U ISTO vrijeme kad i Filip Hrgović, a nekoliko godina prije Alena Babića, u profesionalni boks krenuo je Hrvoje Sep. Bila mu je 31 godina i za sobom je imao uspješnu amatersku karijeru. Bronce iz 2011. i 2015. i dalje ga čine jedinim Hrvatom s dvije medalje na europskim prvenstvima, a za sobom ima i četiri svjetske smotre te Olimpijske igre u Riju 2016.

Poput Hrgovića i Babića, među profesionalcima je nanizao dvoznamenkast broj pobjeda prije prvog poraza, ali nikad nije dobio priliku za svjetsku titulu, prvenstveno zato što su mu karijeru prekidali nepredvidivi događaji poput teške prometne nesreće 2018., o kojoj se prvi put javno otvorio u ovotjednom intervjuu za Index.

Danas mu je 39 godina, ima omjer 12-2-1, ali prvi put u životu ima ponude za mečeve s vrhunskim boksačima i namjerava ih prihvaćati na proljeće, čim se oporavi od ozljede ramena, a sve zahvaljujući izvrsnoj predstavi prošlog ljeta protiv uglednog Britanca Dana Azeeza, koja mu je otvorila mnoga vrata.

Kaže da je i aktualna ozljeda posljedica stanja u kojem je posljednjih sedam godina, od prometne u kojoj se drugi vozač velikom brzinom zabio u njegov automobil, zbog koje još svakodnevno ide na terapije, ali to ga ne sprječava da se i dalje bavi boksom na visokoj razini.

Osim prometne, Sepovu karijeru usporile su i druge bizarne okolnosti. Otkrio je da su on i Alen Babić imali dogovor s promotorskom agencijom Sauerland, razmatralo se i ostale najbolje hrvatske boksače, ali Filip Hrgović, njegov bivši kolega iz BK Leonarda i tada naša najveća boksačka nada, tražio je od Sauerlanda da ne potpiše ni jednog drugog hrvatskog boksača dok je on s njima.

Govorio je o potencijalnom meču u bareknuckle boksu protiv Vase Psihopate Bakočevića, koji je definitivno otpao nedavnim umirovljenjem crnogorskog borilačkog šoumena, prokomentirao odlazak Tysona Furyja i Stipe Miočića te objasnio zašto i dalje ima smisla organizirati meč između Babića i Hrgovića, iako je potonji svojim ponašanjem i potezima okrenuo sve ostale hrvatske boksače protiv sebe.

Niste se borili od ljeta, sprema li se neki novi meč?

Na zadnjem meču sam oštetio tetive ramena, što je ozbiljna ozljeda, najčešće zahtijeva operaciju i godinu dana oporavka. Ja sam izabrao terapiju, zadnjih osam mjeseci sam na rehabilitaciji u Poliklinici Kinesthetic, a sad sam počeo sparirati i trenirati. Ako mi ramena izdrže sljedećih nekoliko tjedana, trebao bih imati meč u sljedeća tri mjeseca.

Stalno dobivam ponude za mečeve, koje su u sportskom i financijskom smislu bolje nego prije, ali nisam bio sposoban za to. Posljednji meč sam odradio na vrlo visokom nivou protiv čovjeka koji je u top 10 po svim federacijama. Na njegovom terenu sam odradio neriješen meč, što u pravilu znači da sam bio jako dobar.

Kakav bi protivnik mogao biti?

Dobivam ponude za protivnike koji uopće nisu slabi, sve iz svjetskog vrha, ali ne znam koliko će biti visoko. Već sam dobivao ponude od bivših izazivača za svjetske titule, ali ozljeda me spriječila. Nikad nisam imao problema s ozljedama. Prvi meč sam imao prije 20 godina, a ovo mi je prvi put da moram pauzirati zbog ozljede.

Doduše, bilo je drugih situacija. Ovo nikad nikome nisam ispričao. Kad sam ušao u profesionalni boks, bio sam u top formi, a onda su počeli neki menadžerski problemi. Počeo sam boksati nakon Olimpijskih igara u Riju, a onda mi se dogodila teška prometna nesreća.

Nisam to nikome rekao jer sam bio u pregovorima s nekoliko vrhunskih svjetskih promotora, iz Engleske, SAD-a, imao sam praktički sve dogovoreno sa Sauerlandom. A onda mi se dogodila ta teška prometna u kojoj se frajer zabio u moja vrata sa sto na sat.

Nikad nisam bio teže ozlijeđen, doživio sam teški potres mozga. Sebi nisam sebi htio priznati da nisam OK, pa nisam mirovao, a tijelo mi je reagiralo na takav način da mi je cijeli potiljak natekao u sljedećih pet, šest mjeseci. Nisam mogao ništa, nikakvo svjetlo, skakanje, nisam smio ni blizu udaraca i boksa.

Proveo sam šest mjeseci na rehabilitaciji da bih se oporavio i mogao opet početi boksati. Dr. Tadija Petrović napravio je odličan posao sa mnom na rehabilitaciji. Najteža posljedica prometne je to što mi je kralježnica oštećena, imam protruziju diskova, gubim osjet u rukama. Kad počnem jače trenirati, disk se pomakne, zablokira mi živce i ne osjećam ruke. Tako mjesec dana prije posljednjeg meča nisam osjećao ruke, doživio sam rupture bicepsa.

Zbog toga zadnjih sedam godina skoro svaki dan nakon treninga idem na trakcije, odnosno dekompresiju vratne kralježnice. Zavežu ti noge, vuku ti vrat prema van i na kraju ga trznu dok se ne čuje "trrrr" i onda sam OK taj dan. Ali, kad opet počnem trenirati, opet počne sve jače stiskati i moram sve ponoviti. Nasreću, Leonardo je vrlo stručan za kiropraktiku, pa sam na njegovom stolu nekoliko puta tjedno.

Tako da tu vratnu kralježnicu držim pod kontrolom, dođem u formu, mogu trenirati, ne mogu dati baš sto posto, ali i dalje sam dovoljno konkurentan da se mogu boriti s najboljim boksačima. Ne mogu trenirati kao prije ozljede, da me ne boli, ali mogu funkcionirati, spariram s našim najboljim boksačima, u zadnjem meču sam pokazao da mogu boksati na visokoj razini.

S obzirom na sve, zvučite dosta entuzijastično. Jeste li se ikad pitali što vam to treba i razmišljali o prestanku?

S vremena na vrijeme sam sebe testiram, brzinu, snagu udaraca i izdržljivost. Svi ti parametri su mi na istoj razini kao prije 10 godina. Kad vidim da me pobjeđuju oni koji nisu na mojoj razini, onda ću prestati.

Najgora stvar koja se može dogoditi sportašu je da trenira, a nema natjecanja. A meni se to događalo većim dijelom profesionalne karijere. U profesionalni boks sam prešao odmah nakon Olimpijskih igara 2016., a prva godina mi je zbog menadžerskih problema bila najgora. Bio sam u top formi, čekao sam meč, a on nikako nije dolazio. Poslije sam shvatio što se dogodilo.

Onda se dogodila prometna nesreća, zbog koje sam pauzirao od listopada 2017. do 2019. godine. Kad sam se vratio, morao sam krenuti od nule, jer kad dvije godine nisi bio na sceni, kao da ne postojiš, nitko ne zna za tebe. Došao sam do 10-0 i potpisao ugovor s jakom talijanskom menadžerskom agencijom, s kojom i danas radim.

Imao sam dogovoren meč u ožujku 2020. u Italiji, a upravo tada je u Milanu počela korona. Tu sam izgubio još godinu i pol. Izgubio sam velik period na stvarima na koje ne možeš utjecati. To mentalno strašno puno utječe na sportaša. Ja jesam vrlo uporan, ali ti svakakve stvari prođu kroz glavu.

Puno sam bio kod kuće, kao i svi, trenirao, ali nisam imao mečeve ni primanja. To mi je bio najteži period u karijeri. Imam dvoje djece, ženu i jedino pozitivno što sam iz toga izvukao je to da postoji život pokraj sporta. Posvetio sam se puno više obitelji, koja mi je pokretač. Najbitnija osoba i najveći oslonac mi je supruga Jelena, ona mi je pomogla da iz svih teških perioda izvučem nešto pozitivno.

Ako više nemaš boks, i dalje imaš obitelj i ideš dalje sa životom. Canelo Alvarez ima istetovirano "No boxing, no life", što je jedna od najglupljih stvari koje možeš pomisliti u životu. Jer, da mu se dogodi kakva ozljeda koja bi ga zauvijek izbacila iz boksa, shvatio bi ne samo da ima života već i da je on puno ljepši nego što on shvaća.

Poslije korone došli su i neki dodatni problemi. Dobio sam ugovor, išao na neke mečeve i kad nisam bio potpuno spreman jer nije bilo puno mečeva, jer poslije korone sve je počelo ići na klikove. Ako imaš više klikova, dobit ćeš više prilika. Svi su počeli više psovati, raditi ekscese da ih ljudi vide jer su klikovi postali jedino što je bitno, a kvaliteta pada u drugi plan. 

Ti možeš biti vrhunski boksač, ali nećeš dobiti priliku kao onaj kojeg ljudi više gledaju. A mi koji dolazimo iz male zemlje smo u još težoj poziciji. Ako si iz velike zemlje, možeš biti i dosadan, ali puno ljudi će ionako klikati na tebe. Pa kad dobivaš prilike na kapaljku, prihvaćaš i neke mečeve koje možda i nisi trebao.

Tako sam u zadnjih pet godina imao pet mečeva, što nije neka sreća. Ali u tome se moraš snaći. Ja sam jednu od takvih prilika prihvatio, odradio jako dobar meč i sad dobivam još bolje prilike. Zato toliko uporno radim na rješavanju ozljede, jer sam sad konačno tu gdje sam pokušavao stići sve ove godine, pred samim vratima.

Sve zbog jednog dobrog meča?

Ako je na najvećoj sceni, dovoljan je i jedan meč. Boksao sam s Danom Azeezom, koji je top klasa, na stadionu u Engleskoj, što su prenosile najveće svjetske televizije. I to su svi vidjeli, a onda su odjednom počeli zvoniti telefoni. Zanimljiv sam jer imam dobar boks, dobro ime, olimpijac sam, a to svi uvijek spominju. Osim toga, nisam u cvijetu mladosti i to je svima prilika jer me ne vide kao velik rizik.

Neki mečevi su mi propali jer sam bio prevelik rizik. Imao sam dogovoren meč, kupljenu avionsku kartu, a onda me nazvao menadžer protivnika i rekao mi da će mi platiti da ne boksam, da otkažem meč. Otvaraju mi se veliki mečevi i zato guram što jače da budem spreman kroz nekoliko mjeseci.

Svi naši dečki su u sličnom problemu. Moraju biti izuzetno zanimljivi, uz to što je trend došao da se boksa maksimalno dvaput godišnje, što je apsolutno ludo. Najbolji boksači često imaju i samo jednu borbu u godini, a onaj koji brani naslov u tri godine boksa protiv tri protivnika. Tyson Fury i Anthony Joshua su u pet godina imali samo pet različitih protivnika. U tih pet godina je nekoliko generacija vrhunskih boksača završilo karijeru.

Trebale bi se uvesti neke smjernice da pauza između mečeva bude maksimalno četiri, pet mjeseci. Ako ne možeš braniti titulu, ona se upražnjava, ide nekom drugom. Bilo je situacija da obavezni izazivač dvije godine bude bez borbe. To nema nikakvog smisla. 

Bio je i Filip Hrgović u sličnoj situaciji, samo ne toliko dugo.

I on je dugo čekao priliku. Osigurao je titulu obaveznog izazivača protiv Zhanga Zhileija, pa čekao priliku za naslov više od godinu i pol. To je problem našeg sporta, koji je jedan od najplaćenijih na svijetu, a oni koji imaju pravo odlučivanja će odlučiti onako kako njihovim boksačima najviše odgovara. Ne kažem da to nije u redu, ali nama treba više sportskog nadmetanja.

Dogodilo se to Hrgoviću, ali i mnogim drugim našim boksačima. Kad je potpisao ugovor sa Sauerlandom, imao je uvjet da ne potpišu ni s jednim drugim hrvatskim boksačem dok je on tamo. Babić i ja imali smo spremne ugovore, a razmatralo se i Milasa, Smakiqija, Čalića, da se napravi Cro Boxing Team i da punimo arene po cijeloj Hrvatskoj. A Hrgović je, iz meni neobjašnjivih razloga, tražio da drugi Hrvati ne potpišu ugovore tamo gdje on boksa.

Babić i ja imali smo spremne ugovore, imali stavke koliko ćemo zarađivati i imati mečeva. Ja sam u prvoj godini trebao imati šest mečeva, ali sve je propalo jer Hrgović nije htio. Valjda jer se posvađao s Leonardom, ali ja se nisam posvađao s njim, stalno sam mu bio na ustupcima, Babić također.

Ne znam zašto si je tako zatvorio vrata. Ne razgovara ni s kim od hrvatskih boksača. Potpuno mi je nejasno. To mi je bio rekao Leonard Pijetraj, ali ja mu nisam vjerovao. Onda sam prije četiri godine završio s Čalićem na nekim pripremama u Njemačkoj, zvali su nas za sparing-partnere. 

Kad smo se mi pokazali boljima od tih njemačkih boksača, njihov menadžer nam je rekao da želi potpisati ugovor s nama. Rekao je da će pregovarati s najvećim promocijama i da će prvo zvati Sauerland, ali oni su mu rekli da je Hrgović tražio da nijedan drugi Hrvat ne potpiše s njima dok je on tamo.

On nema dobar odnos ni s jednim hrvatskim boksačem. Ne znam što mu se dogodilo, što mu je to trebalo u životu. A njemu su svi izlazili u susret, besplatno smo mu sparirali godinama, što je inače jako skupo. Zakočio je mnoge naše dečke vani. Nije mi jasno zašto. 

Kao i Hrgović, u profesionalce ste krenuli nakon Rija, no bila vam je već 31 godina. Većina prijeđe ranije ili uopće ne prijeđe. Imali ste uspješnu amatersku karijeru, ali jeste li i ranije razmišljali o odlasku u profesionalni boks?

Jesam, s 27 godina sam bio vrlo blizu tome, no situacije s ugovorima su bile jako, jako loše. Morali bismo ići u Ameriku i živjeti tamo tri godine na minimalcu. Sjećam se ugovora - prva godina tri meča, druga dva, treća samo jedan meč. Takav je ugovor potpisao moj prijatelj Derevjačenko, ali on je imao devet mečeva u tri godine koje je odrađivao za minimalac.

A u isto vrijeme boksao sam za najjače svjetske klubove u svjetskoj profesionalnoj ligi, koja je kao profesionalni boks - bez kaciga, majica - ali mečevi nisu ulazili u profesionalni skor. Ali skupljali smo iskustvo, išao sam u Ameriku, u Meksiko, Argentinu boksati protiv tamošnjih boksača, što je bilo neprocjenjivo iskustvo koje se nije vidjelo na papiru.

Uz to, jako sam dobro zarađivao. Imao sam ugovor s Kazahstancima, koji su izuzetno boksačka nacija i koji su nas izuzetno cijenili, naš pristup, naš boks, ponašanje... Tako sam proveo tri godine, zatim su stigle Olimpijske igre, a nakon njih počele su stizati ponude. Bio je idealan trenutak.

Druga je stvar što se meni od tada dogodilo nekoliko pauza od godinu i pol zbog različitih okolnosti - prvo menadžerski problemi, pa prometna, korona i onda problemi s klikovima na YouTubeu koji postoje u svim manjim zemljama. 

Puno srednjih promotora je propalo. Najveći će uvijek opstati jer imaju milijune, ali oni srednji su propali jer su se naplaćivali od prodaje ulaznica. Sad su opstali samo oni najveći i oni najmanji, koji organiziraju mečeve u podrumima. Svi ostali su nestali.

Mnogi sportovi žele unijeti što više atraktivnosti jer postaju neisplativi. Jedini koji na ovim prostorima ide u drugom smjeru je FNC, ali zato što se drže zajedno. Nije Vaso Bakočević napunio Arenu ni Đani Barbir ni Ivan Erslan, nego su je svi zajedno napunili do zadnjeg mjesta.

Stvorila se dobra priča, u menadžerskom, promotorskom, produkcijskom smislu, ali ključno je to što se svi drže zajedno. Pogledajte Hrvate, ima nekih trzavica, ali to je projekt u kojem se svi dižu i svi dobivaju.

Mi smo imali takve zamisli sa spomenutim Cro Boxing Teamom prije 10 godina. Čalića dođe gledati Pula, Smakiqi ima austrijsku publiku, Milas drži Split, imamo Zagreb, Slavoniju, sve dijelove zemlje. Mogli smo iste stvari raditi, ali nije došlo do toga, objasnio sam iz kojih razloga. Život ide dalje, svatko se bori za sebe i prije ili kasnije kvaliteta dođe do izražaja.

Zvali su me iz FNC-a, nekoliko puta sam pregovarao za bareknuckle meč s Vasom Bakočevićem, ali on mi se nije svidio jer je bio izuzetno nekulturan u javnom prostoru. On je i stvorio taj trend, tako je postao jako popularan. Ja to nisam htio dopustiti, pa sam bio vrlo čvrst u bilo kakvoj komunikaciji. Ali s vremenom vidiš da ljudi to rade jer je takav posao. On je čak i simpatičan dečko, ali to radi zbog šoubiznisa.

Vi nikad niste djelovali kao da vas je briga za tu šoubiz stranu, kao ni Hrgović.

Ne, ja definitivno jesam za to, ali za ples moraš imati partnera. Za interes su najvažniji rivaliteti. Kad se zavrtjela priča o Babiću i Hrgoviću, u Hrvatskoj se o boksu razgovaralo više nego ikad prije. Oni bi u tom trenutku sto posto napunili Arenu.

Ali za tu verbalnu komunikaciju trebaš plesnog partnera. Ne želim se stavljati u situaciju da vrijeđam po novinama da bih došao do pozornosti, ali kad dođe boksač koji svima govori da će me nokautirati, onda ću prema njemu postupati kao prema bilo kome drugome tko me povrijedi, a ako to bude zanimljivo medijima, to je samo plus.

Nemam ništa protiv toga, dapače, čak sam ljubitelj toga. Tako se malo podigne meč, dodatno ti podigne i motivaciju, samo treba paziti da ti ne uđe pod kožu, jer onda dođeš na meč kao da ne znaš boksati, boriš se na silu. Tako je i Kličko, kad ga je Fury toliko pljuvao i pljuvao, u meču nije bacio ni jedan pravi udarac. Priznao je da mu je ušao pod kožu i da nije znao kako boksati. Kad se dogodi takvom profesionalcu, može se dogoditi svima.

Dugo ste s Leom Pijetrajem. On je osebujan tip, vrlo zahtjevan prema boksačima, inzistira na potpunoj poslušnosti... Kako je raditi s njim i zašto je on najbolji trener za vas?

On inzistira na potpunom zalaganju, a ne poslušnosti. Meni je lagano raditi s njim jer izvlači maksimum iz tebe. On izvlači iz tebe ono što ti sam nikad ne bi uspio. Kad on procijeni da s nekim može napraviti velike stvari, vidio sam puno puta kako dečke dovede do najvišeg nivoa, a oni ili naprave vrhunski rezultat ili shvate da to nije za njih. On te želi dovesti do te granice. On je vrhunski profesionalac, sve u životu posvetio je boksu, cijeli dan mu se vrti oko toga. To je nekad teško pratiti, ali ako stvarno hoćeš uspjeti, to je jedini mogući način.

Jeste li ikad imali nesuglasica?

Bude toga, ali nema toga što ne možemo riješiti jer imamo isti interes. Obojici nam je cilj da ja budem što bolji. Možda ponekad imamo drukčije mišljenje, ali to ne mijenja ono što želimo. Ako hoćeš vrhunskog trenera, on je vrhunski trener, tu nema priče.

Ljudima zna smetati to što je takav profesionalac. Sto puta će ti reći da napraviš ono što treba, a većina ljudi će nakon 20 puta reći da im se ne da to slušati, jesti ili ići spavati kad treba. Ego nije potreban kad radimo nešto za zajednički interes. Ako to ljudima smeta, nisu stvoreni da budu vrhunski sportaši.

Imamo zdrav odnos jer mogu reći ako mi se nešto ne sviđa, a on će razmisliti i reći da sam u pravu ili da nisam. Ali ako ti nešto smeta i samo odbijaš to raditi, nećete nikad imati zdrav odnos. Komunikacija je jako bitna, u svemu, brakovi stalno pucaju zbog komunikacije. Kad prolazite toliko teških situacija zajedno, poput velikih pobjeda i teških poraza, doživljavaš jake emocije i kad to prođeš s nekim uspješno, nema puno filozofije.

Bili ste u klubu kad su Pijetraja napuštali Hrgović i Babić. Koliko je stvar bila u neslaganju oko ugovora, a koliko u tom nedostatku komunikacije?

Vidio sam nekoliko puta kad im je davao ugovore i govorio im da slobodno mogu otići od njega, a oni nisu htjeli. U nekom trenutku karijera su otišli jer su mislili da imaju puno bolje opcije. Babić je od tada promijenio nekoliko trenera, javno se posuo pepelom i rekao da nije trebao. Hrgović nije, on je uzeo drugog trenera, pa trećeg, četvrtog... 

Ljudi ne znaju da mi boksači, kad postanemo jako uspješni, dobivamo toliko pozitivnih, ohrabrujućih reakcija od drugih ljudi da misliš da si kralj, najjači na svijetu i da ti nitko ne treba govoriti što trebaš raditi. S tim se teško nositi. 

Ja uvijek imam u glavi da sam čovjek kao svatko drugi. I meni su toliko puta dolazili, tapšali me, govorili mi da sam najbolji, ali svaki dan kad legnem u krevet i dalje sam normalan čovjek. I dalje operem suđe i sretan sam kad to napravim jer je i supruga sretna i onda me još više voli.

Tako je i odnosu s trenerom, važno je prvo biti čovjek i imati normalnu komunikaciju, otvoreno razgovarati i nema toga što se ne može riješiti.

S Hrgovićem niste u kontaktu, ali kako je Babić? Ništa se ne čuje o njemu nakon posljednjeg poraza.

Meni je prvenstveno žao zbog toga što je boksao na tako visokoj razini, a mediji su kasnije pisali kako nikad nije bio pravi boksač i da je prevara. Ja sam svojim očima gledao kako je tukao neke od najboljih boksača na svijetu na sparinzima. 

Netko će reći da sparing nije što i meč, ali tvoje vještine su tvoje vještine. Babić je na zadnjim mečevima bio dekoncentriran, išao je tamo s prijateljima, a ne s trenerom, s timom, s kojima bi išao spavati kad treba, jeo što treba, odradio što treba i ušao u meč potpuno miran i koncentriran.

Zato su mu se dogodila dva teška poraza koja ne pokazuju pravo stanje. Sad se još malo traži, traži pravog trenera i pravi klub da se vrati u formu, a u pravoj formi on je problem svakome. Hoće li se moći dovesti u tu formu, to ne znam, ali žao mi je zbog spleta situacija koje su mu se dogodile.

On je bio megazvijezda, ne u Hrvatskoj, nego u Engleskoj. Žao mi je što je sav taj rad prosut, što je takva prilika otišla u nepovrat. Barem ona kad je boksao za svjetsku titulu s Poljakom od 40 godina koji realno nema dobre boksačke kvalitete i idući meč je izgubio nokautom u prvoj rundi.

Babić je nakon prvog poraza i priznao da nije bio u glavi na mjestu jer je vodio prijatelje sa sobom, ali kako je onda moguće da je u prvom sljedećem meču napravio istu grešku?

Boks je sport u kojem moraš biti jako koncentriran od prve sekunde, a on je ušao u meč sa spuštenim rukama protiv udarača, koji ga je nakon 10 sekundi pogodio u glavu, što je i logično. Ali on inače nije imao spuštene ruke, a spustio ih je zbog dekoncentracije. Nisam bio s njim na pripremama, pa ne mogu reći što mu se dogodilo tjedan ili dva dana prije meča, ali ušao je u meč potpuno nespreman za taj trenutak i ispao puno lošiji boksač nego što jest.

Bio je na jako visokom nivou i žao mi je što mu se dogodio tako velik pad i tako naglo. Volio bih da se opet vrati u vrh jer ima kvalitete za to. Mislim da se želi vratiti, da će ići u Irsku kod trenera s kojim je surađivao i do sada. Ne znam kako je zdravstveno, ali vjerujem da će se pokušati vratiti. 

Činjenica je da porazi mentalno loše utječu na boksača, jer kad te netko tako pobijedi, osramoti te. To je normalno, netko te istukao, ali treba se i s tim boriti, i u tome je snaga boksača.

Osim vas i Miluna, tko je sve još ostao u klubu, kakva je radna atmosfera?

Klub je uvijek pun, ima listu čekanja, sad i ja čak radim malo kao trener jer mi to pomaže da budem aktivniji dok čekam meč i pritom pomažem ljudima. Postotak boksača koji dođu do vrhunskih mečeva je vrlo malen jer većina otpada na sparinzima ili na malo jačim mečevima, a najviše ih otpadne u godinama kad trebaš početi zarađivati za sebe i obitelj, a u boksu u početku nema neke zarade.

Imamo puno boksača, ali od onih koji se ističu kod nas je Antonio Grabić, koji ima tek 22 godine, a trenira već 16 godina. On je top klasa, vrhunski boksač koji ima i udarac i tehniku i brzinu, sve. Već sad je jedan od najboljih u Europi.

Milun je, nakon prošle godine, koja mu nije bila najuspješnija i prvi put nakon sedam godina nije bio prvak Hrvatske, imao operaciju ramena i sad se vraća. Cilj su svjetska prvenstva i Olimpijske igre, jer svatko tko u superteškoj kategoriji dođe na Olimpijske igre ima zagarantiran ugovor u profesionalnom boksu, čak i ako izgubi u prvom kolu.

Kad počne svoje kvalitete pokazivati na svakome meču, bit će svjetska klasa. Zasad još nije jer u jednome meču pobijedi svjetskog doprvaka, a onda izgubi od boksača bez nekog iskustva. Nije to samo kod njega slučaj, to je ljudska priroda. 

I ja sam se borio protiv višestrukog svjetskog i olimpijskog prvaka Julija Cesara La Cruza, a onda dva mjeseca kasnije, karikiram, na Prvenstvu Hrvatske u Omišlju protiv nekog tipa iz Metkovića koji ima sedam mečeva. Nije ista motivacija, osjećaj, mentalna spremnost. Stalno moraš sebe tjerati da budeš na najvišem nivou. Doslovno boksamo od Turopolja do Las Vegasa i moramo stalno biti našpanani.

Zato boksač treba imati zdravo okruženje, obitelj, da ga vanjske stvari ne ometaju, treba mu sve biti posloženo da mu ne stvara opterećenje u kontekstu sportskog uspjeha, nego da mu olakšava.

Kad mi je kći sa šest godina prvi put došla na meč, dalo mi je to dodatnu dozu želje i ponosa. Hoću reći da nekakva nezdrava obiteljska situacija može kod boksača dovesti do padova u sportskom smislu. Svi imamo neke trzavice, ali s tim dolaziš u ring, gdje moraš biti maksimalno koncentriran jer ti dolazi protivnik koji te želi što brže i što jače udariti u glavu.

S obzirom na poraze Hrgovića i Babića, naš boksač u najvećem uzletu je Luka Plantić. Kakav vam se on čini, je li trenutačno najbolji hrvatski boksač?

Najbolje je rangiran. Da nekog ne uvrijedim, imamo mi jako puno dobrih boksača, poput Petra Milasa, Agrona Smakiqija, Hrgovića, Babića, zato ne želim reći da je netko najbolji, ali Plantić kotira kao najbolji. Jako je kvalitetan, boksao je na vrlo visokoj razini u olimpijskom boksu i ima neke dobre medalje.

Bio je na Olimpijskim igrama i odradio jako dobre mečeve. Gaji stil koji ide puno prema naprijed, snažan je i izdržljiv i takav može napraviti probleme mnogim boksačima. Takvi boksači su osvajali svjetske titule. Recimo, Marcos Maidana je boksački možda i lošiji od Luke Plantića, ali je boksao nekoliko puta za svjetske titule i osvajao ih. Svaki boksač s takvim pristupom ima šanse.

Za vrhunske boksače moraš biti i taktički spreman i ako bude u tome još bolji, može puno napraviti. Po tom je stilu sličan Babiću, ali izuzetno puno pridaje obrani. Jako ga je teško pogoditi u glavu, blokovi su mu kameni, kao da dvije cigle drži pred glavom.

To mu je dodatna snaga, što ne prima čiste udarce i zna da će se protivnik potrošiti i da će doći njegovo vrijeme jer jače udara i izdržljiviji je. Ima svijetlu budućnost, ali vrhunske mečeve nezahvalno je prognozirati.

Ipak, britanski komentatori su nakon njegova posljednjeg meča rekli da ne vide kako bi mogao dobiti velik meč. 

Problem je što neki ljudi u velikim mečevima ne bacaju udarce kao u manjima. Recimo, ja sam po Hrvatskoj dobio sve što sam mogao, ali kad dođem u London, Berlin, Pariz, boksam pred 10.000 ljudi, nije to ista razina samouvjerenosti. Kako tenisači kažu, skrati se ruka. To se događa mnogima, ali imaš ljudi koji uđu i u takve mečeve bez respekta. Moj cilj je da se prema svakom protivniku postavim isto, bez obzira na to tko je on.

Recimo, Marco Antonio Barrera protiv Princa Naseema Hameda ušao je totalno bez respekta prema svim njegovim prijašnjim uspjesima i prebio ga, napravio jedno od najvećih iznenađenja u svijetu boksa. Zatim Buster Douglas protiv Mikea Tysona. Može se, samo većina ljudi to ne napravi jer im se skrati ruka.

Nedavno se umirovila naša najbolja boksačica Ivana Habazin. Kako gledate na njenu karijeru i činjenicu da u boksu, kao i u mnogim sportovima, žene imaju lošiji tretman?

To je istina, zato što u ženskom boksu nema toliko atraktivnosti, nokauti nisu česti kao kod muškaraca, nema te razine nasilja, a to je ono što ljude privlači sportu. Ne mislim tu na fizičko nasilje, nego na borbu. Gledali smo nedavno rukometnu reprezentaciju, te utakmice djeluju kao borba na život i smrt, a ljudi to žele vidjeti.

Ivana Habazin je po meni napravila odličan posao sa svojom karijerom u sportskom smislu. Bila je uporna, dosljedna, borila se s puno svjetskih prvakinja, s nekim legendama, s nekim od najboljih boksačica u povijesti. 

Claressu Shields su zvali ženskim GOAT-om, Norvežanka Braekhus također je jedna od najvećih ikad, s najboljima na svijetu je boksala jako dobro, na bodove, nekoliko puta osvajala svjetske titule, vraćala se nekoliko puta, što posebno cijenim. Kapa do poda. 

Njena karijera je ispunjena, za mene je ona pozitivna priča i tako je treba gledati. U financijskom smislu to nije bio uspješan projekt, ali ona je to znala od početka, a to na kraju ovisi o spomenutom broju pregleda. 

Ja bih volio da je imala veću podršku, ali podrška njoj nigdje nije zagarantirana, nema stavke u našem zakonu da se pomaže profesionalnim sportašima. Svi smo mi u ovo ulazili zbog ljubavi, a ne zato što će nam netko to platiti ili pomoći nam. Moraš plivati u tome i boriti se kad si to odabrao. Ako stavimo to na stranu, njena karijera je top.

Vratimo se na vaše početke. Kako su oni izgledali prije dolaska u Zagreb i suradnje s Pijetrajem?

S 18 godina sam se preselio u Osijek, tamo sam živio dvije i pol godine, trenirao MMA, kikboks, hrvanje i borio se u tim sportovima. S tom sam namjerom došao u Zagreb, a u Boksački klub Leonardo preusmjerila me tvrtka Bilić-Erić, koja me neko vrijeme i sponzorirala, što je bilo jako bitno. Ja sam u prvoj godini postao prvak Hrvatske, reprezentativac i profesionalac u smislu da sam se samo time počeo baviti.

Kod Lea sam odmah počeo sparirati, bio sam dosta uporan i izdržljiv, nisam imao puno tehnike, ali sam brzo napredovao jer sam imao želju. Sparirao sam s Mariom Preskarom, koji je tada bio vrhunski boksač, učio od svih. Poteze koje sam naučio od Lea već sam nakon nekoliko tjedana primjenjivao i njima pobjeđivao one od kojih sam samo dva mjeseca ranije gubio.

Živio sam sam, kao podstanar, nisam imao puno, a nisam imao ni ljude s kojima bih nekamo išao. Samo sam bio u dvorani i trenirao. U Osijeku sam imao zahtjevnog trenera Damira Hubera, umirovljenog časnika Hrvatske vojske. On je imao vrlo jake vojne treninge, pa su mi ovdje neke stvari bile normalne. 

Nakon nekoliko godina u reprezentaciji potpisao sam ugovor s Francuzima, gdje sam bio dvije godine, a zatim sam potpisao s Kazahstancima, s kojima sam ostao sljedeće tri, sve do profesionalnog boksa. S njima sam napravio ogroman napredak. 

Hrgović, Pijetraj i ja s njima smo putovali po cijelom svijetu. U tri godine napravili smo 30.000 kilometara, s kontinenta na kontinent, iz Venezuele s plus 33 u Kazahstan na minus 33. Boksali smo smo u Rusiji s Rusima, u Turskoj s Turcima, prošli cijeli svijet, skupljali dragocjeno iskustvo i mogli prenijeti znanje stečeno u dvoranama u realnost. Leonardo je bio jedini klub s dva olimpijca, s nekoliko medalja na europskim prvenstvima.

Kako je došlo do toga da se s MMA-a i kikboksa prebacite na boks i koliki je bio utjecaj Cro Copa na vas, s obzirom na to da ste s istog područja?

Ja sam iz Vrbanje, tamo sam odrastao, ali Cro Copov utjecaj u to je vrijeme bio velik na svakoga. Mirko Filipović bio je vrlo popularan, a ja sam upijao sve informacije iz borilačkog svijeta. Naravno, znao sam i da je radio s Leonardom Pijetrajem, da je postigao uspjehe i bio reprezentativac te je s tim znanjem došao jako daleko.

Mirkov utjecaj bio je velik na sve naše borce, u to vrijeme uopće nije bilo borilačkih sportova na nacionalnoj televiziji. Bio je prije toga Željko Mavrović, ali on je 1998. završio karijeru, a Mirko je zatim bio praktički sam sve do 2010. 

Bio je pravi uzor za sportaše, ne samo u smislu borbi nego i ponašanja izvan borilišta. Definitivno je pozitivna priča tog vremena. Nikad se nismo formalno upoznali i razgovarali, ali odavno ga znam, i njegova mama je iz Vrbanje, naši roditelji se poznaju, čak smo i rodbina. Samo što smo išli drukčijim smjerovima i nikad zapravo nismo došli u kontakt.

Imali ste vrlo uspješnu amatersku karijeru s dvije europske bronce, nastupima na četiri SP-a te Olimpijskim igrama u Riju. Koliko ste zadovoljni time?

Ti mečevi na svjetskim prvenstvima pokazuju rast koji smo doživjeli. Kad sam tek počeo, održavala su se svake dvije godine. Te dvije godine pripremaš se za prvenstvo, dođeš tamo, razmišljaš o nekim drugim stvarima i podbaciš. Razmišljao sam kako moram biti što opušteniji, ali sam u toj opuštenosti otišao u krajnost i uopće nisam jako udarao.

Zato sam na sljedećem mislio kako moram samo što jače udarati i tu sam izgorio, nisam uspio ni pogoditi čovjeka. To su bili mečevi li-la, a oba puta sam izgubio u prvom kolu. Nakon toga sam se ipak isprofilirao i u zadnjem nastupu sam izgubio tek u četvrtfinalu od kasnijeg prvaka Julija Cesara La Cruza. 

Na europskim prvenstvima sam jedini Hrvat s dvije medalje, ali dolaze mladi boksači poput Gabrijela Veočića i Antonija Grabića, koji već imaju medalju i vjerojatno će ih osvajati i dalje jer su stvarno klase.

Ali to što je 20 ili 50 Hrvata odlazilo na europska prvenstva, a ja sam jedini osvojio dvije medalje, bilo mi je velik poticaj, shvatio sam da vrijedim. Treći put sam izgubio u četvrtfinalu, a četvrti sam boksao s Beterbijevim, koji je i tada bio i sada je najbolji svjetski boksač. Nitko s njim nije mogao boksati ni na bodove, a ja sam s njim u Moskvi, na njegovom terenu, odradio stvarno dobar, izjednačen meč. Bio je to jedan od najboljih mečeva prvenstva.

U profesionalce sam otišao s 31 godinom, što je idealno vrijeme jer tada već imaš puno iskustva, a pred tobom je još čistih deset godina. Druga je stvar što su mi se događale dugačke stanke zbog stvari na koje nisam mogao utjecati.

Kakvo vam je bilo olimpijsko iskustvo Rija?

Ja nisam bio sretan, bio sam izuzetno sportski nastrojen. U prvome meču dobio sam Egipćanina koji je bio jako dobar, a u drugom izgubio od domaćeg predstavnika. Nije uopće bio loš, ali izgubio sam dosta kontroverznom odlukom sudaca, on je dobio runde koje nije trebao, s obzirom na broj bačenih i pogođenih udaraca. Ja sam po oba kriterija bio bolji, a izgubio sam. 

Bio sam ljutit i na sebe jer sam mislio da sam mogao još više, ali činjenica da je cijela garnitura sudaca suspendirana i da se nikad nisu vratili valjda govori u prilog ovome o čemu pričam.

Zato mi sa sportske strane Igre nisu ostale u lijepom sjećanju, ali kao manifestacija bile su fantastične. Bilo je sjajno vidjeti ljude iz toliko različitih dijelova svijeta, toliko različitih kuhinja - od indoazijske, preko afričke, do južnoameričke. 

Je li vam se neka od tih kuhinja toliko svidjela da ste je prigrlili i kasnije?

Malo sam prešao na arapsku kuhinju. Nekoliko tjedana sam proveo u Kataru, a oni imaju zanimljivu kuhinju s ljutim začinima, ali dosta prirodnih proizvoda, humus nam je bio fantastično otkriće. Meksička kuhinja također je zanimljiva, dosta toga smo zadržali supruga i ja, i kod nas je u prehrani puno povrća i lakšeg mesa.

Dotaknuli smo se ranije FNC-a, koji je napravio puno za jačanje MMA scene. S obzirom na vaše MMA korijene, je li vas ikad škakljalo da se okušate u tome?

Ne znam, borba je borba, MMA je zanimljiv, ali je težak jer ima puno disciplina i teško se održavati na najvišoj razini. Zanimljiv je, ali boks me više privlači jer je puno čišći. Više me privlačio kad smo imali duge pauze i to je nudilo mogućnost borbe, a UFC je, recimo, radio i za vrijeme korone.

Neko vrijeme ste se prepucavali s Vasom Bakočevićem, govorilo se o meču u boksu bez rukavica pod okriljem UFC-a. Je li ta ideja još bila živa do njegova umirovljenja prošlog tjedna?

Sumnjam da je bio zainteresiran jer ja sam borac koji se dolazi boriti, a u bareknuckle boksu se osjećam domaće. Tehnika je ista, samo što u bareknuckleu nema puno vrhunskih boksača, pa izgleda drukčije, ali dobri međunarodni boksači u njemu jako dobro prolaze.

Moraš biti spreman na ozljedu ruke kad udariš nekoga u čelo ili vrh glave, zato se gađa niže, u bradu. Malo je drukčije, ali je i to u biti boks. Malo je poznato da je boks zapravo i počeo bez rukavica, uveli su ih da borcima zaštite šake, a tek se kasnije mislilo na glavu.

Sad pogotovo mislim da ništa od meča s Vasom, vjerujem mu kad kaže da je gotovo. Vidjelo se to i po njegovu govoru tijela u mečevima, već godinama nije odradio dobar meč, grize suparnike, udara nisko, zabavlja se, ali za prave mečeve već dugo nije. Ima fantastične komunikacijske vještine i dobro ih je prebacio u poslovni dio, ali već dugo nije pravi borac.

Zato sam i bio ušao u taj sitni sukob s njim, jer se mene okarakteriziralo kao lošeg borca. Ono što je rekao nakon poraza u Zadru bilo je najiskrenije. Rekao je da ne želi da ga netko pravi budalom i ja mu vjerujem.

Posljednjih godina puno je crossover borbi između boksača i MMA boraca, kako gledate na taj trend?

Vidim to kao pozitivnu priču. Poznato je da vrhunski boksači jako puno zarađuju, a UFC borci ne. UFC je sjajna promocija, ali zarađuju na ljudima. Recimo, Francis Ngannou je mečevima protiv Furyja i Joshue napravio dobru stvar i to ljuti Danu Whitea. Napravio je nešto mimo njih i pritom sjajno financijski prošao.

Ngannou ima boksačke kvalitete, ali poraz od Joshue je bio realan. Fury je protiv njega bio nezainteresiran, nedovoljno ozbiljan, takav je već neko vrijeme i to mu je protiv Usika došlo na naplatu. Prije toga mu je prolazilo jer je mogao birati protivnike, ali čim netko ima slobodu odlučivati s kim će se boriti, to nije u potpunosti korektno.

Floyd Mayweather je priznao da bira protivnike, odnosno izabere onoga tko mu je u tom trenutku idealan za protivnika. Rekao je da to radi zato što može, jer je prebogat i premoćan. Znam da velik utjecaj imaju federacije, ali čim borci i djelomično imaju pravo odabira, to nije dobro za sport. 

Zbog toga je ulazak Saudijaca u boks odlična vijest.

Turki Alalshikh unio je dobru promjenu jer plaća puno da najbolji boksaju međusobno. Eddie Hearn iz Matchrooma i Frank Warren iz Queensberryja godinama nisu surađivali, bili su najveći rivali, a onda su došli Arapi, napunili ih novcem i sad odjednom nema problema. Dobra je stvar da se veliki mečevi održavaju redovito.

Ja bih uveo da moraš imati obranu titule minimalno svakih šest mjeseci jer smiješno je kad prvak boksa svake dvije godine.

Kako ste doživjeli oproštaj Stipe Miočića i poraz od Jona Jonesa?

Negativno. Miočić je bio odličan borac, ali imao je dva meča u pet godina, to je nerealno malo. Zaslužio je priliku, ali što bi trebali reći dečki koji su se borili za nju? Bilo je tu peha, Jones se bio ozlijedio, što je prolongiralo meč za još godinu dana, ali to samo pokazuje da se problem boksa počeo pojavljivati u MMA-u otkako je Jones došao u priliku da bira kad i s kim će se boriti.

Stipe je po tom pitanju bio zahvalniji. Kao prvak borio se protiv svakoga koga su mu dali, s najjačim imenima, i to se cijeni. Zato je i dobio priliku nakon tako dugog čekanja, ali meni je ipak smiješno da se Jones nije želio boriti s Aspinallom, koji je privremeni prvak.

Nakon drugog poraza od Usika po tko zna koji put se umirovio i Tyson Fury. Vjerujete li da je ovaj put to zaista to?

Ne vjerujem, nikad nije puno držao do riječi. Već se puno puta umirovio, pa me to podsjeća na priču o dječaku koji svako malo diže paniku i viče da dolazi vuk, a kad vuk stvarno dođe, nitko u selu mu ne vjeruje.

On je zanimljiva osoba u boksu i ne bi bilo loše da se bori još neko vrijeme. Dugo se čekao britanski okršaj između njega i Joshue, to bi bilo zanimljivo, iako je šteta što se taj meč nije dogodio kad su obojica bili u najboljem stanju. Da je tada bio Turki, on bi sve riješio. Ovako se nisu uspjeli dogovoriti, a sad kad obojica dolaze nakon poraza, to nije toliko zanimljivo u svjetskim razmjerima.

Mogu li Dubois ili Parker ugroziti Usika?

Usik je ipak ispred svih još neko vrijeme. Neće se on boriti još dugo, možda jedan ili dva meča do kraja karijere. Dubois je u naletu, vjerujem da će pobijediti Parkera na agresivnost i želju, ali Usik je predobar tehnički i taktički, preželjan borbe da bi mu Dubois mogao naškoditi.

Tko bi se još nakon Usikova odlaska mogao uključiti u borbu za vrh? Ima li Hrgović šanse?

Hrgović neosporno ima kvalitetu i može se vratiti, samo je pitanje ima li želje. U borilački sport se nikoga ne može gurati na silu, ali ako on to želi i ako se dobro spremi, može napraviti nered.

Bakole je nova vruća roba, on je svojedobno prozivao Hrgovića, ali do tog meča nikad nije došlo. Tu je i Kabayel, koji je izuzetno opasan, kao i Itauma iz Engleske. Dolazi nova generacija, ne čeka se nikoga, dečki se bore za nove pozicije, a protočnost će zahvaljujući Saudijcima biti sve bolja.

Bi li meč između Hrgovića i Babića imao smisla nakon što su obojica izgubila? Ili bi im baš zato mogao biti potrebniji nego prije?

Prije nekoliko godina se između njih dvojice stvorila takva atmosfera da je zaista bilo potrebno organizirati taj meč. I Sauerland je rekao da će ga napraviti, ali Hrgović je odbio, rekao je da Babić nije zavrijedio meč s njim.

A interes je bio ogroman, rasprodali bi stadion, u takvim situacijama apsolutno ima smisla napraviti takav meč. Babić je bio popularan i u Hrvatskoj i u Engleskoj i u svijetu, Hrgović je godinama prisutan u vrhu i zato je to povlačilo takav interes. Pa Britanci rade mečeve za britansku titulu koji su gledaniji od mečeva za svjetsku.

Takve stvari imaju smisla kad ima publike za to. Kad je neki potencijalni regionalni meč zanimljiv, svi pričaju o tome. Mene su svaki dan pitali za Vasu kad je to bilo aktualno. A mislim da bi obojica profitirala od meča, digli bi se medijski, meč bi bio pun energije jer bi obojica jako htjela pobijediti.

Pitanje je koliko bi profitirao onaj koji izgubi...

Ma pojavom Saudijaca pokazalo se da poraz nije najgora stvar na svijetu. Izgubiš i vratiš se u idućem meču. Nekad si mogao imati sedam poraza u deset mečeva i svejedno boksati na najvišem nivou i biti uspješan.

Ako nogometni klub imao pet poraza zaredom kao Manchester City, to uopće neće biti bitno ako osvoje Ligu prvaka. Možeš imati loš dan i ne moraš zbog toga završiti karijeru, to se svakome može dogoditi. Nekad je to loš odabir taktike, nekad ne možeš otkazati velik meč, iako si bolestan. Ni jednom boksaču koji je zaslužio svoj status u svjetskom vrhu ne smije jedan loš dan definirati karijeru.

Evo, sad Parker boksa protiv Duboisa, iako je izgubio od Joycea. I Dubois je izgubio, pa nakon toga sve nokautirao. Treba dati čovjeku priliku ako je dobar, a ne da ga nema nakon što izgubi jedan meč.