DWIGHT YORKE zauvijek će ostati upamćen kao jedan od glavnih razloga zašto je Manchester United osvojio trostruku titulu 1999. godine, ali povijest je mogla izgledati puno drugačije da nije zabio glavom na centaršut Andyja Colea u Torinu. U travnju 1999. United je skliznuo s vrha ljestvice nakon što je remizirao na gostovanju kod Leedsa, a dopustio je i Juventusu da postigne gol na Old Traffordu u utakmici koja je završila 1:1, piše Planet Football.

Momčad Alexa Fergusona morala je pobijediti u Italiji u uzvratnoj utakmici ili barem remizirati 2:2 da bi se plasirala u finale Lige prvaka. "Čudesan je osjećaj kad iz današnje perspektive gledamo u kako teško situaciji smo se našli. 1:1 na Old Traffordu i odlazak u Italiju na utakmicu protiv vjerojatno najopakijih braniča tog vremena", govori Yorke.

United je očekivao iznimno tešku utakmicu protiv momčadi koja je imala Zinedinea Zidanea, Edgara Davidsa i Antonija Contea, ali sigurno nije očekivao da će se rano naći u zaostatku od 0:2. Filippo Inzaghi je zabio dva puta u prvih 11 minuta.

"To kako smo se vratili iz zaostatka, protiv Talijana za koje je poznato da su čvrsti u obrani... Činjenica da smo to uspjeli i da smo uspjeli na takav način nas je nosila u ostatku sezone, obilježila ju je. Kad god bi nas pritisnuli uza zid, mi bismo se vratili jači", ističe Yorke.

Beckhama se ne cijeni dovoljno

Roy Keane je nakon 24 minute odgovorio na Inzaghijeve pogotke. Igra počinje. Ali United je i dalje bio pod pritiskom da dođe do drugog gola. Ušao je Yorke, koji se kretao oko tipično nepropusne zadnje linije Juventusa prije nego što je lukavo pobjegao iza leđa bespomoćnog Cira Ferrare kako bi iskoristio precizan centaršut Colea, kojemu je briljantno dodao David Beckham.

"Becks je vrhunski igrač, zbog svega što je imao u životu osim nogometa nije dobio priznanje koje zaslužuje. Treba mu ga dati, on je ikona. Za mene je on bio vrhunski igrač kojem sam se stvarno divio zbog načina na koji je obavljao svoj posao - bio je izuzetno spreman, davao je sve od sebe. Bio je stvarno posvećen braku i podizanju obitelji, ali nogomet mu je također bio u prvom planu", kaže Yorke.

U vrijeme kada je njegova slava neprestano rasla, Beckham je bio pod pritiskom sa svih strana. Yorke je bio zadivljen kako je to riješio: "Kad gledaš tipa kako radi iz dana u dan i prepoznaš zašto je ispao takav, on zaslužuje puno više priznanja nego što mu neki ljudi daju u smislu njegovih nogometnih predstava. Zaslužio je puno više."

Fergusonova pohvala bila je najveća moguća motivacija

Međutim, uz takav spoj osobnosti, netko je morao osigurati da svi rade prema istom cilju. Alex Ferguson rekao je nakon te pobjede od 3:2 da je Yorkeov drugi pogodak "ubio" Juventus te večeri. Osvajaču Zlatne kopačke Premier lige iz 1999. nije trebalo puno dodatne motivacije da zablista kada je to bilo najvažnije.

"Ferguson me motivirao prvo kad je platio odštetu da me dovede, a onda i kad mi je dao priliku nakon dolaska. Mislim da je u to vrijeme to bila ogromna odšteta, 12 milijuna funti, rekord za klub. Kad trener njegovog statusa toliko uloži u nekoga poput mene, posebno iz mojeg okruženja, veća motivacija nije potrebna", rekao je Yorke, misleći na svoje karipske korijene.

"Ne postoji veća motivacija od toga da vam netko poput Sir Alexa Fergusona kaže: Želim da budeš glavni čovjek u momčadi."

Yorke priznaje da je pokušaj uklapanja u svlačionicu punu zvijezda koje su već osvojile trofeje uvijek pomalo izazovan, ali da za njega nije bilo problema zbog njegove osobnosti i onoga što je vjerovao da je donio momčadi.

Karipski korijeni su mu bili jako važni

Svi znamo što se zatim dogodilo. Crveni vragovi osvojili su naslov Premier lige pobjedom nad Tottenhamom i zasjenili Newcastle i osvojili FA kup, što znači da je odlazak u Barcelonu na susret s Bayernom bila jedina stvar koja im je stajala na putu da ostvare trostruku krunu.

Bez pritiska, dakle. Svakako ne za Yorkea, koji se dobro snalazio tijekom cijele sezone: "Živjeti san koji nadilazi moju najluđu maštu, biti ovdje na vrhuncu, zabijati golove i osvajati velike trofeje... Nije bilo ničega zbog čega bih bio nesretan i bio sam najsretnija osoba među svim igračima."

Predstavljanje Kariba bilo mu je posebno važno: "Razmišljao sam o tome da napravim nešto što nikome prije s Kariba nije uspjelo. Želio sam biti prvi koji će osvojiti velike trofeje - nisam znao da će to biti s Manchester Unitedom na najvišoj razini u britanskom nogometu! Bila je to prilično nevjerojatna sezona."

Ta je sezona za njega uključivala ne samo osvajanje trostruke titule, ne samo osvajanje Zlatne kopačke Premier lige i nagrade za igrača sezone 1998./1999., nego i formiranje jednog od najubojitijih napadačkih tandema koje je nogomet ikad imao. Bilo je to s Andyjem Coleom, koji mu je asistirao na Stadio Delle Alpi protiv Juventusa. Samo jedna od mnogih ubojitih kombinacija njih dvojice.

"Bilo je još tandema - Bergkamp i Thierry Henry, na primjer, Shearer i Sutton donekle - ali nisu bili nimalo slični meni i Coleyju. Razlog tome je što smo Coley i ja postali jako dobri prijatelji na nogometnom terenu i izvan njega, a to je prijateljstvo bilo nešto jedinstveno. Dva crnca koja nikada nisu mislila da će igrati za United. Osjećali smo da želimo učiniti nešto jedinstveno, nešto što nijedan drugi crni napadač nije uspio", naglašava Yorke.

Ne dozvoljava da se zaboravlja koliko je dobar bio njegov suigrač i najbolji prijatelj

Yorke je silno želio dati Coleu na važnosti. Englez je zabio 24 puta i asistirao sedam puta u svim natjecanjima u toj kultnoj sezoni, ali sve je moglo biti puno drugačije. "Coley zaslužuje puno više zasluga nego ja. Ja sam znao da dolazim kao najskuplji igrač u United i da ću dobiti tu priliku igrati. Mogao je lako krenuti lakšim putem i napustiti klub, ali je odlučio ostati i boriti se", dodaje.

Oslanjajući se na prisutnost Olea Gunnara Solskjaera i Teddyja Sheringhama, druga dva napadača u klubu, Yorke je strastveno objasnio kako se Coley borio unatoč konkurenciji i uspostavio vezu u napadu s njim. "Coley se odlično kretao, znao je braničima stvarati noćne more, to je stvaralo pustoš i kaos među njima. Nisu nas baš znali obuzdati," rekao je Yorke.

No, nije sve bilo u dinamičnom dvojcu. Par je igrao u žestokoj postavi koja je uključivala neke od najboljih na svijetu i mogli su se osloniti na Solskjaera i Sheringhama. "Dobili smo puno zasluga i pohvala za tu konkretnu godinu, ali bilo je tako zabavno igrati s Giggsyjem i Becksom, koji vam šalju te nevjerojatne centaršuteve. Imali smo i Scholesyja s njegovom inteligencijom u veznom redu i Keana kao pokretačku snagu i kapetana", kaže Yorke pa zaključuje:

"Znajući da imamo tu vrstu streljiva, suparnicima je bilo izuzetno teško zadržati nas i jednostavno smo iskorištavali slabosti suparnika protiv kojih smo igrali. Kada imate takve kvalitete oko sebe, nogomet postaje pravi užitak."

Povijest će uvijek pamtiti tu noć u Barceloni i pogodak Solskjaera, ali Yorkeov izjednačujući pogodak protiv jedne od najjačih obrana na svijetu bio je podjednako važan.