Foto: Getty Images/Guliver Image

KAD SE tek pojavila priča da bi se mogao organizirati boksački meč između Floyda Mayweathera i Conora McGregora, nitko to nije ozbiljno shvaćao. Mayweather je jedan dan govorio jedno, drugi dan drugo. Jedan dan se želio boriti, drugi dan nije, a oba borca su samo prijetila jedan drugome.

No, kad je netko shvatio da bi se oko “borbe stoljeća” mogla zavrtjeti i sedmeroznamenkasta lova, brže bolje zaraćene su strane sjele za stol i dogovor je pao. Mayweather će izaći iz mirovine, u koju je otišao s omjerom 49-0 i zaraditi jedno 300 milijuna dolara. McGregor će, kako god borba završila, otići u povijest kao njezin sudionik. Inkasirat će 100-tinjak milijuna, nakon čega može komotno završiti karijeru.

No iako je ovo jedna od najiščekivanijih borbi u povijesti iz više razloga, nije riječ o prvoj “hibridnoj” borbi u borilačkim sportovima. Iako nijedna nije bilo ovako eksponirana i organizirana na ovakav način, kroz povijest je bilo nekoliko borbi potpuno suprotnih stilova.

“Judo” Gene Lebell vs. Milo Savage, 1963.

Okorjeli MMA fanovi sigurno su čuli za Lebella. Sjajan “grapler”, Lebell je bio jedan od najboljih američkih džudaša, čime je stekao veliku slavu. Bio je kaskader u filmovima Brucea Leeja, u kojima se naprimao udaraca, bio je sudac u Alijevim borbama pa čak i mentor Rounde Rousey.

Milo Savage, s druge strane, bio je nitko i ništa. Osrednji boksač, koji je u borbu ušao s omjerom 49-46-10, nikad se nije uspio probiti na najveću pozornicu.

MMA je bio nepoznanica u tim godinama u SAD-u, do te mjere da su neki boksački fanovi smatrali da nijedna borilačka tehnika nije tako efektna kao boks. Stoga je novinar Jim Beck u magazinu “Rogue” ponudio novčanu nagradu onome tko bi mogao dokazati da bi majstor neke druge tehnike mogao pobijediti boksača.

Izazov je prihvatio Gene Lebell, koji je ubrzo razuvjerio sve skeptike u snagu MMA. Pod jako čudnim i hibridnim pravilima borbe, “džudo” je u četvrtoj rundi ugušio Savagea. Doslovno. Čovjek je pao u nesvijest i morali su ga buditi i šamarati u ringu.


Muhammad Ali vs. Antonoi Inoki, 1976.

Većina protivnika borbe McGregora i Mayweathera često se sjete cirkusa iz Tokija 1976. godine. Ali ponajbolji boksač svih vremena dogovorio je neku verziju MMA borbe protiv Antonija Inokija, jednog od najboljih hrvača svih vremena.

Nakon što su potpisali ugovor, Alijeva ekipa je dva dana prije meča zatražila promjenu pravila. Prema njima je Inoki mogao udarati Alija ispod pojasa samo ako mu jedna noga dodiruje pod. Time se željelo prisiliti Japanca u stand-up borbu, no upravo je to pravilo spektakl pretvorio u teški cirkus. Inoki je 15 dugih rundi uklizavao Aliju i udarao ga u potkoljenice.

Meč je službeno proglašen neriješenim. No Inoki je plasirao više od 100 udaraca u usporedbi s Alijevih šest pa je jasno tko je zapravo pobijedio.

 

Nobuhiko Takada vs. Trevor Berbick, 1991.

Borba Alija i Inokija nije najbolje prošla na zapadu, no Japance je oduševio hibrid boksa i hrvanja. Petnaest godina kasnije organizirali su reprizu.

Umjesto Alija u ringu je bio Trevor Berbick, koji je legendu 1981. godine poslao u penziju, a umjesto Inokija borio se Takada, shoot-style hrvač koji je slovio za jednog od najboljih.

Iako su se Ali i Inoki barem neko vrijeme borili, ovaj meč pretvorio se u lakrdiju. Potpuno nepripremljen i bez ikakvog odgovora, Berbick se žalio sucu na učestale udarce po nogama, a nakon što sudac nije reagirao, jer su takva pravila, Jamajčanin je jednostavno - otišao. Čovjek je izašao iz ringa i razbjesnio publiku i nije bilo druge nego da ga diskvalificiraju.

 

Royce Gracie vs. Art Jimmerson, 1993.

Bio je to prvi UFC event, službeno UFC 1. Ideja je bila da se spoje borilačke vještine kako bi se otkrilo koji je stil zapravo najbolji. Boks je predstavljao Art Jimmerson, koji je u oktogon ušao s omjerom 29-5, 15 pobjeda zaredom i jednom rukavicom. Tad su se borci borili bez rukavica, ali Art nije želio ozlijediti važnu lijevu boksačku ruku pa je nosio rukavicu samo na njoj.

Royce Gracie dolazio je iz brazilske jiu-jitse i zadatak mu je bio promocija te vještine u borbi protiv kudikamo većih protivnika poput Jimmersona.

Problem je bio što Art, zapravo, nije imao pojma što ga čeka. Nakon nekoliko uvodnih udaraca, dok se Jimmerson nije ni snašao, Gracie ga je srušio i odmah došao u full mount. Art se traljavo pokušavao izvući i nakon dvije minute je tapkao. Vratio se u boks i više mu nije palo napamet da se ponovno okuša u MMA-u.

 

Eric “Butterbean” Esch vs. Genki Sudo, 2003.

Esch je bio hit u Americi u borbama superteške kategorije u četiri runde. Sa samo 180 centimetara i čak 185 kilograma ubrzo je postao iznimno popularan, što mu je omogućilo brojne revijalne borbe i budilo veliki interes. Kad mu je boksačka karijera krenula nizbrdo 2002. godine, Esch se odlučio baciti u MMA na Dynamiteu!! 2003. godine.

S boksačkim omjerom 77-10-4, borio se protiv sjajnog “grapplera” Genkija Sudoa. Borba je izgledala stvarno smiješno. Dvostruko manji Sudo, koji je vjerojatno težio kao jedna Eschova noga, četiri runde skakutao je po ringu bez da je primio ijedan udarac, i onda se krajem prve runde zaletio na Eschovu nogu. Nije ga srušio, ali je Amerikanac sam pao, a spasilo ga je zvono.

Bio je to jasan put do pobjede, pa je Sudo odmah u drugoj rundi napravio istu stvar. Odmah je pronašao Eschovu nogu i počeo je izvlačiti i Butterbean je morao tapkati.

 

Tim Sylvia vs. Ray Mercer, 2009.

Sylvia nije bio baš omiljen među MMA fanovima iako je bio dvostruki UFC prvak. Prigovarali su mu zbog dosadnih borbi, padova na dopinškim testovima te iz jednostavnog razloga što nije bio dovoljno dobar. Godine 2008. je, na opće oduševljenje, otišao iz UFC-a, ali je ponovno sve naljutio kad je dogovorio MMA borbu s bivšim svjetskim boksačkim prvakom po WBO verziji i olimpijskim prvakom iz 1988. godine, Rayom Mercerom.

Pripreme za samu borbu bile su jako čudne. Ne samo što je 48-godišnji boksač debitirao u MMA-u protiv bivšeg UFC prvaka, nego i zbog stalnih promjena pravila. Meč je prvo trebao biti MMA borba, pa boksački meč, pa boksački meč u kavez, pa tek onda obična MMA borba.

No pravila ionako nisu bila pretjerano bitna jer je borba trajala točno devet sekundi, koliko je Merceru trebalo da strašnim krošeom pošalje Sylviju na spavanje. Kasnije se žalio da mu je stalna promjena pravila poremetila pripreme.

 

Randy Couture vs. James Toney, 2015.

Iako je imao već 47 godina, legendarni Couture i tad je bio izrazito opasan tip. To je jako dobro osjetio 22-godišnji James Toney kojemu je boksačka karijera otišla u vražju mater pa se prebacio u oktogon. Teška greška.

Svi su se pitali kako će se Toney moći suprotstaviti Randyju, a odgovor su dobili čim je borba počela. Couture je službeno pobijedio nakon tri minute i 19 sekundi, iako je borba praktički bila gotova nakon 16 sekundi. Toliko mu je trebalo da dođe u full mount poziciju.

Uglavnom, bile su to vjerojatno tri najduže minute u Toneyevu životu. Iskusni i strašno spremljeni Couture radio je s njim što je htio. Udarao ga je, bacao po ringu, a James se samo koprcao ispod njega sve dok Couture nije završio agoniju i gušenjem završio borbu. Toney je, ako ništa drugo, naučio lekciju pa se više nikad nije vratio u kavez.

 

Ronda Rousey vs. Holly Holm

U najavama borbe McGregora i Mayweathera najviše se priča o tome kako će se MMA borac snaći u boksačkom ringu. No godinama prije toga diskutiralo se kakobi se boksač snašao u pravoj, a ne povremenoj MMA karijeri.

Holly Holm bila je prva koja je odgovorila na to pitanje. Godinama je skakutala iz boksa u MMA i nizala boksačke titule dok se istovremeno polako uspinjala u kavezu.

Prije dvije godine debitirala je u UFC-u i devet mjeseci kasnije bila je na vrhu. Njezina borba protiv Ronde na UFC-u 193, jedna je od najboljih predstava jednog borca koje je organizacija ikada vidjela. Holly je potpuno izdominirala protivnicu, a borbu je početkom druge runde riješila strašnim head kickom koji je složio Rousey na pod.

 

Roy Jones vs. Vyron Phillips, 2016.

Promocija UR Fight prošle je godine pokrenula “zanimljivu” ideju PPV borbi, među kojima bi bila i jedna između boksača i gledatelja, odnosno navijača. Iako je proces selekcije navijača sposobnih da izbjegnu smrt u ringu bio vrlo upitan, protiv Jonesa se borio MMA anonimus Vyron Phillips. Ništa bolji od svakog prosječnog gledatelja.

Već nakon prvog kontakta bilo je jasno da će biti pravo čudo ako Phillips neozlijeđen izađe iz kaveza, a za divno čudo, izdržao je do druge runde. Jones je prelako izbjegavao sve njegove pokušaje, a kad se Vyron okuražio ozbiljno napasti, Phillips je dobio cijelu seriju udaraca čime je borba završila.