''ŽELIO bih čestitati svom bivšem igraču koji je postao predsjednik Liberije. Ne događa se baš često da neki vaš bivši igrač postane predsjednik države. Bravo, George'', nadahnut neprovjerenim informacijama koje su stigle iz kaotične Liberije, svom bivšem nogometašu prije par dana čestitao je Arsene Wenger. Međutim, Wenger, kao i većina svjetskih medija koje su slavnog nogometaša proglasile pobjednikom liberijskih predsjedničkih izbora, malo je požurio i Weah čeka još jedan krug.

 

George Weah ušao je u utrku s aktualnim potpredsjednikom države Josephom Boakaiem, a u prvom krugu dobio je najviše glasova u devet od 15 regija. No, ni to nije bilo dovoljno da bi slavio u prvoj rundi protiv Boakaia koji je vodeći u jednoj regiji i drugoplasirani u svim ostalima.

 

Pravila kažu da pobjednik mora imati preko 50 posto glasova da bi slavio u prvom krugu, no prema trenutnim informacijama koje na kapaljku pristižu iz Afrike, obojica su debelo ispod 50% (oko 43 ima Weah). Ako i nakon službene objave koja se mora dogoditi najkasnije 25. ovog mjeseca, nijedan neće imati preko 50 posto glasova, drugi krug bit će održan u studenom.

 

Dakle, Weah je apsolutni favorit drugog kruga izbora i premda je riječ o Liberiji, jednoj od najkorumpiranijih zemalja svijeta gdje je moguće i ono što je nemoguće, u ovom trenutku bilo bi pravo čudo da slavni nogometaš ne postane šef države. Ne postoji političar čija se popularnost može mjeriti s njegovom.U cijeloj Africi nema takvog. Nema birokrate koji ima i stoti dio karizme Georgea Weaha. Kad je George igrao, zaraćena plemena u Africi zaustavljali su krvave obračune. Makar i na samo 90 minuta. I ne samo u Liberiji, već na cijelom kontinentu. A tamo se zaista ratovalo. Samo da bi ga gledali kako igra, kako zabija. Zato je Weah bio simbol cijelog jednog kontinenta. Promijenio je pravila Zlatne lopte i postao je prvi neeuropski nogometaš koji je dobio Ballon'Or, a službeno je proglašen za najvećeg nogometaša kojeg je Afrika darovala svijetu. Premda Liberijac, Weah je bio i Ganac, Nigerijac, Kamerunac, obožavali su ga i u Sierra Leoneu, Sudanu, Obali Bjelokosti, Čadu…, u svakom kutku napaćenog kontinenta. Jer je u prvom redu bio Afrikanac koji je svojim nogometnim umijećem Afriku zadužio skoro kao Nelson Mandela svojim idealima. Pretjerano? Nimalo, jer nogomet je odavno prestao biti samo igra. I zato će George Weah biti novi predsjednik Liberije. Ili, barem bi trebao biti. Na koncu, kao igrač pisao je povijest. Zašto ne bi i kao državnik?

 

 

Veliki broj vrhunskih nogometaša, nakon aktivne karijere poželjeli su mijenjati stvari u svojim državama. Najpoznatiji među njima su Grzegorz Lato, najbolji strijelac Mundijala u Njemačkoj 1974. i centarfor najslavnije generacije poljskog nogometa; Romario i Bebeto, pakleni brazilski tandem koji je osvojio naslov svjetskog prvaka 1994.,danas je duboko involviran u aktualna politička zbivanja u najmnogoljudnijoj zemlji Južne Amerike; Oleg Blohin, osvajač Zlatne lopte 1977. i najpoznatiji izdanak čuvenog kijevskog laboratorija Valerija Lobanovskog aktivni je član ukrajinskog parlamenta; njegovim stopama pokušao je koračati i Andrej Ševčenko. Kad je Ševa shvatio da su pravila igre u politici nešto drugačije od onih nogometnih i da se za govornicom ne snalazi onako kako se snalazio u protivničkim šesnaestercima, vrlo brzo je odustao i danas je izbornik Ukrajine; Marc Wilmots, Kaka Kaladze, Sol Campbell, Hakan Sukur, Gianni Rivera…, samo su neki od slavnih nogometaša koji su ušli u politiku. 

 

Međutim, nitko od njih nije bio ni blizu da postane predsjednik. George Weah je na korak do toga. I to je sasvim logičan nastavak po ničemu logične priče. Dramatična životna storija najslavnijeg Liberijca svih vremena idealan je predložak za cjelovečernji film i posljednje poglavlje njegova turbulentnog života samo je efektan kraj koji posebnosti ove neobične priče daje bajkovitu notu.

 

 

Prije točno 40 godine slavni Pele je izjavio da će Afrika do kroja 20. stoljeća sigurno imati svjetskog prvaka. Uzvišene prognoze Kralja nogometa nikad se obistinile nisu (dojma sam da je Nigerija na SP-u 1994. imala puno toga reći, samo da je bilo malo više ozbiljnosti u osmini finala kad su Italiju 90 minuta držali u šaci), ali početkom devedesetih postalo je jasno da se afrički nogomet ozbiljno probija na globalnu scenu te da postaje posve ravnopravan europskom i južnoameričkom. Najprije Alžir, zatim Maroko i Kamerun, a onda Nigerija, Obala Bjelokosti i Gana nametnule su se kao ozbiljne nogometne nacije koje će u budućnosti prijetiti onima koji su do tada polagali monopol na svjetski tron. U redu, Peleovo proročanstvo do dana današnjeg se nije ispunilo. Afrikanci, iako atraktivni, raspadali su se po svjetskim smotrama zbog taktičke nedoraslosti. Dalje od četvrtfinala nikad nisu mogli. Sve navedene reprezentacije imale su vrhunske igrače, divne generacije i igrale su jako dobar nogomet.

 

Talenta su imali napretek, ali nedostajao im je vođa, lider, prvi među jednakima, onaj čija pojava na terenu protivnicima unosi, nemir, strah u kosti i igrač čiji zamah prema lopti vrijedi pola gola. Pomalo paradoksalno, takvog igrača nije imala ni Nigerija, čak ni Kamerun. Niti Obala Bjelokosti, a još manje Gana, Alžir ili Maroko. Okrunjeni kralj afričkog nogometa dolazio je iz nenogometne zemlje, nacije koja vjerojatno nikad Mundijala vidjeti neće, pa je priča još čudesnija. 

 

George Tawlon Manneh Oppong Ousman Weah rođen je 1966. u getu sela Clare nadomak glavnog liberijskog grada Monrovije. Mladi George odrastao je u totalnoj bijedi i za dječake poput njega svaki je dan predstavljao grčevitu borbu za preživljavanje. Otac mehaničar i majka ulična prodavačica su se razveli kad je bio mali i brigu o dječaku prepustili su baki koja je uz Georgea imala još 12 unučadi. Odrastajući u takvom okruženju, životni put Georgea Weaha mogao je izgledati sasvim drugačije. Međutim, spasio ga je nogomet i njegov bogomdan talent.

 

Otkako je prohodao, George je po prašnjavim cestama svog sela natjeravao krpenjaču, ali kako nije bilo normalno da netko iz Liberije, ma kako dobar bio, uspije u nogometu, ''put do zvijezda'' morao je tražiti na teži način, surovim meandričnim putovima. U građanskim ratom razorenoj zemlji  normalno odrastanje bilo je privilegij onih bogatih, što je značilo da je Georgeu bilo uskraćeno. Umjesto da u školskoj klupi uči razlomke ili strane jezike, da se bezbrižno igra s vršnjacima i planira si život, George je s deset godina za život zarađivao skupljajući i prodajući sve što se prodati dalo. Igranje nogometa predstavljalo mu je jedinu životnu radost, samo se gurajući loptu osjećao kao netko. Ali, poput mnogih stvari u Liberiji, snovi za dječaka kao što je bio George bili su strogo zabranjeni.

 

Danas je Weah na korak do toga da postane predsjednik Liberije, zemlje čija se povijest krvlju pisala, a jedan od svjedoka užasne svakodnevnice te nesretne zemlje bio je i George.

 

Imao je samo 13 kad je svojim očima gledao pokolj koji je počinila vojna hunta nad poraženom vojskom nešto ranije svrgnutog i ubijenog predsjednika Williama Tolberta. Nakon tog krvavog pira George, ali i cijela nacija, očekivali su da će se stanje u zemlji popraviti, da će prvi put u životu moći disati slobodno i biti ljudi, no bila je to velika zabluda. Kako to inače biva u sistemima gdje se lideri država smjenjuju krvavim putem, uslijedila je još okrutnija tiranija. 

 

Srećom, imao je George divnu baku, a njen jedini i isključivi cilj bio je da joj unučad pobjegne iz Liberije i nešto naprave sa svojim životima. Ono malo novca što je imala ulagala je u obrazovanje. Kao tinejdžer, George je pohađao tečaj za telekomunikacijskog servisera u jednoj muslimanskoj školi te se ubrzo i zaposlio u jednoj lokalnoj kompaniji. Od nogometa nikad odustao nije, no silom prilika život je Georgea natjerao da odredi prioritete. Igrao je kad je stigao, na amaterskoj razini u tamošnjim niželigašima. Svaki je dan sanjao o blještavoj karijeri, o dvobojima  s najvećima jer je osjećao da tom društvu pripada. No, snovi su bili jedno, a okrutna realnost nešto sasvim drugo.

 

''Svaki slobodan trenutak koji sam imao koristio sam za igranje. Smiješno mi je sad kad se sjetim u kakvim smo uvjetima igrali. Nismo imali trenera, dresove, lopte su čak bile rijetkost. Zagrijavali smo se svaki kako je znao, a ono malo novca što bismo uštedjeli skupljali smo za opremu'', kasnije se prisjećao Weah svojih početaka.

 

Talent mu je bio neukrotiv i čak u takvim uvjetima morao je isplivati na površinu. I laiku koji ga je gledao bilo je jasno da taj mladić mora igrati nogomet. Jer toliko ga je dobro igrao. Fizički snažan, taktički nebrušen, Weah je igrao po osjećaju, a njegov nogometni instinkt bio je poseban. U 20 godini najprije je potpisao za Mighty Barrolle, za koji je u 10 utakmica zabio sedam golova i namjestio suigračima još toliko. Koncem 1986. prelazi u Invincible Eleven. Tamo je igrao još bolje. U 23 utakmice zabio je 24 puta. Ta dva kluba bili su najjači u Liberiji, no njihovo ustrojstvo bilo je na poluamaterskoj razini i George je ubrzo prerastao i taj nivo. Međutim, prvi put u životu zarađivao je neki novac radeći ono što voli i što najbolje zna i to je već bila velika stvar. Uz to postao je i kapetan nacionalnog tima.

 

Weah je igrao toliko dobro, da čak i u nogometno poprilično nezainteresiranoj Liberiji tajna o jednom čudesnom klincu koji zabija kao na traci nije dugo mogla ostati skrivena. Weah najprije odlazi u Obalu Bjelokosti, a onda, u jesen 1987. po njega dolaze ljudi iz za afričke pojmove slavnog kamerunskog Tonnerrea. Za one koji ne znaju, u tom je klubu igrao simbol afričkog nogometa, veliki Roger Milla.

 

Shvativši da je postao profesionalac i da više u životu ne mora raditi sve i svašta kako bi on i njegova obitelj imali za kruh, Weah je u Kamerunu eksplodirao, pokazao je puninu svog nogometnog umijeća i tada se dogodio trenutak koji će obilježiti njegovu karijeru, ali i povijest europskog, pa i svjetskog nogometa.

 

Arsene Wenger, tada mladi trener sa službom u Kneževini, čuo je da u Kamerunu postoji neko liberijsko čudo od igrača i odlučio je dovesti Georgea u Monaco. Wenger je uvijek imao nos za pronaći talente, ali ovaj posao bio mu je posao života. To je kasnije i sam priznao.

 

''Bio sam u stalnom kontaktu s jednim skautom u Africi. Trebao mi je napadač i pitao sam ga ima li koga za preporučiti. Nakon nekoliko dana nazvao me i ponudio mi je Georgea. Odmah sam poslao svog suradnika da ga pogleda, a povratna informacija je bila da ga moramo što prije dovesti. Bio sam malo skeptičan pa sam pogledao snimke. Nakon toga smo ga doveli, a platili smo ga 50 tisuća funti'', godinama kasnije objašnjavao je Wenger kako je povukao jedan od najboljih poteza karijere.

 

Wenger je u mladom Liberijcu dobio pravi jack-pot, potencijal kakav se rijetko viđa, ali i dragulja na kojem je trebalo još puno raditi. Weah je na terenu izgledao poput tamnoputog antičkog junaka, gladijatora iz povijesnih filmova. Onako visok, snažan, brz i okretan, s impresivnom pojavom, djelovao je poput ratnika čija je arena bio stadion. Maximus George o nogometu je znao sve, ali u istom trenutku nije znao ništa. Bio je sirovi talent, njegov nogomet bio je nagonski, trčao je i loptu je udarao po instinktu. Šablone i taktičke varijante bili su mu nepoznanice, baš kao što se u početku avanture u Kneževini teško snalazio u strogu zacrtanom Wengerovu sustavu.

 

 

Srećom, dospio je u ruke možda i jedinom stručnjaku u to doba koji je imao znanja, ali i dovoljno strpljenja da Georgea uči taktičkim i tehničkim osnovama, čak i po cijenu rezultata. Prirodnom talentu kakav je George bio nije trebalo puno vremena da pohvata ono što se od njega tražilo, a sve ostalo nogometno znanje, ono koje se ne može naučiti,  ionako je kolalo njegovim venama. Prije Weaha centarfori su, čak i oni vrhunski, bili uglavnom jednodimenzionalni igrači, napadači za koje je radila momčad, a njihov posao je bio da se nađu u pravo vrijeme na pravom mjestu. Weah je na neki način revolucionirao nogomet. Bio je prvi vrhunski napadač koji se jednako dobro snalazio na svakom dijelu terena. Nije ''sidrio'' u kaznenom prostoru, već je aktivno sudjelovao u igri. Nije samo trpao, već je i kreirao. Nije čekao da mu suigrači namjeste šansu, sam ih je sebi stvarao. Na neki način Weah je bio nogometni otac Ronalda, Henryja, Batistute, Drogbe…, i čovjek koji je kao malo tko prije i poslije njega sudjelovao i evoluciji nogometne igre te promjeni paradigme napadača u igri. 

 

U prvoj sezoni u dresu Monaca zabio je 17 golova, što mu je donijelo prvo priznanje za najboljeg igrača Afrike 1989. Do kraja svoje epizode na stadionu Louis ll Liberijac je proglašen za najboljeg stranog igrača Le Championnata. Monaco je u to vrijeme imao nevjerojatno potentnu momčad, skrojenu po upravo mjeri Arsenea Wengera. 

 

Vođa momčadi bio je europski prvak s Portom Rui Barros, a uz njega s momčadi rasli su tad još golobradi klinci Djorkaeff, Petit, Thuram. Ipak, prvo ime i najveća zvijezda momčadi bio je George Weah. Godine 1991. Monaco osvaja Kup, a u finalu su pobijedili aktualnog doprvaka Europe Marseille. Sljedeće sezone dogurali su do finala Kupa kupova, gdje ih je minimalno porazio Werder Klausa Allofsa. Nakon blistave četiri godine u dresu Monaca logično je bilo da Liberijac prijeđe u neki od titana europskog nogometa. Nije bilo jačeg kluba u Europi koji u Kneževinu nije poslao ponudu, ali, pomalo neočekivano, Weah nije potpisao za Marseille, Milan, Barcelonu ili Juventus, završio je u PSG-u. 

 

Medijski gigant Canal+ u to je vrijeme u nogometnu momčad PSG-a uložio strašno puno novca i na Parku prinčeva osvanula je fantastična družina spremna za najveće domete. Bernard Lama na golu, Alain Roche, Paul Le Guen, Vincent Guerin, Daniel Bravo, David Ginola, Pascal Nouma i George Weah, sve redom bili su fantastični igrači od kojih je Luis Fernandes složio moćan stroj koji je igrao lepršav, moderan i nevjerojatno ubojit nogomet. Već prve sezone PSG s Weahom kao vođom momčadi osvaja Kup, a onda se zbog financijskih malverzacija Bernarda Tapiea urušilo carstvo aktualnog prvaka Europe Marseillea i raspad te mega momčadi na najbolji način je iskoristio PSG. PSG je osvojio titulu prvaka, a samim tim i pravo da nastupa u Ligi prvaka.

 

Ne sjećam se najbolje partija koje je Weah pružao u Monacu, u dresu Liberije nikad ga nisam gledao, ali se jako dobro sjećam načina na koji je George igrao na Parku prinčeva. U konkurenciji Bayerna, Spartaka i kijevskog Dinama, Francuzi su se prošetali skupinom pobijedivši u svih šest utakmica. Parižani su briljirali, uz Ajax te su sezone predstavljali nogometnu avangardu. U sjećanju mi je ostala jedna utakmica. Ona prva protiv Bayerna odigrana na Parku prinčeva 14. rujna 1994. Weah je sam razbio slavni bavarski klub, a prvi gol kojim je načeo Olivera Kahna bio je pravo malo remek-djelo. Taj gol kasnije je izabran među 60 najljepših po izboru UEFA-e, George je te sezone bio najbolji strijelac Lige prvaka, a ja sam 14. rujna 1994. dobio novog idola. Bila je to ljubav na prvi pogled.

 

PSG je u četvrtfinalu na pogon Georga Weaha izbacio i Barcelonu, ali u polufinalu protiv branitelja naslova Milana nije imao šanse. Prelukav je bio Fabio Capello, a imao je i strašnu momčad. Parižani su ispali i prava je šteta što u finalu nismo imali prilike vidjeti dvoboj između Ajaxa i PSG-a, dva kluba koji su te sezone igrali uvjerljivo najljepši nogomet. Ajax je te godine postao prvak Europe, a George Weah izabran je za najboljeg igrača Starog kontinenta. Barem neka satisfakcija.

 

Te je sezone nogometu konačno zbogom rekao Marco van Basten. Nizozemac je bio fenomen, bio je nogometaš koji je stilom igre, gracioznošću, lepršavošću i nevjerojatnom učinkovitošću odskakao od svega što je ondašnji nogometni svijet nudio. Bio je najbolji nogometaš svijeta kojem su ozljede bile jedini protivnik kojeg nije mogao pobijediti. Silvio Berlusconi znao je da hitno mora dovesti vrhunskog napadača jer u borbi protiv zahuktalog Lippijeva Juventusa bez majstora u vrhu napada nije imao nikakvog izgleda. I pronašao ga je na Parku prinčeva.

 

 

18. kolovoza 1995., uoči početka prijateljske utakmice s Juventusom, Van Basten, u cipelama, trapericama i kožnoj jakni, otrčao je posljednji krug na San Siru. Mitska Milanova devetka te je večeri otišla u povijest, a iste noći s tim je brojem na crveno-crnom dresu povijest slavnog kluba počela pisati jedna druga nogometna veličina. ''Kralj je mrtav, živio kralj.''

 

Ono što je započeo u Parizu, Weah je nastavio u Milanu. Nitko mu ništa nije mogao. S Milanom je osvojio naslov, bio je prvi strijelac momčadi, a kao konačna nagrada za čudesnu sezonu stigla je i Zlatna lopta.

 

''Da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene. Taj čovjek me je napravio ovim što jesam. Naučio me je da ustrajem, da živim kao pristojan čovjek, da budem pošten i ponizan. Pokazao mi je put europskog života, ali je uvijek razumio moje afričke korijene i poštovao ih je. Pustio me je da igram nogomet na svoj način. Ovaj trofej posvećujem Arseneu Wengeru'', kazao je Weah odmah po primanju nagrade.

 

Vratimo se sad na onu golčinu koju je zabio Bayernu. Bio je to divan gol, čudesan, ali samo godinu dana kasnije George Weah postigao je još jedan, još ljepši pogodak, onaj koji će mu možda više od svega obilježiti karijeru.

 

8. rujna 1996., u standardnom nedjeljnom popodnevnom terminu, u goste Milanu došla je Verona. Gosti su iznenađujuće poveli golom De Vitisa u 25. minuti i s tim se rezultatom otišlo na odmor. Ipak, u nastavku domaćin golovima Marca Simeonea preokreće rezultat i u završnici je Verona krenula va bank kako bi došla barem do boda.

 

Igrala se 86. minuta i gosti su imali korner. Netko od igrača Verone poslao je loptu na drugu stativu gdje nije bilo nikoga od igrača u žutom, pa je loptu neometan primio George Weah. Liberijac je uštopao loptu, a onda se dogodilo nešto što je i nakon 21 godinu legenda koja se među navijačima Milana prenosi s koljena na koljeno.

 

Liberijac je iz svog kaznenog prostora krenuo direktno na gol Verone. Najprije je prošao jednog protivničkog igrača, a onda i drugog. Dvojica nogometaša Verone sudaraju se u pokušaju da zaustave ''zvijer u crvenim kopačkama'' koja je nezadrživo jurila prema vrataru Attiliju Gregoriju. U tom trenutku, milanskim suncem dobrano uspavani navijači Milana ustaju sa svojih stolica i s nogu u transu promatraju čudo kojem upravo svjedoče.

 

Dok je Weah poput tenka rušio sve pred sobom i zaobilazio igrače Verone kao da su čunjevi, tribine su proključale, a nakon što je Liberijac zabio jedan od najljepših golova u povijesti nogometa, jasno je bilo da će se povijest San Sira morati pisati ispočetka.

 

Puno je legendarnih igrača koračalo slavnim stadionom, ali nitko nikada nije napravio ono što je 8. rujna 1996. napravio Kralj George.

 

 

S Milanom je Weah osvojio još jedan naslov (1999.), a onda, kad je shvatio da su se pojavili ''neki novi klinci'', odlučio je svoje kopačke darovati Andreju Ševčenku i sljedećih par godina odigrati samo za sebe i svoj gušt. Najprije je otišao u Chelsea, zatim u City, vratio se u Francusku i probao je i u Marseilleu. Zadnju utakmicu odigrao je u Emiratima 2003. Kralj George svoju je bajku već ispričao i nije bilo potrebe da kaže više ni riječ. Sve je bilo jasno.

 

Za sve nas koji smo bili inficirani nogometom u devedesetima Weah je bio puno više od običnog goniča lopte – bio je simbol, pop-ikona i predstavljao je čistu esenciju te prekrasne igre. Bio je nogometaš s identitetom, u prvom redu čovjek, a onda igrač. Jedan od posljednjih pripadnika te sad izumrle vrste u svijetu modernog nogometa.

 

''George Weah imao je najveći utjecaj na mene. Najbolji napadači su on, Ronaldo i Van Basten. Ali Weah mi je bio idol iz djetinjstva. Trudio sam se kopirati ga i pokupiti ono najbolje od njega. On je čovjek koji je izmislio novi način igranja za napadače'', izjavio je jednom Thierry Henry i možda time najbolje sažeo sve ono što za nogomet znači George Weah.

 

Kralj George, novi predsjednik Liberije. Zvuči dobro, zar ne?