CIBONA je dva puta osvojila naslov europskog prvaka, još tri velika europska trofeja, ABA ligu, triput je bila prvak Jugoslavije, a čak 20 puta prvak Hrvatske. Klub izuzetne tradicije i imena cijenjenog po cijeloj Europi, pa i košarkaškom svijetu, već više od desetljeća bori se s dugovima iz prošlosti i spašava nagodbama i prepuštanjem imovine Gradu Zagrebu, ali sada je, čini se, konačno došao njegov kraj.

Ironično je da bi se klub mogao ugasiti nepuna dva tjedna nakon što je napravio ono čemu je godinama težio, i to na jedini ispravan način, koji je prethodno desetljećima izbjegavao, što ga je i gurnulo u propast. Jubilarnu 20. titulu prvaka Hrvatske osvojio je s mladom momčadi, u kojoj je samo jedan igrač stariji od 25 godina.

Zbog nedostatka novca i golemih dugova Cibona se okrenula mladićima iz vlastitog pogona i uz nekoliko starijih klinaca dovedenih sa strane osvojila prvu dvostruku krunu i tek drugi naslov prvaka nakon 2013. A sada će se ti klinci osuti ako klub krene u stečaj, koji može pokrenuti bilo koji od vjerovnika nakon 21. lipnja, kada istekne 60 dana od blokade računa.

Bila je Cibona do sada puno puta u sličnoj situaciji i preživjela, ali joj je putem Grad Zagreb oduzeo dvoranu, poslovne prostore oko nje, kao i imovinu na Tuškancu, a još odavno orkestrirao je prelazak njenog generalnog sponzora na Snježnu kraljicu. 

Jedini spas su investitori koji žele i dvoranu, a ona je u vlasništvu Grada

Grad, odnosno pokojni Milan Bandić, uvelike je pomogao u guranju Cibone u današnju poziciju, ali ju je i održavao na životu. Nova gradska vlast ima druge prioritete i, iako je voljna pomoći joj, ne namjerava pritom zaobilaziti pravila, kao što se nekad radilo.

Cibona trenutačno ima skupinu investitora koji su spremni pokriti dug od četiri milijuna eura i uložiti još dva milijuna, a nešto su već i "utočili", u upravu su postavili Ivana Matasića na mjesto financijskog direktora, koji je trebao nadgledati situaciju, ustvrditi postoje li svi preduvjeti za posao i lubricirati ga. 

No najveći preduvjet je riješena situacija s dvoranom, koju Cibona nema. Zbog nemogućnosti pravdanja cijele svote novca koji je dobila od Grada, izgubila je pravo čak i na apliciranje za korištenje KC-a "Dražen Petrović", koji je diljem zemlje poznatiji kao Cibonina dvorana, ili jednostavno - Cibona.

Tako da u njoj ne "živi" besplatno, a Gradu sveukupno duguje oko četiri milijuna kuna, oko desetinu ukupnog duga od 40 milijuna koji bi investitori pokrili. Bez isplate tog duga Grad pravno ne može dopustiti Ciboni ni da se prijavi na natječaj za koncesiju, koji je proceduralno obavezan. Čak i ako bi novi gradonačelnik Tomašević dopustio spašavanje "zaobilaznim",  fleksibilnijim, bandićevskim putem, Grad ne želi dati koncesiju dok ne zna tko su investitori i postoje li uopće, a njima anonimnost jamči ugovor o neotkrivanju koji su potpisali s Cibonom.

Komunikacija kluba i Grada je očajna i nimalo ne pridonosi situaciji koja postaje sve dramatičnija kako se bliži 21. lipnja. Ne pomaže ni činjenica da je Matasić, s obzirom na nedavne ostavke direktora Maura Lukića i predsjednika Marija Petrovića trenutačno najznačajnija osoba u Ciboni, na putu u Americi, iako možda baš pokušava u zadnji čas razriješiti zavrzlamu s investitorima.

Ako ne, Cibona vjerojatno živi posljednje dane svoje bogate 76-godišnje povijesti, kojom se urezala duboko u emocije brojnih Zagrepčana, a uz Dinamo je svakako najveći sportski simbol grada. 

Cibonu ništa ne može zamijeniti

Iako godinama ni ne igra Europu, a kamoli je osvaja kao osamdesetih, iako su tribine slabo popunjene jer ni recesijski proizvod nije odveć kvalitetan, Zagrepčani pokazuju koliko im je stalo do kluba kada mu je najvažnije, kao na posljednjoj utakmici protiv Zadra kada je, možda i posljednji put, Cibona napunila "svoju" dvoranu.

Pokazivali su to i u onom finalu protiv Cedevite 2019., kada će Cibona osvojiti svoju posljednju titulu prije ovogodišnje i "istjerati" Cedevitu Ljubljanu. A posebno su to pokazivali svih onih godina kada je Cedevita uzimala rezultatski primat u gradu, ali nikada emocionalni. Koliko god vrhunski, europski proizvod predstavio Emil Tedeschi, publika je neumorno dokazivala da Cibonu nikad neće moći zamijeniti.

I to je istina. Cibonu ni jedan klub ne može zamijeniti u tom smislu. Ali njezinim gašenjem, što Zagrebu ostaje od nekad ponosnog sporta? Bogata Cedevita se odselila u Sloveniju, mali i simpatični KK Zagreb se ugasio nakon što je prodao dušu vragu za jedan naslov prvaka i izlazak u Euroligu... 

Ostaju Cedevita Junior, razvojna momčad kluba koji nije prihvaćen ni kad je bio sila, Furnir iz Dubrave i KK Dinamo, nekadašnji Rudeš, koji će iduće sezone prvi put igrati u najjačoj ligi. 

Možda Dinamo i ima potencijal da puni Draženov dom Bad Blue Boysima, kao u Draženovo i rano poslijeratno vrijeme. Možda se nakon Cibonine smrti i Cedevita opet s najjačim snagama vrati u Zagreb. Ali unatoč tome, Cibona će ostati prva asocijacija na košarku u Zagrebu.

Njena povijesna, tradicijska i emocionalna vrijednost su neupitne, ali ujedno su i najjači argument zašto bi itko trebao uložiti maksimalni napor da ju se spasi. Je li Cibona zaista zaslužila novu šansu, čak i ako je konačno krenula pravim putem i ako ima legitimne ulagače koji bi je osovili na noge?

Cibona je više od 15 godina dominirala kao Croatia u nogometu

Cibona je hrvatsku samostalnost dočekala kao uvjerljivo najstabilniji i najbogatiji klub nakon što se šampionska Jugoplastika početkom rata osula. Ratom ugroženiji Split i Zadar jedva su preživljavali, a Cibona im je, predvođena dugogodišnjim direktorom Božom Miličevićem, uzimala što vrijedi bez odštete ili za sitan novac.

Iako bez direktne potpore predsjednika Tuđmana, Cibona je u prvih 15-ak godina hrvatskom košarkom dominirala jače nego Dinamo nogometom dok se zvao Croatia. Nije se borila za sam europski vrh, ali redovito je imala konkurentnu momčad koja je dolazila do eliminacijske faze, pa čak i na korak od Final Foura.

Nikada nisu dokazane priče kako je Miličević uzimao novac na malverzacijama s ugovorima igrača, ali dokazano je da je klub vodio vrlo uspješno i da je kriza došla tek nakon njegova odlaska. 

Grad je želio Ciboninu imovinu na Tuškancu, dvoranu i poslovne prostore u pasažu i malo pomalo sve ih prisvojio u zamjenu za mrvice, prst spasa kada je voda dolazila do grla. Usput je i kumovao u odlasku jakog generalnog sponzora iz Cibone na Snježnu kraljicu i instalirao u upravu svog čovjeka, ondašnjeg stranačkog kolegu iz SDP-a Ivu Jelušića.

Bandić je instalirao svoje ljude, a Miličević naposljetku otišao

Njegovim dolaskom Miličevićev je utjecaj počeo slabjeti, sve do odlaska 2009. na mjesto u upravi ABA lige. Slabjela je i Cibona te 2008. prvi put ostala bez trofeja, pa čak i finala prvenstva. A onda je odlučila uzvratiti svim silama i složiti najskuplju momčad u povijesti kluba novcem koji nije imala. Taman kad je ostatak svijeta pogodila recesija.

Cibona je u nju ušla s odgodom od dvije godine i nikada iz nje nije izašla. Revizija je pokazala dugove od 60 milijuna kuna, od kojih neki do danas nisu isplaćeni. Cibona se od tada nije ni približila nuli te živi balansiranjem između isplate i nagodbi sa starim vjerovnicima i stvaranja novih.

Bandić se navodno zainatio prema Ciboni nakon što je njegov dojučerašnji konfident Jelušić na stranačkim izborima glasao za Zorana Milanovića. U klub je instalirao svoje nove ljude poput Ivice Lovrića i Zdenka Antunovića, koji su vladali idućih godina uz Domagoja Čavlovića, koji se penjao u hijerarhiji kluba od "malog od statistike" preko team managera do direktora.

On se do grla uvalio u situaciju kojoj nije bio dorastao, ali s vremenom je naučio plivati u njoj, spašavajući klub i svoju funkciju kako god je znao, pa i uz povremeno zaobilaženje zakona zbog čega je osuđen, ne i kažnjen, ali je svejedno odstupio nakon pisanja Indexa da kao takav prema zakonu ne smije obnašati sportsku dužnost.

Tedeschijev novac im nije bio dobar, Klemmov ih je doveo pod istragu

Emil Tedeschi nudio je Ciboni spas fuzioniranjem s Cedevitom, pokrivanjem dugova, novim ulaganjima, ali, razumljivo, i upravljačkim mjestom, što tadašnjoj upravi nije bilo u interesu, pa je prilika propala, iako se činilo da je to najbolji posao za sve.

Cibona bi zadržala ime, povijest i trofeje, imala moćnog generalnog sponzora i bila konkurentna u Europi, a Tedeschi bi konačno dobio klub koji zagrebačka publika prihvaća i imao priliku kombinacijom poslovnog i sportskog brenda napraviti europski snažan klub.

Ovako, ostala je uprava koja je znala trošiti, ali ne i donositi novac, pa je gomilala nove dugove, na primjer prema zaštitaru Josip Klemmu koji je uložio u dovođenje Darija Šarića, a tek je 2019. sud odbacio sumnju da je Klemmov ugovor s Cibonom bio lihvarski. Sa Šarićem je osvojila naslov prvaka, a zatim se razgoropadila te vratila na klupu Nevena Spahiju i složila ekipu koju nije mogla plaćati.

Ona se u pola sezone osula, ali je u takvim ruševinama senzacionalno osvojila prvi naslov pobjednika ABA lige, jedini trofej koji joj je nedostajao u riznici. Time je i nakon mnogo godina izborila Euroligu, ali je mjesto prepustila Crvenoj zvezdi jer nije bila u stanju složiti konkurentsku momčad.

Ne samo da Cibona nije uspjela poletjeti na krilima tog uspjeha nego se još dublje zakopavala. Unatoč puno štedljivijem slaganju momčadi idućih godina, što je rezultiralo dugom sušom od trofeja, visina dugova je padala i rasla do sadašnjih 40 milijuna kuna.

Posljednji grijeh bivše uprave je taj što je dio sredstava iz gradskog proračuna trošila nenamjenski i nije ih mogla pravdati, pa je time i izgubila pravo na daljnje financiranje, a s obzirom na četiri milijuna kuna duga prema Gradu, formalno je izgubila i pravo na korištenje dvorane.

Nova uprava najavila čuda, ali bez dvorane sve je uzalud

Prošle je jeseni u klub stigla nova uprava s predsjednikom Mariom Petrovićem i direktorom Maurom Lukićem te obećala investitore koji će pokriti dugove, uložiti još dva milijuna eura, govorilo se o ženskoj sekciji kluba, igranju u Areni, pravoj košarkaškoj revitalizaciji Zagreba... Ali samo uz uvjet da je u paketu i dvorana.

I tu dolazimo do sadašnje zavrzlame. Hoće li investitori odustati ili ući u klub, i to prije kraja utrke s vremenom, koja završava ako netko od vjerovnika nakon 21. lipnja potegne pitanje stečaja. 

Čak i ako se nađe spas, pitanje je u kakvom će stanju Cibona nastaviti. Trenutačnoj je momčadi, koja ju je vratila na vrh i trebala predstavljati igračku i financijsku budućnost, dužna četiri ili više plaća. Za neke se već zna da će otići, a ni ostale ništa ne sprječava da zbog dugovanja zatraže raskid.

Bez novca, dvorane i igrača, od Cibone mogu ostati samo ime i povijest, koju je na sve načine pokušavala sačuvati.