Čovjek s različitim očima djevojku je poštedio metka. Postala je olimpijska prvakinja
U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Eva Székely, olimpijska prvakinja u plivanju i vlasnica šest svjetskih rekorda, jedna je od najznačajnijih osoba u povijesti tog sporta. Njena plivačka i trenerska karijera su fascinantne, no čudesna životna priča ove velike sportašice još je impresivnija. Kao mađarska Židovka Eva je 1944., sa 17 godina, trebala biti streljana na obali Dunava, no dogodio se nevjerojatan obrat koji njenu životnu priču čini filmskom.
Budimpešta je jedan od najljepših gradova na svijetu. Glavni grad Mađarske može se pohvaliti estetikom, kulturom i bogatom prošlošću. Dok su u 18. ili 19. stoljeću London ili Pariz bili radnički gradovi koji su tek gradili temelje za ono što su danas, Budimpešta je tada bila kulturna i administrativna prijestolnica Starog kontinenta, a brojni svjetski mediji nebrojeno su je puta okrunili titulom najljepše europske metropole.
Stotine tisuća turista koji svake godine dođu u taj grad zaista tamo imaju što vidjeti - od nevjerojatnih dvoraca i prekrasnih crkvi pa sve do prostranih zelenih površina, povijesnih trgova i mostova te živopisnih tržnica. No, jedan od simbola grada se posebno izdvaja. Nedaleko od impresivnog Doma parlamenta nalazi se spomenik koji izaziva tugu i tjeskobu.
Jezivi podsjetnik na monstruozan zločin
Cipele na obali Dunava su uznemirujući podsjetnik na monstruozni zločin koji je obilježio Budimpeštu u Drugom svjetskom ratu. Jeziva su posveta 20 tisuća mađarskih Židova koji su koncem 1944. odvedeni iz svojih domova te brutalno pobijeni na samoj obali Dunava.
Muška radna obuća, ženske potpetice i dječje cipelice posebno su odabrane kako bi predočile teror koji nije štedio ni žene ni djecu. Jedna od rijetkih koja je nevjerojatnim spletom okolnosti i pukom srećom izbjegla smrt bila je Eva Székely, olimpijska prvakinja te jedna od najvećih mađarskih plivačica svih vremena.
Eva je rođena 1927. u obitelji uglednih budimpeštanskih Židova, a sa samo devet godina, slušajući radioprijenos s Olimpijskih igara u Berlinu 1936., zaludjelo ju je plivanje. Zlato na 100 metara slobodno osvojio je mađarski junak Ferenc Csik, a Eva je tog dana čvrsto odlučila da će plivanje biti njezin život te da će i sama postati olimpijska prvakinja.
Premda je bila najbolja, izbačena je iz kluba jer je bila Židovka
Pridružila se plivačkom klubu Ferencvarošu, a 1941., s tek navršenih 14 godina, postala je državna prvakinja srušivši mađarski rekord. No, kako je Mađarska bila dio Osovine, a ona je bila Židovka, dva mjeseca kasnije je izbačena iz kluba te joj je iduće četiri godine bilo zabranjeno baviti se onim u čemu je bila najbolja.
Premda je bila klinka, navikla je na antisemitizam. U školi se potukla s dječakom koji je na komadu papira napisao: ''Svaki Židov je nitkov. Židovi, van iz Mađarske.''
''Nije me bilo briga što me taj dječak istukao, bio je stariji i jači od mene, ali bila sam tužna što mi nitko od ostale židovske djece nije ni pokušao pomoći, već su samo šutjeli i gledali u pod'', kasnije je u jednom intervjuu pričala Eva.
Otac joj je svaki dan govorio da je ludilo privremeno, da će sve brzo proći te da nitko zbog svoje vjere ne bi smio biti proganjan. No, ludilo ne samo da nije prošlo, postajalo je sve zlokobnije. Nacisti su je jednog dana presreli na ulici i unovačili u radni bataljun, no spasila se tako što je uskočila u tramvaj koji je prolazio i pobjegla u ''sigurnu'' kuću u kojoj su tada živjeli njeni roditelji s još nekoliko židovskih obitelji izbačenih iz svojih domova. U dvije sobe preživljavale su 42 osobe, od kojih je kraj rata dočekalo samo njih deset.
Koncem 1944. počeo je pravi pakao
''Kad su Nijemci došli, željeli su nas istrijebiti, a ja sam samo sanjala o pobjedi na Olimpijskim igrama'', pričala je. Olimpijsko zlato u tim olovnim vremenima postalo joj je opsesija i ta misao joj je davala želju i snagu za životom. Svaki dan je sama trenirala. Trčala je po stepenicama. Svaki dan po sto puta.
Do konca 1944. Evin život i život mađarskih Židova je bio težak, ali nisu bili ubijani ni odvođeni u logore smrti. Paradoksalni regent u državi bez kraljevine i admiral države bez mora, tadašnji državni lider Miklós Horthy, unatoč tome što je prihvatio antisemitske zakone, odbijao je ubijati mađarske Židove.
Zbog toga je bio u stalnom sukobu s Hitlerom, koji ga je na koncu u listopadu 1944. smijenio, okupirao Mađarsku, a vlast dao u ruke šefu fašističke Stranke strelastog križa (Nyilaskeresztes Párt) Ferencu Szálasiju. U samo pet mjeseci vladavine psihopatskog zločinca, pogubljenog u ožujku 1945., izbrisana je gotovo čitava židovska zajednica u Mađarskoj.
Svake noći su fašisti na obalu Dunava dovodili Židove. Najprije bi im naredili da skinu obuću, a onda bi ih u paru po dvoje vezivali. Valjda da štede municiju, pucali bi u jednu osobu, a ubijeni bi sa sobom u hladni Dunav povukao i živog nesretnika. Jednog maglovitog popodneva mađarski fašisti su došli po Evu.
Fašisti su došli po Evu, a onda se dogodilo nešto nevjerojatno
''Otac mi je rekao da legnem i da se pravim bolesna. Urlali su i tjerali su nas van, a moj otac je jednom od njih rekao da me pusti, da sam bolesna, da ne mogu hodati. Ovaj mu je odgovorio: 'Bez brige, neće morati dugo hodati.' A onda je, iz očaja, moj otac povikao: 'Molim te, nemoj je voditi, ona je prvakinja Mađarske. Jednog dana ćeš biti sretan što si joj spasio život.'
Zatim je meni rekao da vojniku kažem svoje ime. Pogledala sam ga i vidjela da ima jedno sivo, a jedno smeđe oko. Rekla sam mu svoje ime, a on me nekoliko sekundi samo gledao i promatrao. Zatim je shvatio da me pamti iz novina. Rekao je: 'U redu, sad je neću dirati, ali doći ću po vas.' Nikad nije došao'', ispričala je Eva.
Poslije rata i dolaskom komunista na vlast u Mađarskoj životi preostalih Židova nisu više bili u opasnosti, ali počeli su novi problemi za obitelj Székely. Kako su bili pripadnici predratne mađarske aristokracije, bili su prijetnja novom režimu i postojala je realna mogućnost da budu izbačeni iz svoje kuće i odvedeni u neki od radnih logora.
Novi problemi i u komunizmu
''Rezultati koje sam ostvarivala spasili su moje roditelje'', napisala je Eva u svojoj autobiografiji. Eva se nakon rata odmah vratila plivanju i toliko je opsesivno trenirala da njezin trener Imre Sárosi nije mogao vjerovati kakve rezultate postiže i tada je predvidio da će postati olimpijska prvakinja.
''Dok sam osvajala medalje i rušila rekorde, nitko nije pričao o mom porijeklu. No, to je uvijek visjelo u zraku i, kad bi njima trebalo, povukli bi tu temu. Iako sam ja uživala brojne privilegije, moja je obitelj bila stigmatizirana. Patili su od tinitusa'', napisala je. Premda nije objasnila što to točno znači, jasno je dala naslutiti da su joj se otac i majka plašili zvona na vratima jer su mogli doći po njih bilo kada.
U Helsinkiju je osvojila olimpijsko zlato i upoznala supruga
Eva je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. u disciplini 200 metara prsno osvojila olimpijsko zlato. Ispunila je ono što je sama sebi za životni cilj odredila još kad je imala devet godina, a kako je sama rekla, tog dana je plivala za sve Židove koje su fašisti ubijali na obali Dunava. U glavnom gradu Finske je upoznala legendarnog vaterpolista Dezsa Gyarmatija, koji je Mađarsku vodio do tri olimpijska zlata (1952., 1956. i 1964., a ima i broncu iz 1960.). Zaljubili su se, vjenčali i ubrzo dobili kćer Andreu.
Na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. Eva je bila favoritkinja za zlato na 200 metara prsnim stilom, no dok su ona i njen suprug bili u Australiji, u Mađarskoj se dogodila narodna revolucija. Mađari su tražili demokratizaciju društva, odlazak Sovjeta i društvene promjene, na što je Kremlj odgovorio tenkovima i krvavim gušenjem nemira.
Kako je par ostavio kćer u Budimpešti na čuvanje Evinim roditeljima, Székely je od brige u tih nekoliko dana smršavjela pet kilograma, no ipak je uspjela osvojiti srebro. Iduće godine je Eva sa suprugom i kćeri pobjegla u SAD, ali tamo se nisu dugo zadržali.
Zbog kazne je prekinula plivačku, ali započela je još uspješniju trenersku karijeru
Morali su se vratiti jer su joj se otac i majka teško razboljeli. Komunističke vlasti u Mađarskoj bijeg Eve s obitelji smatrali su izdajom i pred početak Olimpijskih igara u Rimu 1960. rekli su im da će samo jednom od njih biti dopušteno nastupiti u Italiji jer bi prevelik rizik bio da odu oboje s obzirom na to da su već prije pokušali pobjeći.
Eva je tada odlučila prekinuti plivačku karijeru, upisala je farmaciju, ali je i dalje ostala u plivanju kao trenerica. Njezina filozofija je bila kako je ''sport dar i nagrada, a ne posao''. Székely je uvela nove i moderne metode u proces treninga, shvativši da mađarsko plivanje zaostaje za svjetskim vrhom.
Zahvaljujući i njoj, Mađari su danas svjetska plivačka velesila. Evina kćerka Andrea također je bila vrhunska plivačica. Na Igrama u Meksiku 1968. je na 100 metara leptir bila peta, četiri godine kasnije u Münchenu u istoj disciplini osvojila je broncu, a na 200 metara leđno srebro.
Bila je svjedok minhenskog masakra
Tog dana kad joj je kći uzela srebrnu olimpijsku medalju, Eva je u olimpijskom selu popila čaj s hrvačkim trenerom izraelske reprezentacije Mosheom Weinbergom. Weinberg joj je rekao kako nije ni želio doći u Njemačku, ali su ga njegovi učenici molili da bude s njima. Idućeg jutra palestinska teroristička organizacija Crni rujan upala je u selo, otela je 11 izraelskih sportaša i sve ih pobila. Moshe Weinberg je prvi ubijen, dok je pokušavao zaštititi svoje dečke.
Eva Székely je preminula 2020. u dobi od 92 godine. U karijeri je uzela olimpijsko zlato i srebro, postavila je šest svjetskih rekorda i osvojila 44 nacionalna rekorda. Odgojila je generacije trofejnih mađarskih plivača, a za života je dobila nekoliko najvećih državnih nagrada.
Šokantan detalj jedne od najfilmskijih priča u povijesti sporta
Ništa se od toga ne bi dogodilo da jednog maglovitog popodneva 1944. Evin otac nije uvjerio onog vojnika da joj poštedi život. U jednom od svojih zadnjih intervjua Eva je otkrila nešto što njezin uzbudljivi život čini još nevjerojatnijim.
''1950. sam osvojila zlato na jednom međunarodnom natjecanju u Budimpešti. Tijekom ceremonije proglašenja pobjednika zlatnu medalju mi je uručio predsjednik plivačkog saveza, a posebnu nagradu mi je dao bojnik komunističke tajne policije. Dok mi je davao tu vazu i cvijeće, pogledala sam ga u oči. Naježila sam se. Shvatila sam da ga poznajem. Taj čovjek je imao jedno sivo, a jedno smeđe oko.''
Bio je to isti onaj čovjek koji joj je šest godina ranije iz samo sebi jasnog razloga poštedio život dok je u smrt odveo tko zna koliko tisuća nevinih ljudi.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati