Ništa čudno da su zbog toga krenula klasična napaljivanja ionako naložene hajdučke publike, da će Hajduk pobjedom nad Dinamom na Poljudu ne samo dodatno ukrasiti "najbolji ulazak u sezonu od 1983.", nego i da će "prvi put nakon deset godina pobjeći Dinamu na pet bodova prednosti".

 

Jasno, '83 je Hajduk imao malo jače protivnike nego što su to dojučerašnji drugoligaš (Cibalia), onaj koji je to trebao postati (Istra) te klub u koje igrači ne pamte kad su vidjeli plaću (Split), dok je maštanje o plus pet ispred Dinama zamaglilo činjenicu da bi Hajduk čak i ostvarenjem snivane pobjede imao navedenu prednost, ali i utakmicu više od rivala. Međutim, ovim sitnicama nitko se od profitera na euforiji uopće nije zamarao.

 

Dinamo je zato na terenu podcrtao razliku u kvaliteti između najvećih rivala. Rezultat nije realan, ali je zato sudačkom predstavom još jednom Hajduku pokazano gdje mu je realno mjesto u hrvatskom nogometu. Pišući o tome moramo istaknuti i sramotnu reakciju hajdukovaca na sudačke nepravde te grube nasrtaje dinamovaca, ali o tome kasnije.

 

Konačno, ali nikako najmanje bitno, Hajduku je s dva gola i pokretanjem akcije za treći, presudio Marko Rog. Prvi je postigao u sudačkoj nadoknadi prvog dijela, za drugi (Fernandesov) sjajno povukao kontru, dok je treći bio majstorski izveden slobodnjak. Postigao bi i njegov treći te Dinamov peti, da Soudani na kraju utakmice nije bio sebičan.

 

Osim poentiranja i asistiranja, Rog je briljirao pokretljivošću, čitanjem igre, iznošenjem i čuvanjem lopte. Posebna je priča njegovo pozicioniranje, odnosno osjećaj za igru, građenje, korištenje tijela kako bi osvojio ili povratio loptu. Protiv Hajduka je pokazao i već poznate odlike, o kojima smo toliko puta pisali u zadnje vrijeme; polivalentnost, probojnost i okomitost. Predstavom na Poljudu podsjetio je na velike prethodnike u Dinamu, Bobana i Modrića.

 

Hajduk je teško stradao, ali do prvog gola bio je izjednačen protivnik, koji je k tome propustio najveću priliku u prvom dijelu, kada je Said na pet metara Bašićevu loptu na trepavicu, neometan glavom poslao od poda u gol-aut, a osim vodstva, na startu drugog dijela isti akteri, samo sa zamijenjenim ulogama dodavača i nesuđenog egzekutora, propustili su ništa manju priliku za poravnanje Hajduka. Slijedio je raspad Hajduka nakon sat vremena igre i povijesno bolna kazna, kojom je izjednačena sramota od prije 30 godina protiv Dinama na Poljudu. 

 

Osim maestralnog Roga, standardnog Hajdukovg krvnika Soudanija, probuđenog Fernandesa i pete danas rezerviranog Ćorića, tome je pridonio i nehajdučki, bezmudi Hajduk. Poznato je kako njegovi igrači kvalitetom kotiraju u uspredbi s Dinamovima. Hajduku su uostalom oba beka i jedan stoper iz momčadi koja se suprotstavila Dinamu, na drugoligaškoj razini. Dovoljno je vidjeti kako je Matel, gurajući Juranoviću lopte kroz noge, djelovao poput Messija u srazu s njim na desnom boku domaćih. Ali na domaćem terenu, pred više od 30 tisuća navijača, hajdukovci su dinamovcima morali daleko bolje parirati u pogledu borbenosti, pa ako hoćete i grubosti. 

 

Jer kada je već sudac Zebec puštao Roga i Jonasa da od 25. minute od početka drugog dijela nizom siledžijskih nasrtaja nekažnjeno mesare hajdukovce, onda su se oni sami trebali pobuniti i ne dopustiti da ih suparnik prije nego što će ih namlatiti rezultatski, to isto uradi i fizički i to sa samo dva ratnički nastrojena igrača. Hajduk nema vođu, iskusnijeg igrača i pravog kapetana, koji će se na to unijeti u lice sucu i suparniku, tražiti pravdu i na takav način. Jefferson i Kožulj, koji su najteže stradali u napadima igrača Dinama, na to nisu ni beknuli, kao što ih nitko nije uzeo u zaštitu. Hajduk ni na klupi nema trenera koji će tako izvršiti pritisak, a ne samo teatralno skakati, lamatati udovima i "igrati pored terena". 

 

Mnogi će Pušniku prigovoriti i da se trebao defenzivnije postaviti protiv Dinama. Koliko god ta primjedba bila na mjestu, gledateljima hrvatskog nogometa, a ne samo navijačima Bilih, ipak je dosta Burićevog začahurenog Hajduka, makar i po cijenu teškog poraza, koji će biti dobrodošlo otrježnjenje euforijašima pred četiri teške utakmice (dvije s Maccabijem, gostovanje kod Osijeka, domaćinstvo Rijeci) koje će pokazati stvarnu vrijednost Hajduka, jer to nije 3:0 kod Oleksandrije. Ako u Hajduku ne žele da to ne bude ni povijesni potop od najvećeg rivala, pod hitno moraju dovesti dva kvalitetna beka i jednog kvalitetnog stopera.

 

Dinamo pred dvoboje za Ligu prvaka sa Salzburgom ne smije biti previše opijen ovim zavodljivim trijumfom, jer dva igrača koji ga drže par klasa iznad Hajduka i HNL-a i koji su mu donijeli pobjedu (Rog, Soudani) na odlasku su iz kluba. Ovaj dvojac protiv preplašenog, neiskusnog i nekvalitetnog Hajduka će zamaskirati odlazak Pjace, ali u Dinamovoj momčadi nema rezerve koja će, pogotovo najesen u Europi, nadoknaditi njih.