VEČERAS hrvatska nogometna reprezentacija protiv Grčke igra prvi od dva ključna meča play-offa za SP u Rusiji.

 

Uoči utakmice poruku podrške igračima i stožeru Hrvatske poslao je Kujtim Shala, legenda kosovskog nogometa, idol BBB-a i čovjek koji je zadužio hrvatski nogomet.

 

''Danas gazimo Grke'', napisao je na Facebook profilu Shala i izazvao nas da podsjetimo mlađe zbog čega hrvatski nogomet puno toga duguje tom sjajnom igraču i još većem čovjeku.

 

Samo tri mjeseca poslije Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. pripreman je teren za odigravanje prve međunarodne utakmice samostalne reprezentacije Hrvatske. Kako je Hrvatska i dalje bila dio SFRJ, cijela se operacija morala odraditi u tišini i apsolutnoj tajnosti jer jasno je kako bi na najavu jedne takve utakmice reagirali nogometni dužnosnici na Terazijama.

 

17. listopada 1990. na stadionu u Maksimiru Hrvatska reprezentacija ugostila je reprezentaciju SAD-a te ju je pobijedila 2:1. Prvi gol za reprezentaciju zabio je Aljoša Asanović, a momčad je vodio Dražan Jerković.

 

 

Gostovanje reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država imalo je značajan politički, a ne samo sportski značaj, bilo je to svojevrsno prvo međunarodno priznanje Hrvatske. Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika bana Josipa Jelačića na zagrebački središnji trg. 

 

Momčad koja je tada nastupila nije bila službena hrvatska reprezentacija. Hrvatska je još uvijek bila dio SFRJ i neki od igrača, kao i izbornik, legendarni Dražan Jerković, bili su pod velikim pritiskom te su dobivali sugestije da ipak ne odigraju tu utakmicu jer bi mogli imati problema. Jerković je imao težak posao sastaviti ekipu za taj susret s obzirom na to da je te večeri igrala i mlada selekcija Jugoslavije s Bobanom, Jarnijem, Štimcem, Prosinečkim i Bokšićem finale EP-a protiv SSSR-a u Simferopolu (1:3), a klubovi nisu bili dužni pustiti igrače na utakmicu sa SAD-om.

 

Ipak, Jerković i dužnosnici HNS-a uspjeli su složiti respektabilnu momčad za koju su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, Tonči Gabrić, Gregor Židan i Mladen Mladenović. 12 Hrvata i dva stranca. Dok su se mnogi Hrvati plašili posljedica igranja za Hrvatsku u tom trenutku, Grega Židan, Slovenac i Kujtim Shala, Kosovar, bez razmišljanja prihvatili su rizik i obukli su dres s hrvatskim grbom.

 

''Od mog posljednjeg nastupa za Jugoslaviju, u onom nesretnom četvrtfinalnom meču protiv Argentine, do utakmice u hrvatskom dresu, pod hrvatskom zastavom i hrvatskom himnom protiv SAD-a prošlo je samo tri mjeseca i to je najbolji dokaz kako je vrijeme relativno. Što je to tri mjeseca, a opet, s  druge strane, nekad se u tri mjeseca dogodi toliko toga što ne bi stalo u nekoliko godina. Kad se sad, s ove vremenske distance, sjetim događaja vezanih za tu utakmicu s Amerikancima, jedino što osjećam je ponos što sam imao sreću i čast biti dijelom te ekipe'', za Index se te utakmice prisjetio Zoran Vulić.

 

''Vjerujte, u to vrijeme je trebalo imati hrabrosti odigrati jednu takvu, po svemu specifičnu utakmicu. Neki igrači koji su trebali igrati nisu bili tu. Neke klubovi nisu pustili, neki poput Bobana, Jarnija, Šukera i Bokšića su igrali tog dana za mladu reprezentaciju Jugoslavije u Rusiji, neki iz ovih ili onih razloga nisu bili tu. No, svih nas 13 koji smo tu večer zaigrali imali smo sreću postati dio povijesti. Sjećam se, tada sam igrao u Nantesu kad sam dobio poziv. Klub me, naravno, nije želio pustiti. Njima je to bila neka bezvezna utakmica, no meni nije. Bez obzira na odluku kluba, ja sam odlučio doći. Bio sam tada kapetan ekipe i vjerovao sam da će taj moj status ipak nekako ''sanirati'' posljedice mog samovoljnog odlaska. Tako se nekako i dogodilo, no i da nije, ja ne bih žalio'', prisjetio se Vulić te slavne listopadske večeri prije 27 godina kad su se mnogi Hrvati premišljali hoće li igrati za Hrvatsku, a jedan Slovenac i jedan Kosovar bez razmišljanja odlučili su igrati za nju.

 

 

Za one koji ne znaju, Shala zbog te svoje odluke punih deset godina nije smio otići na Kosovo dok je ono bilo u sastavu Srbije.