LIJEPO li je Dinamov igrač biti, Zdravko hvala ti, parafrazirajmo stihove stranačke himne Mamićevog prijatelja Đapića.

Jer za poraz kod Šahtara u prvoj utakmici kvalifikacija za Ligu prvaka, u kojem Dinamo odigra loše, igračima se omogući "pripremanje" za uzvrat (u kojem Dinamo ne odigra ništa) u najluksuznijem hotelu ionako preskupog Dubrovnika, a nakon najveće krize od ere Lige za ostanak, igrači se kale u papreno skupim slovenskim termama Habakuk.

Izvršni dopredsjednik Dinama je pred team building, koji će poslužiti kao uvertira za nevjerojatno sterilnu Dinamovu predstavu u uzvratu sa Šahtarom, izjavio kako je u Grad doveo kompletnu momčad želeći dati podršku novom zamahu dubrovačkog nogometa. Očitovalo se to kafenisanjem po Stradunu, brčkanjem u moru, redom picigina i glisiranja.

Nakon što su Drpić, Mandžukić i ekipa kaskadne Semiramidine vrtove Gospinog polja koristili za beljenje fotoreporterima sa cigaretama i obojenim pićima u ruci i pokazivanje guzica, zlatnih lanaca i skupocjenih sunčanih naočala, kao nagrada za katastrofalne igre u tri najvažnije jesenske utakmice bez postignutog gola i sa četiri primljena, došao je red na posjet pohorskom resortu, valjda kako bi "dali podršku novom zamahu slovenskog termalnog turizma".

Jadna igra i trula atmosfera se krpaju vodenim džogingom

Butina ne brani ništa, Drpić odlazi u prazno, Bišćan tragično griješi, Chago igra "za suparnika", Morales niti "za raju, a zanemaruje taktiku", a mister promašaja Tadića je bolje i ne spominjati. Rješenje za to sve je dakako "vodeni džoging" i "lagano razgibavanje", dok im u posljednje vrijeme prilično usukana jajca draškaju mjehurići whirlpoola s termalnom vodom.

Naravno, ni takvi nadljudski napori za igrače kojih se ne bi sjetili ni tirani kao Zdenek Zeman ili Co Adriaanse nisu za svakoga pa je novootkriveni maratonac Boško Balaban, kalvariju u akvariju svojih suboraca pratio zavaljen u ležaljku uz rub bazena, "jer mu curi nos".

Svakome tko je gledao posljednjih nekoliko Dinamovih utakmica, kao i one sa Šahtarom - sve redom "najvažnije u sezoni", savršeno je jasno kako momčad izgleda jadno, limitirano i povrh svega bez srca, a igra koju pokazuje nema nikakvog smisla, povezanosti ni organizacije. Ne trebate biti Otto Barić da shvatite da Dinamovci izgledaju i igraju "kao da su se prvi put sreli".

Na povratku iz prve utakmice u Donjecku je javnom postala i još jedna tajna; igrači najblaže rečeno ne vjeruju treneru Ivankoviću, a raskol i nejedinstvo u momčadi je općepoznata stvar. To što su navijači zbog svega ovog (i još puno ostalih anomalija) krenuli u otvoreni rat s upravom kluba, trebao bi biti završni poziv na uzbunu i mobilizaciju.

Putujući cirkus bahatih i prebogatih koji su izgubili smisao za stvarnost i pobjegli od navijača

Ali ne i u Dinamu: da se igrači od svega toga "odmore" i "zaštite", Mamićevi su štićenici od "pritiska" i navijača pobjegli, a to što će sutra ti isti kolekcionari prerađenih Mini Morrisa moljakati navijače da ih dođu bodriti u još jednoj mrtvoj i negledljivoj predstavi za koju su se spartanski pripremali u bazenu i na šumskoj biciklističkoj stazi je ništa drugo nego bezobrazluk.

Za ovu priču je potpuno nevažno kako će ova sezona završiti za Dinamo, jer eto i ta "strašna" Sparta se može proći, a to što je Hajduk od Inkera doma primio tri komada dokaz je koliko još mora "pojest pure" da bi ulovio čak i loši Dinamo, ali bahati maksimirski manekeni koji ne pozdravljaju navijače i ne daju izjave za novinare, namakanjem u luksuznim hotelima prije i poslije kojih pružaju igre zbog kojih svatko tko je platio ulaznicu u odrazu ogledala vidi magareće uši, tjeraju na bijeg s tribina i one rijetke preostale koje još uvijek zanimaju.

Ovima se stvarno može skandirati "Vi niste Dinamo" što god to bilo, jer Mamić, njegova klika i igrači pokazuju koliko su bahati i odnarođeni a nikakvom igrom, ponašanjem i nedostatkom skromnosti ne zaslužuju ikakve kredite, privilegije i raskoš koja ih okružuje.

Zvonko Alač