DVA POSTO. Toliko šanse za prolazak skupine Europskog prvenstva ima Hrvatska nakon remija s Talijanima u Leipzigu. Dva posto šanse ima Zlatko Dalić da se njegova filmska avantura na klupi reprezentacije nastavi 1. srpnja protiv Portugala, ali na press-konferenciji u Neuruppinu jutro nakon utakmice djelovao je i govorio kao da se još sinoć u busu pomirio s ispadanjem.

Ne dogodi li se epski obrat, neviđen čak i za standarde Dalićeve reprezentacije, golčina Mattije Zaccagnija u osmoj minuti nadoknade završila je najluđu epizodu u povijesti hrvatskog nogometa. Gotovo je. Na sljedećem velikom natjecanju Hrvatska će izgledati potpuno drukčije. Pitanje je hoće li na njezinoj klupi uopće sjediti Dalić, a još veće, ali i s puno izvjesnijim odgovorom je hoće li u njoj biti Luka Modrić te još neki igrači.

U Leipzigu je prije 35 godina počela velika revolucija iako u potpuno drukčijem kontekstu. Tog 4. rujna 1989. godine, baš u ponedjeljak, u Leipzigu su krenule mirne demonstracije protiv komunističkog DDR-a. Iz tjedna u tjedan prelijevale su se u druge njemačke gradove i na kraju rezultirale rušenjem Berlinskog zida dva mjeseca kasnije.

Odlaze veterani

Zlatko Dalić je imao 22 i igrao je u Veležu, Luka Modrić imao je četiri godine, a Ivan Perišić i Domagoj Vida po par mjeseci. Simbolično, 35 godina kasnije, baš u ponedjeljak, svi oni našli su se u Leipzigu i svjedočili su, na vrlo bolan način, početku revolucije u hrvatskoj reprezentaciji.

Modriću i Perišiću to je vjerojatno bio zadnji nastup za Hrvatsku. Domagoj Vida vjerojatno se više nikad neće naći na popisu. Andreju Kramariću su 33 godine, za mjesec dana i Anti Budimiru, a u 32. godini je već i Marcelo Brozović.

Neki od njih sigurno su zaslužili ljepši oproštaj od dva boda iz tri utakmice u skupini koja se morala proći. Za osminu finala bilo je dovoljno pobijediti Albaniju i s nogom i pol si u osmini finala, ali Hrvatska to nije bila u stanju napraviti.

Ili jest, jer je statistički bila jedna od najnesretnijih reprezentacija na ovom Euru, ali ovaj put joj je sreća, koja ju je tako fino čuvala svih ovih godina, okrenula leđa. Tako su je kući s Eura poslali neki tamo Klaus Gjasula i Mattia Zaccagni golovima duboko u sudačkoj nadoknadi. Obojici su to bili prvi golovi u nacionalnom dresu. Hoće to tako.

Jedina reprezentacija koja igra 4-3-3 bez krila

Hrvatska je na ovom Euru bila jedina reprezentacija koja igra u formaciji 4-3-3 s krilima koja uopće nisu krila. Dalić je u tri utakmice u skupini izrotirao sve što je mogao. Točnije, sve što je htio. U sve tri utakmice počeo je s različitim špicama, rotirao je stopere, rotirao je lijeva krila i bekove, ali jedino u što se nije dirao je sveto trojstvo u sredini.

"Najbolji vezni red na svijetu" donio je Zlatku Daliću i hrvatskoj reprezentaciji tri medalje u šest godina. Luka Modrić, Mateo Kovačić i Marcelo Brozović učinili su Dalića najvećim izbornikom u hrvatskoj povijesti i njima je Dalić, kao što je i sam X puta naglasio, doživotni dužnik. 

Problem je što je vezna linija bila najslabija karika hrvatske reprezentacije i kumovala je gotovo svim golovima koje je Hrvatska primila na Euru, a primila ih je šest u četiri utakmice. Mateo Kovačić konstantno je dobar, ali sam ne može. Marcelo Brozović nije ni sjena "onog" igrača, a Luka Modrić više jednostavno ne može. 

I to valjda nije sramota i grijeh reći. Čovjek će za tri mjeseca napuniti 39 godina, u nogometnom smislu stari iz dana u dan i sasvim je očito da nema snage za više od maksimalno jednog poluvremena na ovakvom nivou.

Nije Ancelotti lud. Nije ni Dalić

Pa nije Carlo Ancelotti lud da Modrića drži na klupi i ubacuje ga u igru onda kad mu on može najviše donijeti s 38 godina. U završnici, da smiri i poveže igru. Upravo ono što je Hrvatskoj bolno nedostajalo protiv Albanije i Italije.

Nije lud ni Zlatko Dalić. Jako dobro hrvatski izbornik zna da "najbolji vezni red na svijetu" to odavno nije, ali nije imao snage odigrati Ancelottija, staviti Modrića i Brozovića na klupu i mudro ih dozirati kad su mu bili najpotrebniji.

Dalić se u Njemačkoj odlučio držati onih koji su mu sve dali, čak i tvrdoglavo, po cijenu toga da ispadne u skupini. Jer, već nakon Španjolske je bilo jasno da to ne funkcionira. Imao je izbornik opcija, ali je odlučio s njima poginuti.

To je bio vjerojatno pogrešan potez, gledajući ovako sa strane, ali je s druge potpuno razumljiv. I ne treba Dalića zbog toga previše kriviti i razapinjati ga. Luka Modrić je najveći igrač u povijesti Hrvatske i nema tog čovjeka kojemu bi bilo lako doći do njega i reći mu: "Čuj, majstore, ti ćeš na klupu." Pardon, ima jedan. Carlo Ancelotti.

Modrić, Brozović i Kovačić zajedno imaju preko 370 nastupa za Hrvatsku, od čega su 80-ak igrali zajedno, uglavnom pod Dalićem. I nikakav problem nije što su Brozović i Modrić po defaultu u svim kombinacijama bili sigurniji valjda i od Livakovića.

Problem je što Dalić to već nakon Španjolske nije jasno rekao pa da čitava nacija ne misli da je slijepa kraj zdravih očiju kad vidi da Modrić i Brozović jednostavno - ne mogu. Dalić je na press-konferencijama branio Brozovića prozivajući ga jednim od najvećih u povijesti reprezentacije. Svi to znamo, isto kao što i svi znamo da je pao u formi. Je li zbog toga trebala patiti čitava reprezentacija? To je izborniku na dušu.

Motivacija nikad nije bila problem

I nije tu tema uopće njihova želja ili motivacija. Ako je netko sumnjao da "senatori" više ne igraju s istim žarom za reprezentaciju, razuvjerio bi se da je bio u Leipzigu. Dovoljno je samo bilo promatrati Luku Modrića kako besciljno i šokirano tumara travnjakom nakon remija s Talijanima, držeći se za glavu i plačući.

Čovjek koji je u karijeri osvojio šest Liga prvaka, Zlatnu loptu i sve što je mogao izgledao je poput duha na press-konferenciji nakon utakmice. Prije toga ga je tješio Domagoj Vida, tješio ga je i Gigi Donnarumma. Tješio ga je i Dalić, koji ga je možda mogao i spasiti od toga da ispadne baš u skupini na svojem zadnjem velikom natjecanju.

Mogao mu je prirediti nekako mirniji oproštaj, da mu skine s leđa svu tu odgovornost i polako je prebacuje na klince koji dolaze. No, dio njih je bacio niz vodu na pozicijama na kojima vjerojatno više neće igrati, nekima nije dao ni minute, a Brozovića i Modrića stavio je u situaciju da se ljudi čude kako promašuju paseve koje su odigravali zatvorenih očiju.

No, to je bio Dalićev izbor i za njega je on odgovoran. Kako i na koji način, to ćemo vidjeti u danima koji dolaze. Sigurno je jedino da će Dalić, kad god završila njegova priča na klupi, otići u povijest kao najveći izbornik kojeg je Hrvatska ikad imala.

Dalić je griješio, ali je imao što Hrvatskoj treba

Je li vukao neke glupe poteze? Je li lutao? Je li forsirao stvari koje ne funkcioniraju, poput Kramarića na lijevom krilu? Je li u utakmicu koju je morao dobiti (Italija) krenuo s idejom da ne primi gol pa što bude? Na sve je odgovor potvrdan.

Isto tako je točno da je Dalić imao ono što neki izbornici prije njega nisu imali. Veliku socijalnu inteligenciju, koja je često bila važnija od taktičke potkovanosti. Nije Dalić najbolji taktičar na svijetu, nije vjerojatno ni u pedeset, ali je jako dobro znao voditi jako tešku grupu ljudi u jako teškom okruženju.

Da, imao je sreće u puno situacija isto kao što na ovom turniru nije imao ni u jednom trenutku. To ga ne čini ništa manjim izbornikom u kontekstu hrvatske reprezentacije. Bio je odan svojim načelima od prvog do zadnjeg dana, koliko god ona nekad bila iritantna, i do kraja je, možda i slijepo, vjerovao u one koji su ga odveli do vrha. Ako mu je to najveći grijeh, onda smo svi skupa zaslužili golčinu nekakvog Zaccagnija u 98. minuti.