HAJDUK je drugu utakmicu zaredom došao do pobjede na izdisaju sudačke nadoknade i tako zadržao dobru atmosferu uoči derbija, ali potpuno je jasno da novi trener Mislav Karoglan nije riješio probleme koji su morili momčad i prije smjene trenera prije mjesec dana.

Zadržao temelje

Jasno definirani mehanizmi igre Hajduka te pojedinci koji nose momčad u ključnim momentima nisu se promijenili od smjene Valdasa Dambrauskasa. Glavna osovina od obrane prema napadu ostala je Awaziem i Elez u zadnjoj, Krovinović u veznoj i Livaja u napadačkoj liniji.

Naglašavanje ove hijerarhije samo po sebi je otkrivanje tople vode, ali svejedno treba naglasiti da novi strateg nije izgubio glavne smjernice igre te je zadržao svoje najjače snage na okupu. Izgradnja okomite igre Hajduka od prve distribucije i dalje je definirana preko progresije i okomitih lopti koje može uputiti Awaziem i dugih lopti za koje se više "specijalizirao" Elez.

Tek ako serija dodavanja ide preko uključivanja bekova i izlaska Krovinovića prema zadnjoj liniji, dolazimo do malo nestalnijih obrazaca. I to ne zato što bivši premierligaš igra nešto slabije nego ranije, već zato što to čine bekovi i ostali vezni igrači. Ali o tome nešto kasnije.

U međuvremenu treba naglasiti da gotovo svaka okomita lopta prema napadu Hajduka nalazi put prema Marku Livaji koji i dalje gotovo suvereno dominira duelima s protivničkim stoperima ili veznim igračima, ovisno o trenutnoj poziciji na terenu.

Nadogradnje u natruhama

Iako je pozitivna stvar to da Hajduk nije izgubio identitet koji ga definira još od ranije, za neke kompleksnije uigrane akcije uvelike ovisi o kombinaciji pojedinaca na drugim pozicijama od onih navedenih.

Primjerice, igra li kao što je uobičajeno na lijevom beku Melnjak te ako je na toj strani uparen s Krovinovićem i Biukom, Hajduk od silnog bogatstva napadačkog talenta stvara sebi disbalans u napadačkoj igri i gotovo svi protivnici im stavljaju ogroman fokus na taj dio formacije i stvaraju neželjenu gužvu.

Ne čudi stoga što je u jučerašnjoj utakmici Karoglan postavio Krovinovića desno uz Emira Sahitija i na neki način dao više prostora u vertikali za Stipu Biuka i Darija Melnjaka. I to se pokazalo kao pozitivan pomak u stvaranju prilika pred kraj prvog i početkom drugog poluvremena.

Ali to je također ogolilo ogromne nedostatke u kadru Hajduka koje trener ne uspijeva kompenzirati. Uza sve pozitivne karakteristike koje posjeduje, Anthony Kalik jako se teško snalazi u ulozi koja mu je namijenjena, bio on lijevo ili desno u veznom redu.

Od njega se očito očekuje pridruživanje završnici iz drugog plana, a on to pozicijski i dalje nije u stanju odraditi. Bilo je to vidljivo u nekoliko situacija i protiv Gorice, gdje su ga Biuk i Melnjak tražili povratnom loptom, a on je kasnio. Ne jer nije imao vremena, nego zato što njegov trk iz drugog plana nije bio konzistentan.

Kao da je čekao da svojim igračima pokrije leđa pa se za ulazak u završnicu odlučio prekasno. Dobra vijest za Hajduk je da se to znanje da predati, a ona loša da za to nemaju previše vremena, pogotovo ako žele promjene implementirati prije Dinamovog dolaska na Poljud. No, Kalik nije Hajdukov najveći problem. Daleko od toga. Ono što Karoglan i dalje ne uspijeva riješiti izražava se dvojako.

Kako vjetar puše

Prvo, Hajduk najjednostavnije rečeno igra "na refule" jer ključne karike ne mogu nositi igru same, nego trebaju podršku ostatka momčadi koja nije konstantna. Kalikovo kretanje samo je jedan od primjera toga.

Tome se može dodati napadački (pogotovo u građenom posjedu) gotovo pa isprazna pozicija zadnjeg veznog. Nakon Gorice još jednom je jasno da Josip Vuković nije rješenje koje će donijeti dodatnu klasu na tom mjestu.

Njegovo lateralno kretanje i otvaranje za loptu i dalje je itekako rudimentarno te u trenucima stoperi gotovo pa neizbježno preuzimaju odgovornost koja njemu pada na leđa. Defenzivno i dalje može dominirati, ali u napadu nažalost znači figuru manje.

Tu u priču više ulaze Fossati i Grgić koji bi svaki na svoj način mogli pokriti neke od navedenih nedostataka, ali također koncepcijski i u kontroli prostora donose svaki svoj "dio prtljage". Na kraju dolazimo do desnog boka koji je Karoglan pomicanjem Krovinovića desno pokušao ojačati.

Ako treba na jednom dijelu terena detektirati te "refule", to je desni bok. Emir Sahiti na njemu varira od nepobitne genijalnosti do perioda nevidljivosti. U posljednje vrijeme svakako je više ovo prvo, ali uvelike ovisi sam o sebi jer dobiva minimalan doprinos desnog beka, tko god stajao na toj poziciji.

Hajduk je najranjiviji tamo gdje je Dinamo najjači

Drugo, Hajduk je posebno ranjiv preko bočnih pozicija, a najviše na promjene strana protivnika. Previše puta su mu submisivni protivnici izlazili prebacivanjem strana ili ulaskom za leđa bekovima da bi to moglo biti slučajno.

I iako Awaziem i Elez to uspijevaju uz pomoć zadnjeg veznog igrača koliko-toliko blokirati, protiv gostiju sa sjevera u petak bi ih taj nedostatak mogao skupo koštati. Naime, čak i u posjedu lopte, ne samo u tranziciji, ono što Dinamo najbolje radi na protivničkoj polovici je prebacivanje težišta igre. Posebno s lijeva na desno, ali ni suprotni smjer im nije stran.

Naravno da Hajduk protiv zagrebačke momčadi neće igrati s jednako otvorenim gardom kao protiv Gorice, ali svejedno će koncepcijski morati odgovoriti tom izazovu. Karoglan je do sada pokazao da razumije temelje igre koje je ostavio Valdas i da ima neke smislene ideje, ali i dalje ih nije implementirao u potpunosti niti je dobio konstantnost izvedbe, a derbi sigurno nije vrijeme za eksperimente.

Međutim, ono što u kontekstu visokih ciljeva uprave treba najviše brinuti jest to što glavni problemi na terenu nisu riješeni. I dalje nedostaje jedan vezni igrač, a bočni koridori su u najmanju ruku defenzivno nestabilni. Uz donekle pozitivnu ocjenu mladom treneru Hajduka, treba ipak naglasiti da se bar za sada čini da "što se stvari više mijenjaju, to više ostaju iste".