Hrvatska je odigrala jako dobar turnir, igrala je možda i najljepši nogomet u Francuskoj, no ispali smo u ranoj fazi. Šteta. Tko je kriv, zašto smo ispali i je li možda moglo bolje, pitanja su na koja ćemo sigurno još dugo tražiti odgovore. U zemlji od četiri milijuna izbornika jasno je da svatko ima neku svoju viziju što je trebalo napraviti, no ono što je sigurno, to je da nemamo garanciju da bi netko drugi s nekom drugačijim pristupom i drugim idejama napravio bolji rezultat. Prve tri utakmice odigrali smo vrhunski, momčad je zaista dobro izgledala. Protiv Portugala u šahovskoj partiji, u kojoj nitko nije želio previše riskirati, nismo izgledali dobro i uvjerljivo, niti smo gledali posebno sadržajan nogomet.

 

 

Ono što me zanima i muči jest činjenica da opet, po tko zna koji put na velikim natjecanjima, nismo željeli riskirati, nismo nastavili igrati svoj nogomet, već smo se na neki način prilagođavali protivniku. Simptomatično je da nam se to događa na svim turnirima na kojima u pravilu ključnu utakmicu odigramo najlošije. Ne vjerujem da imamo neki kompleks, na koncu, pobijedili smo aktualnog prvaka Europe Španjolsku.

 

S druge strane, složit ću se s onima koji kažu da ta utakmica nije bila po ničemu presudna, jer i s porazom smo bili sigurni, tako da je pitanje što bi se dogodilo da smo protiv Španjolaca igrali na život i smrt. Bismo li tako odigrali da smo bili pod pritiskom? Jednom kad podbaciš u ključnoj utakmici možemo govoriti o sreći ili nesreći, no kad se to događa učestalo, na svakom turniru, onda ne smijemo napadati sreću i govoriti da smo imali peh, već moramo priznati da vrlo vjerojatno imamo problem s psihološkim pristupom i mentalnom snagom.

 

Evidentno je da je Portugal u pet utakmica jedino pobijedio Hrvatsku. Ono što hoću reći je da oni više ni izbliza nisu sila kakva su bili kad su imali Figa, Paola Sousu i Ruija Costu. Danas imaju jedinu pravu svjetsku klasu u Ronaldu, ali ni on nije bio na nivou. Štoviše, Cristiano je cijeli turnir odigrao jako loše i baš zbog toga mi je posebno žao jer smo imali zaista veliku šansu proći, a s obzirom na kostur ždrijeba, puno toga nam se otvaralo za jedan zaista fantastičan rezultat.

 

Međutim, premda smatram da smo možda i morali odigrati s većom dozom rizika, ne znači da bi tada pobijedili. Tko zna, možda bi u tom slučaju primili neki gol i puno ranije. Nogomet je to, a u nogometu je jedino sigurno da ništa nije sigurno.

 

 

Čačić je u Francuskoj napravio puno toga dobroga, to je fakt. Momčad je djelovala dobro, jako dobro i ako smo ga hvalili nakon grupne faze, ne slažem se da ga sad trebamo razapinjati. Niti je nakon Španjolske bio najbolji trener na svijetu, niti je nakon Portugala najgori. Ipak, moram priznati da me razočarao i neugodno iznenadio s onom presicom nakon povratka. Zaista ne znam što mu je trebalo tražiti neprijatelje tamo gdje ih nema. 

 

 

 

Ta presica je po meni Čačićev daleko najlošiji izbornički potez otkako je sjeo na klupu reprezentacije. To kažem kao navijač, a ne kao kolega trener. Ne mogu prihvatiti kritiku Ćire Blaževića koji nakon Portugala napada Čačića kao običan navijač i kritizira ga bez ikakvih argumenata. ''Pogriješio si jer nisu uveo najboljeg igrača Pjacu.'' Kakav je to stručan argument? Riječ je o prejeftinoj kritici koja je dozvoljena navijačima, nikako ne nogometnim stručnjacima. Posebice me to smeta jer je taj isti Ćiro na sva usta hvalio Čačića prije Portugala. Međutim, kao što smatram da Ćiro nije smio na takav način reagirati, držim da je nedopustivo da Čačić pred medijima ničim izazvan napadne Bobana, Ostojića, Orepića, kolege trenere, medije, kao da su svi oni krivi što je Hrvatska ispala.

 

 

Da je priznao pogrešku, da je kazao kako je neke stvari trebao napraviti drugačije, vjerujem da mu nitko ne bi rekao ni riječ. Na koncu, prihvaćanjem pogreške oduzeo bi glavne argumente svojim ''neprijateljima''. Jer, da je on priznao gdje je pogriješio, onda bi bilo besmisleno udarati po tom istome, kad se čovjek već posuo pepelom. Međutim, on je nastupio svađalački, bez imalo samokritike i zaista ne znam što mu je to trebalo, jer je napravio zaista dobar posao, unatoč činjenici da smo ispali puno ranije nego što smo trebali. Atmosfera je bila zaista dobra i tu ste vi mediji, ma što Čačić o tome mislio, također zaslužni, kao i mi komentatori koji smo s razlogom hvalili reprezentaciju. No kao što je lijepo primati pohvale i komplimente, također jednako tako se treba znati s kritikama. Čačić je iskusan trener i smatram da je trebao drugačije reagirati, dostojanstvenije.

 

 

Vidim da se danima piše o nekom misteriju Matea Kovačića. Mislim da je to malo prenapuhano. Mateo ove minute na Euru nije odigrao možda najbolje, no realno, teško je bilo očekivati da će odigrati na nekom vrhunskom nivou kad znamo da posljednjih mjeseci u Realu, ne samo da nije igrao, nego nije bio ni u planu. U momčadi u kojoj na tvoj poziciji nisu standardni ni James Rodriguez i Isco, jako se teško izboriti za priliku i mislim da Mateo pod hitno mora naći klub u kojem će igrati. Španjolski nogomet je nogomet koji njemu odgovara, ali mora otići u klub u kojem će odigrati minimalno 40, 50 utakmica godišnje.

 

 

Mateo je odličan igrač, krasan je dečko, ali fali mu igračkih minuta i igračkog kontinuiteta. Siguran sam da kad bi recimo otišao u Sevillu ili Valenciju, dakle, također velike klubove, da bi tamo dobio šansu i da bi opet bio onaj stari. Mlad je, kvalitetan je, ima odlične fizičke predispozicije i može još puno toga dobroga donijeti reprezentaciji. Čitam da se svašta piše, da ga se seli u Englesku, Italiju. Po mom mišljenju, za njega bi najbolje bilo da ostane u Španjolskoj. Stil igre koji se njeguje u Primeri najviše paše njegovom karakteristikama. A što se tiče Italije i Engleske, bolje i Italija nego Premiership. Nisam siguran kako bi se tamo snašao.

 

Što se tiče nogometa koji smo do sada vidjeli na Eura, ne možemo biti nikako zadovoljni. Pravih utakmica, zanimljivih, uzbudljivih, bilo je jako malo. Možda je prvenstvo izjednačeno kao nikad prije, no jednako tako mi se čini da je ovaj turnir kvalitetom prikazanog nogometa jedan od najslabijih u povijesti.

 

Igra se ziheraški, bez prevelikog rizika, što mi je posve nejasno, jer sustav natjecanja je omogućavao reprezentacijama da igraju s otvorenim gardom pošto su čak tri reprezentacije išle dalje. Sjeverna Irska je s jednom pobjedom prošla i umalo nije izbacila Wales. Portugal je u polufinalu, a da nije osim nas nikoga pobijedio, a čak je i nama dao gol u 117. minuti. Jasno mi je da slabije momčadi igraju tako kako igraju, no čudno mi je da se takvom stilu igre priklanjaju i velike nogometne nacije.

 

 

Na koncu, nakon ovih svih ludih rezultata na ovom Euru, kao glavnog favorita vidim Italiju, koja ima odličnu, borbenu i što je najvažnije, vrhunskog rezultata gladnu momčad. Možda ova Italija nije najbolja Italija ikad, no njihovi rezultati nisu nikakvo iznenađenje, jer dovoljno je samo reći jedno ime – Antonio Conte. Iz iskustva s njim  znam da ponekad zna biti sitničav i naporan, no riječ je izuzetnom stručnjaku koju je svoju viziju doveo do savršenstva, a igrači ga u tome slijepo slijede. Conte je garancija uspjeha i glavni je razlog zbog čega Italiju vidim čak i na samom tronu.