiljnih ponuda, i Čajkovski, i Vukas, i Mitić, i ja... Zvali su nas i vrbovali sa svih strana. Bili su spremni da me dovuku na bilo koji način, čak otmu ako treba!

Mene su zvali u Francusku, Italiju, imao sam konkretnu ponudu preko menadžera za Lazio, ali nama je to bilo nezamislivo. Tada je shvaćanje bilo drugačije. Tako sam odgojen, znate.

Zamisli da emigriram, pa ne mogu da se vratim u svoju zemlju! Naravno, da sam znao da će se ovdje stvari drugačije razvijati, otišao bih i poslije dvije, tri, četiri godine bih se vratio. Ali, pod pretpostavkom da se ne vratim više u zemlju, da ne vidim roditelje, braću, da to napustim zbog para... To nikada.

Tada sam dao izjavu: "Da mi date cijeli Rim, ja ne napuštam Jugoslaviju!" Ponosim se tim da nisam napravio ni jedan kiks kao sportaš.

Odnosno, jesam jednom.

I to mi je, valjda, bio najgori trenutak u životu.

Zebec, Boba Mihajlović, Herceg, ja i još neki igrači kupili smo prije odlaska na jednu utakmicu u inozemstvo po 100-200 maraka od nekog čovjeka, ovdje u hotelu. Da imamo za kupiti nešto tamo kada stignemo, za žene, djevojke...

A onda je taj čovjek uhapšen i on je rekao kako je prodao devize Zebecu, Bobeku, Čajkovskom... I zamislite, organiziraju nama javno suđenje, u Masarykovoj. Puna sudnica... Ma, jedna neviđena sramota.

Želio sam tada napustiti i nogomet i Jugoslaviju, više ne čuti sve one koji su provocirali cijelu ovu stvar. "Politika" je tada opširno o tome pisala, jer je glavni urednik bio čovjek iz Zvezde, pa je želio nas kompromitirati kako bi pomogao svom klubu.

Razmišljao sam, koji su to bijednici, jadnici, ti koji su dozvolili, čak i odgovorni ljudi iz Partizana, da nas javno blate, da onaj sudac kaže: "Bobek je osuđen na sedam mjeseci zatvora zbog toga i toga." Zbog 200 maraka!

Već sam razmišljao u sebi: sedam mjeseci u zatvoru zbog 200 maraka, a milijune maraka sam odbio da bih ostao patriot u ovoj zemlji. Jebem ti Boga!

Pa ipak, kada bih mogao, proživio bih život ponovno ovako.

Napisao: Stjepan Bobek (TV novosti, 1998.)