MI KOJI smo odrastali sredinom ‘90-ih volimo reći da je to bilo najromantičnije doba u povijesti nogometa i sporta.

Pretpostavljam da će to reći svaka generacija za svoje “doba” koja je u to vrijeme imala 12, 15 ili 18 godina i koja se u djetinjstvu navukla na sport. Valjda je to tako i uvijek će tako biti.

Prva Dinamova utakmica koje se sjećam igrala se na Poljudu u ljeto 1993. godine. Na starom djedovom Philipsovom televizoru gledao sam kako Hajduk pobjeđuje 4:2 i samo se sjećam da me sestrična dovela do ludila jer je namjerno trčala ispred televizora i navijala za Hajduk i vadila mi mast kad je Dinamo izgubio. 

Lagao bih kad bih rekao da se sjećam dva gola Joška Jeličića ili onog legendarnog gola Mikija Rapajića za 3:2 prije kojeg je ušao u igru, a nakon njega ljutit tražio izmjenu. No znam da je to bilo vrijeme kad sam se nepovratno navukao na nogomet, a zauvijek na Dinamo.

Nogomet na kapaljku

Klub mog grada uz koji sam odrastao bio je i ostao najveća sportska ljubav, ali do 1997. godine u razredu nisi bio pravi nogometni fan ako nisi imao i nekog favorita u inozemstvu. Čak se i u tad popularne leksikone uvuklo pitanje “Za koga navijaš od stranih?”. Dinamo nije ni bio u pitanju jer hajdukovaca u razredu nije bilo.

Lažem, jest, jer je u razred išla nećakinja od Tomislava Ivića koji je baš tad preuzeo Hajduk, ali to je više govorila da nas dečke razljuti. Cure i nogomet? Kaj god!

Bilo je to vrijeme prije interneta, kabelskih televizija i hiperinflacije nogometnih prijenosa koji su nama klincima bili neviđeni luksuz, a danas ih je toliko da ne znaš što bi prije gledao. HNL smo gledali redovito, a srijeda i Liga prvaka se nisu propuštali ni pod koju cijenu. Isto je vrijedilo i za par španjolskih i talijanskih derbija koje smo mogli gledati tu i tamo nedjeljom, a ako u ponedjeljak navečer nisi gledao “Peticu”, bolje ti je bilo da nisi dolazio u školu drugi dan.

“Petica” i nekoliko časopisa poput “SuperSporta”, “Nogometa” i još nekih bili su nam jedini prozor u europski nogomet. Nigdje drugdje niste mogli vidjeti golove iz najjačih europskih liga od prošlog vikenda, a u rijetkim prilikama našli bi se kod nekoga pa zajedno gledali. Ispravite me ako griješim, ali mislim da prijenose Bundeslige i Premiershipa tih godina nismo imali gdje gledati. Zalutao bi poneki prijenos derbija PSG - Marseille i bili smo osuđeni na Serie A i Primeru. Bilo je par frendova koji su imali doma nekakvu satelitsku antenu preko koje su se mogle hvatati neke utakmice, ali jednako važan bio je program “za odrasle” na RTL-u i SAT 1 iza ponoći.

Skupljali postere i kupovali časopise

Čitav razred je “od stranih” navijao za favorite tog vremena. Manchester United, Milan i Juventus bili su glavni “pickovi”, a oni avangardniji favorizirali su tad moćni Ajax ili Barcelonu. Bilo je i onih koji su navijali i za Milan i za Juventus. Tko je imao pojma da je to nespojivo. Gledajući “Peticu” i skupljajući postere, meni su za oko zapeli tipovi u kričavim fluorescentno-žuto-crnim dresovima s ogromnim slovom “C” na dresu na mjestu sponzora. “Die Continentale” je pisao ispod njega i te legendarne dresove nisi mogao, kao ni danas, zamijeniti ni s kojim drugim klubom. Jednostavno - Borussia Dortmund.

Nitko nije pojma imao što je Die Continentale, ali netko je pogrešno to ime zamijenio s gumama Continental pa smo živjeli u uvjerenju da su autogume sponzor Borussiji. Jer ako može Pirelli na Interovom dresu, što ne bi mogao Continental na Borussijinom. Autor tog objašnjenja, iako nije bio Borussijin “navijač”, došao je jedan dan u žuto-crnom dresu u školu, naravno fejk, i meni su oči ispale. Jedini izvor nabavke dresova tih godina bio je stari, dobri plac gdje smo dresove plaćali kao suho zlato, ali Borussijinog nije bilo. Barem ne na mojem placu. Taj dres morao sam imati, ali do tog ćemo još doći.

Borussia je tih godina bila moćan njemački klub, s dva naslova prvaka 1995. i 1996. godine. Tih titula se baš ne sjećam, ali znam da su 1996. ispali od onog strašnog Ajaxa, a te 1997. su bili odlični. U skupini su riješili poljski Widzew, Atletico i Steauu i krenuli u nokaut-fazu. Utakmice protiv Auxerrea u četvrtfinalu nisam imao gdje gledati, ali su obje protiv Manchester Uniteda u polufinalu bile na televiziji.

Za razliku od moderne Borussije, koja je od Kloppa naovamo privukla simpatije milijuna ljudi, ona stara, Hitzfeldova Borussia nije bila toliko atraktivna. Klos, Reuter, Sammer, Möller, Heinrich, Riedle i ekipa nisu bili najatraktivniji igrači na svijetu, ali su bili neviđeni fajteri i tipovi s ogromnim mudima.

Fergusonov United ih je u polufinalu nadigrao u obje utakmice, ali se žilava Borussia nije dala i s dvije pobjede 1:0, s dva gola iz odbijanaca, provukla se u finale. Bila je to moja velika satisfakcija budući da je onaj red do prozora u razredu mahom navijao za United, za Cantonu i Beckhama. Te srijede, na današnji dan prije 23 godine, Borussia je igrala veliko finale Lige prvaka. Na starom Olympiastadionu, nekadašnjem domu minhenskog Bayerna.

Superjaki Juve i mala Borussia

Borussia je za protivnika, osim pola mojeg razreda (koji je navijao za Talijane), imala moćni, brutalno dobri Juventus koji nisam mogao vidjeti ni nacrtan. Za mene nije postojala jača momčad u Europi pa samim time i omraženija. Godinu dana ranije tukli su Borussiju u skupini, dvije godine ranije u polufinalu Kupa Uefa, a još sam bio premali kad su pobijedili žuto-crne u finalu Kupa Uefe.

Momčad Marcela Lippija bila je nakrcana zvijezdama, a Peruzzi, Del Piero, Bokšić, Vieri i Zidane prošetali su do finala. Bili su tamo i sezonu ranije kad su, na moje veliko razočaranje, pobijedili Ajax na penale. Te 1997. su u skupini prebili United, Fenerbahče i bečki Rapid, a onda izbacili Rosenborg i opet Ajax u polufinalu. Juventus do finala s Borussijom te sezone nije pobijedio u samo dvije utakmice u Ligi prvaka i malo kad je u povijesti ovog natjecanja netko bio tako veliki favorit kao oni protiv Borussije. Jedina dobra vijest bila je da je Alex Del Piero, koji je bio jedini igrač Juventusa kojeg sam volio, ozlijeđen i da neće moći igrati cijelu utakmicu.

Iako je bila odlična, Borussia je bila za klasu slabija momčad od Talijana. Znao sam to i ja, tada 12-godišnjak, koji sam nekako nažicao frenda iz razreda da mi za finale posudi onaj fejk dres da mogu doma navijati. Nisi morao biti neki preveliki ekspert da vidiš kako je Juventus u prvih pola sata stjerao Nijemce u šesnaesterac i bilo je samo pitanje vremena kad će zabiti. Nije pomoglo ni 50.000 navijača Borussije koji su okupirali München i čak preko televizora stvarali ogromnu buku. Juve je stiskao, Vieri je promašivao, a ako se dobro sjećam, onaj mađarski sudac im nije dosudio i neki penal. Nisam tad još znao za ono pravilo da ćeš primiti kad ne zabiješ iz sto šansi, a osobito u finalu. A onda je došla 29. minuta i utakmica se potpuno okrenula.

Andy Möller, moja omiljena desetka, ubacio je iz kornera, onaj Paul Lambert (za kojeg do te sezone nisam ni čuo) s druge strane je vratio u sredinu, a Juventusova obrana u onim plavim dresovima s ogromnim žutim zvijezdama potpuno je zaboravila na Karl-Heinza Riedlea. Spretni Riedle primirio je loptu prsima i probio Peruzzija za 1:0. Tek godinama kasnije, kad sam gledao snimku utakmice, vidio sam koliko je Lambert dobro odigrao to finale jer je potpuno zatvorio velikog Zidanea.

Napadao je Juve i dalje, a pet minuta kasnije - ludnica. Opet Möller iz kornera i opet Riedle, ovaj put strašnim udarcem glavom preko dva talijanska stopera za ogromnih 2:0. Ali, puno je bilo do kraja. Juventus je to, jaki su i moćni, samo da nekako Borussia preživi. Lippi je na poluvremenu uveo Del Piera i Juve je u nastavku strašno stisnuo. Curilo je na sve strane, a onda je Juve konačno zabio. 

Del Pierova majstorija

Bokšić je nekoga izvrtio na lijevoj strani i poslao savršenu loptu Del Pieru u sredinu. Svaki drugi igrač bi u toj situaciji pokušao nešto drugo, ali taj strašni Del Piero ju je, onako u prolazu, petom poslao u gol. Smanjio je Juve na 2:1, mirisalo je uskoro na 2:2 i poraz u produžetku. Shvatio je to vjerojatno i Hitzfeld pa je u 67. izvadio jednog napadača Riedlea, a u 70. drugog, Chapuisata i tu dolazimo do trenutka kad mi se Borussia zauvijek zavukla pod kožu.

Ma, sjećate se i vi tog trenutka sigurno. Lars Ricken stoji uz aut-liniju i čeka da Chapuisat izađe. Utrčava u igru, a u sljedećem kadru Andy Möller, koji je godinu dana ranije s Juventusom osvojio LP, krade loptu i šalje ju kroz čitavu obranu Juventusa. Nitko kao da nije vidio Rickena koji je tek ušao u igru. Deschamps je pazio na Möllera, a Montero i Ferrara uopće nisu vidjeli Rickena koji prima loptu i juri prema Peruzziju.

“Dok sam sjedio na klupi tu utakmicu, vidio sam da Peruzzi često stoji daleko ispred gola. Rekao sam si da ću, ako uđem u igru, pokušati lob”, rekao je godinama kasnije Ricken.

Nisam ja tad imao pojma što Ricken misli, ma nije ni on, ali je savršenim lobom nakon samo 18 sekundi provedenih u igri prebacio Peruzzija za nedostižnih 3:1. Kao ukopan je Peruzzi ostao stajati na vrhu peterca i u krupnom planu ga se vidjelo kako nepomično gleda u prazno. Legenda kaže da se za kišnih i olujnih noći na Olympiastadionu još može vidjeti Peruzzijev duh kako gleda Rickenovu loptu dok ulazi u gol.

Dres je još tu

Ne znam postoje li duhovi, ali kad su finala i Borussia u pitanju, uvijek se sjetim Rickena, 20-godišnjaka rođenog u Dortmundu, kako razulareno trči preko reklama i u zagrljaj ljudima na klupi. Tako sam nekako sebe zamišljao u Dinamovom dresu kako u nekom velikom finalu slavim neki važan gol.

Moja nogometna karijera nije se dogodila, ali jest vječna simpatija prema žuto-crnima koji su bili i ostali moj klub “broj 2”. Sljedeći dan u školi bile su karmine u dijelu razreda koji je navijao za hajdukovca Bokšića i Juventus, a ja sam sav sretan paradirao školom u onom posuđenom fejk žuto-crnom dresu tužan što ću se morati od njega rastati. No evo ga u ormaru i 23 godine kasnije. Naime, vlasnik dresa odlučio mi ga je pokloniti jer je rekao da drugog navijača Borussije ne zna, a njemu je stigao dres od Milana koji mu je stari nabavio preko Bobana pa mu ovaj više nije trebao. 

Nisam mu vjerovao u priču s Bobanom, ali nije me previše bilo briga jer sam na tjelesnom konačno mogao igrati u Borussijinom dresu. Glumiti nekog zagrebačkog Rickena koji zabija Peruzziju u finalu Lige prvaka.