ĐURĐICA BJEDOV je Florence Nightingale hrvatskog plivanja, osoba koja je Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji donijela prvo olimpijsko zlato u plivanju.

Podsjetimo, Đurđa, koja je rođena 5. travnja 1947. godine doslovno je briljirala na Olimpijskim igrama u Meksiko Cityju 1968. godine, a osvojila je zlatnu medalju na 100 i srebrnu medalju na 200 metara prsno.

Njeni geni srećom po nas žive i dalje, a posljednje uspjehe Duje Draganje i Sanje Jovanović svakako moramo zahvaliti i njoj, prvoj Hrvatici koja "osvojila" taj ovdje i ne baš popularan sport.

Od te slavne 1968. prošlo je 25 godina do sljedećeg velikog rezultata naših plivača na svjetskim prvenstvima. Naime, 1993. godine Miloš Milošević osvojio je zlato na 50 metara leptir u Palma de Mallorci.

Uslijedile su medalje Gordana Kožulja, Marka Strahije u Moskvi 2002. da bi se onda koju godinu kasnije pojavili i budući svjetski prvaci Duje Draganja i Sanja Jovanović.

Manchester - oaza hrvatskog plivanja

Iako su i prije nedavno završenog svjetskog prvenstva u Manchesteru osvajali medalje, bazen u ovom engleskom gradu zasigurno će svima nama ostati zauvijek u sjećanju.

Naime, čak četiri medalje osvojili su tamo kombinirano dvojac Jovanović - Draganja, dvije bronce i dva zlata.

Prvo je Sanja Jovanović, osvojila broncu na 100 metara leđno, nakon čega je uzvratio Draganje sa zlatom na 50 slobodno i svjetskim rekordom u toj disciplini. Iako premoren, Duje je potom osvojio broncu na 100 slobodno, da bi na kraju sve začinila Sanja Jovanović, kada je posljednji dan prvenstva premoćno uzela zlato na 50 leđno i postavila novi svjetski rekord.

Hrvatske rekordere stvorili su stranci

Mike Bottom stvara sprinterske prvake. 51-godišnji Amerikanac diplomirani je psiholog, u čemu leži dobar dio njegovog uspjeha. Bottom ima pristup koji rađa rekordere, uostalom, i sam je kao bivši plivač sudjelovao u obaranju svjetskog rekorda američke olimpijske štafete u utrci 4x100 metara slobodnim stilom.

Dovoljno će o rukopisu Bottoma reći podatak da je trenirao sve plivače koji su u protekle tri godine osvajali odličja na 50 metara slobodno. Na posljednjim trima olimpijskim igrama od 18 sprinterskih medalja Bottomovi plivači pospremili su čak polovicu. Ne treba čuditi što Duje Draganja svesrdno zahvaljuje svom treneru jer njihova je veza duboka, a seže još od prvih dana Splićanina na američkom sveučilištu Berkley.

Bottom je Ameriku zamijenio Hrvatskom upravo na Dujin poziv, a pomogla je činjenica da se zasitio stalnog natjecanja s privilegiranim trenerima na Berkleyju. Mirniji život u Hrvatskoj svidio se i njegovoj obitelji, koja će se uskoro preseliti u Pušća i nije nemoguće da Bottom ovdje ostane duže nego je planirao - do kraja 2008. godine.

Jedan je karizmatični Bugar planirao ostati u Hrvatskoj dvije godine, a ostao je 18. I nimalo ne čudi što za Dmitra Bobeva, popularnog Bobčeta, kažu da je Bugarin po rođenju, a Hrvat po izboru. Bobev je u Rijeku stigao početkom devedesetih na poziv Primorja, gdje je uskoro preselio i Dubrovčanku Sanju Jovanović. Uskoro će se oboje vratiti na jug, na veliku žalost riječkog sporta koja ga je prigrlila kao svog.

Slično je i sa Sanjom, koju je Bobev često morao dizati s dna, i trenersku ulogu zamijeniti roditeljskom. Bitno je da se isplatilo, kao što se Hrvatskoj isplatili strani treneri, ma što god neki mislili o tome.

Naši vježbaju u kadama

Duje Draganja i Sanja Jovanović, kao i drugi hrvatski plivači, nemaju uvjete za treniranje u Hrvatskoj. Tek nekoliko zatvorenih bazena, koji niti nisu adekvatno opremljeni za treniranje pred ovako veliko i bitno natjecanje kao što su Olimpijske igre, ne mogu im biti neka kvalitetna podloga za pripremu.

Kao što znamo, na Olimpijskim igrama i jedna stotinka odlučuje o osvajačima medalja pa je sasvim logično da naši plivači traže vrhunske uvjete kako bi mogli biti sto posto spremni u svim segmentima.

Duje Draganja odlazi u SAD gdje će se spremati na bazenu koji ima vrhunske uvjete, poput startnih blokova koji su istovjetni onima koji će se koristiti u Pekingu, dok Sanja Jovanović ide put Bugarske gdje postoje dobri uvjeti za treniranje. Uglavnom bolji uvjeti nego u Hrvatskoj.
 
"Ne znam radi li se o dišpetu ili je to ludost, talent...", kaže naš najbolji sprinter o vrhunskim rezultatima naših plivača, od kojih mnogi rade u nenormalnim uvjetima.

Čini se da je u igri sve pomalo. I dišpet i ludost i talent. Duje trenira na bazenu u Utrinama u Zagrebu, iako je njegov matični klub Dubrava. No, klub mu ne može osigurati uvjete za rad, a niti uvjeti u Utrinama nisu bog zna što za jednog vrhunskog plivača. Sanja Jovanović često trenira na otvorenom ili na bazenu VK Jug koji bazen treba praktički od jutra do sutra.

Grad Rijeka bi u prosincu 2008. trebao postati prvi pravi plivački centar s vrhunskim uvjetima za treniranje. Tada se održava Europsko prvenstvo u malim bazenima čije je Rijeka domaćin. Naši plivači su inače među najboljim starterima na svijetu, što im uvelike pomaže u postizanju konačnog dobrog rezultata, no ne mogu trenirati u uvjetima bez pravih startnih blokova. Rijeka bi trebala postati prvi centar s pravim startnim blokovima, istovjetnim onima koji se koriste na velikim natjecanjima.
 
Što se novaca tiče, već je poprilično stara priča o Dujinom odlasku u Katar gdje su mu nudili novac koji bi mu omogućio miran san i sigurnu budućnost. Novac koji je Duje Draganja dobio od sponzora nije jamac dugoročne sigurnosti ovog vrhunskog sportaša. Sanja Jovanović prima plaću od svega nekoliko tisuća kuna.

Tek sada kada su osvojili medalje, dok srušili svjetske rekorde pojavljuje se novac i razni dušobrižnici koji će im "kakti osigurati budućnost", dok eventualno ne kiksaju na nekom natjecanju i budu zaboravljeni od strane sponzora, države, saveza...

Sanja Jovanović i Duje Draganja za svoje će zlatne i brončane medalje dobiti svaki 160 tisuća kuna, a čeka ih i bonus za rušenje svjetskih rekorda. Kod nas nikako da se neke stvari poboljšaju. Zemlja smo svjetskih plivačkih prvaka, imamo svjetske prvake u vaterpolu, Jug i Mladost su među četiri najbolje europske momčadi, a infrastruktura je katastrofalna.

Neke od talenata već smo odavno izgubili. Mirna Jukić napustila je Hrvatsku 1999. i od tada nastupa za Austriju. Do sada je osvojila brojna odličja na europskim i svjetskim natjecanjima, ali za Austriju. Njezin brat Dinko također nastupa za Austriju, te bilježi sve bolje rezultate. Na Europskom prvenstvu u Eindhovenu osvojio je srebrnu medalju u disciplini 200 metara mješovito. Kako bi tek danas pričali o hrvatskom plivanju da su oni kojim slučajem ostali u Hrvatskoj. Govorilo bi se da nam nema ravnih, da je sve divno, krasno i bajno.

Ali nije tako. Sustav ne funkcionira kako treba, sutra ili prekosutra pojavit će se novi talenti od kojih će neki medalje oko vrata osvajati pod nekim tuđim barjacima. Zrak nije dovoljan za život.

V.B./D.R./M.Š.
Foto:AFP