Bio sam na predstavljanju novog Maksimira. Nikad nisam osjetio toliki bijes
RIJETKO sam s nekog događaja otišao toliko bijesan, razočaran i, prije svega, nemoćan kao s predstavljanja projekta novog Maksimira na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Ne zbog toga što mi se stadion ne sviđa ili zato što arhitekti nisu odgovorili onako kako sam očekivao, nego zbog nepodnošljive količine pretencioznosti, podsmijeha i elitizma koja je ispunila dvoranu u kojoj se trebalo ozbiljno razgovarati o jednom od najvažnijih sportskih projekata u povijesti Zagreba.
Od samog početka bilo je jasno koliko smo nadbrojani. Nekolicina novinara koji su došli postaviti pitanja koja zanimaju Dinamove navijače i građane Zagreba našla se okružena dvoranom prepunom studenata, profesora i pripadnika arhitektonske struke, među kojima su mnogi s oduševljenjem dočekali autore projekta.
Nije problem bio u brojčanoj nadmoći, nego u osjećaju da se nalazimo na tuđem terenu, pred publikom koja je već odlučila kome će pljeskati, a čija su pitanja nepoželjna. Svaki podsmijeh iz takvog okruženja dodatno je pojačavao nelagodu, dok je pokušaj da se otvori ozbiljna rasprava djelovao kao uzaludno suprotstavljanje unaprijed formiranom jedinstvenom stavu.
Talijanski arhitekti Tommaso Fantini i Alberto Rossi, autori pobjedničkog rješenja za novi Maksimir, došli su predstaviti svoj projekt i odgovoriti na pitanja javnosti. Govorimo o stadionu čija se izgradnja procjenjuje na oko 200 milijuna eura, jednom od najvažnijih sportskih projekata u povijesti Zagreba, zbog čega bi se očekivalo da će svako pitanje i svaka kritika biti shvaćeni ozbiljno. Barem je takav bio dojam koji se mogao steći iz najave događaja, no ono što smo dobili više je nalikovalo na predstavu u kojoj su glavne uloge unaprijed podijeljene.
Ako je cilj bio arhitektima osigurati ugodnu večer, uz pljesak, odobravanje i potvrdu njihove genijalnosti, zadatak je uspješno obavljen. Ako je cilj bio javnosti objasniti zašto bi novi Maksimir trebao izgledati baš ovako i pokušati otkloniti brojne sumnje, onda je teško pronaći razlog za zadovoljstvo.
Dobro došli u svijet u kojem su obični smrtnici nepoželjni
Dvorana je bila prepuna studenata, profesora i pripadnika arhitektonske struke koji su oduševljeno podržavali projekt. Talijanski arhitekti dočekani su pljeskom, tijekom predstavljanja moglo se čuti odobravanje, a u pojedinim trenucima i skandiranje okupljenih, zbog čega se mogao steći dojam da je riječ o neupitnom remek-djelu koje bi svi trebali prihvatiti s jednakim oduševljenjem.
Nema ničega spornog u tome da se nekome projekt sviđa, kao što nema ničega lošeg ni u tome da studenti podržavaju arhitekte čiji rad cijene. Međutim, postoji ogromna razlika između iskazivanja podrške projektu i stvaranja atmosfere u kojoj se onima koji postavljaju kritička pitanja daje do znanja da nisu dostojni sudjelovanja u raspravi, a upravo je takav dojam ostavilo ponašanje dijela publike.
Na pitanja koja se nisu uklapala u oduševljenje okupljenih čuo se smijeh, kao da je propitivanje arhitektonskog remek-djela samo po sebi apsurdno. Posebno je porazno što je takav odnos dolazio iz dijela publike koju čine budući arhitekti, ljudi koji bi jednog dana trebali projektirati javne prostore za društvo u kojem žive.
Ne znam koliko je tih studenata ikada bilo na Maksimiru, koliko ih je provelo devedeset minuta na tribinama usred zagrebačke zime, po kiši i vjetru, niti koliko ih uopće zanima nogomet. To nije ni presudno jer od arhitekta ne treba očekivati da bude nogometni navijač, ali bilo bi poželjno da razumije kako iskustvo ljudi koji godinama odlaze na utakmice nije bezvrijedno samo zato što nemaju diplomu arhitekture.
Umjesto toga, ostao je dojam da se u dvorani okupila intelektualna elita koja je došla prosvijetliti obične smrtnike, a oni su, eto, toliko neuki da ne razumiju veličanstvenost gomile betona koju su im stručnjaci odlučili pokloniti.
Novinar mora moliti da mu se normalno odgovori
U jednom sam trenutku pitao arhitekte jesu li ikada bili na Maksimiru i osobno iskusili vremenske uvjete o kojima govore. Pritom sam morao upozoriti na smijeh i pretenciozno ponašanje dijela publike te zamoliti da mi se normalno odgovori.
Riječ je o jednostavnom pitanju koje bi mogao postaviti bilo koji navijač koji je barem nekoliko puta u životu pokisnuo ili se smrzavao na maksimirskim tribinama, ali atmosfera u dvorani bila je takva da se i ono dočekivalo s podsmijehom.
Najgori je bio osjećaj nemoći
Nije problem postaviti pitanje i dobiti odgovor s kojim se ne slažete, jer je to sastavni dio novinarskog posla. Problem nastaje kada shvatite da se nalazite u prostoru u kojem gotovo ništa što kažete neće promijeniti atmosferu, u kojem su jedni došli po potvrdu svoje stručnosti, drugi im tu potvrdu spremno daju, a svi koji propituju njihov rad ispadaju nepoželjni.
Upravo je taj osjećaj nemoći bio najgori dio večeri, ne zato što nije bilo moguće postaviti još deset pitanja, nego zato što se činilo da odgovori na njih nisu osobito važni. Kao da je sve već odlučeno, kao da su sumnje unaprijed odbačene kao posljedica neznanja ljudi koji ne razumiju suvremenu arhitekturu i kao da bi bilo kakvo daljnje propitivanje samo nepotrebno kvarilo atmosferu.
Teško je opisati koliko je frustrirajuće sjediti u takvoj dvorani, slušati pljesak i podsmijeh, znati koliko se pitanja postavlja izvan zidova fakulteta, a istodobno imati osjećaj da se ona u tom prostoru ne smatraju važnima.
Ako su autori došli objasniti projekt javnosti, onda moraju biti spremni čuti ono što im se neće svidjeti, dok je za prikupljanje komplimenata istomišljenika moguće organizirati događaj bez privida otvorene rasprave.
Najlakše je stati pred dvoranu punu ljudi koji dijele vaš profesionalni svjetonazor, dobiti ovacije i otići s osjećajem da su kritičari ponovno dokazali kako ništa ne razumiju. Mnogo je teže stati pred Dinamove navijače i građane Zagreba koji se s vašim projektom ne slažu pa im strpljivo, argumentirano i bez podcjenjivanja objasniti zašto smatrate da nisu u pravu.
Ne trebamo novu sramotu koja će trajati desetljećima
Desetljećima slušamo koliko je stari Maksimir ružan, nefunkcionalan i nedostojan Zagreba, gledamo kako propada i kako se izmjenjuju obećanja o obnovi i rušenju. Generacije Dinamovih navijača odrasle su na pričama o novom stadionu, a neke su dočekale i duboku starost bez prilike da na Maksimiru gledaju utakmicu u uvjetima kakve imaju brojni europski klubovi.
Napokon smo došli do trenutka u kojem se novi stadion čini ostvarivim, ali umjesto da takav projekt ujedini grad i njegove navijače, ponovno imamo podjele, nepovjerenje i osjećaj da se odluke donose daleko od ljudi kojih se najviše tiču.
Postoji opasnost da Zagreb dobije građevinu koju značajan dio njegovih stanovnika i navijača neće doživljavati kao ostvarenje dugogodišnjeg sna, nego kao još jednu nametnutu odluku s kojom će morati živjeti desetljećima. To ne znači da bi arhitektonski natječaj trebalo zamijeniti internetskom anketom, ali znači da bi ljude trebalo ozbiljno shvatiti, osobito kada postavljaju pitanja o stvarima koje će izravno utjecati na njihovo iskustvo.
Stari Maksimir barem možemo srušiti i tako se riješiti desetljeća loših odluka, ali što ćemo ako na njegovu mjestu izgradimo novu pogrešku, višestruko skuplju, dugotrajniju i gotovo neobrisivu? Hoćemo li i tada slušati da je problem u nama, da ne razumijemo arhitekturu i da bismo trebali biti zahvalni što su nam stručnjaci objasnili kako izgleda dobar stadion?
Zagreb desetljećima pokušava srušiti stadion kojeg se srami, a sada mu prijeti da će na istom mjestu dobiti novu sramotu, ovaj put izgrađenu da traje generacijama. Najviše zabrinjava mogućnost da se sve to dogodi uz oduševljeni pljesak ljudi koji su toliko uvjereni u vlastitu stručnost da im svaka ozbiljnija kritika zvuči kao dokaz neznanja onih koji je izgovaraju.
