HAJDUKOVE predsezonske pripreme u Austriji završile su u prilično negativnom tonu. U prvoj utakmici Hajduk je izgubio od Cluja (0:2), potom je remizirao s HSV-om (2:2), a zatim ga je u generalnoj probi za početak nove sezone pregazio Gent (0:3). Na kraju je rezervni sastav odigrao neriješeno protiv Kisvárde (1:1).

Rezultatski ishod u pripremnim utakmicama sam po sebi nije toliko važan jer se one često pretvore u puko davanje igračima minutaže kako bi ušli u kontinuitet utakmica, no i kada se rezultat ostavi po strani, Hajduk je u gotovo svakom trenutku ove četiri utakmice izgledao loše.

Najveći problem javio se ondje gdje se to moglo najmanje očekivati. Uspješno rješenje iz druge polovine sezone, Dambrauskasov sustav koji se držao u gotovo svim velikim utakmicama, na pripremama je pokazao svoju lošu stranu.

Problema je bilo u svim utakmicama

Utakmicu s Gentom Hajdukov stručni stožer opisao je kao generalnu probu za europska pretkola. Gent je prošle sezone osvojio 13 bodova u grupi Konferencijske lige te je odlična referentna točka za Hajduk jer da bi se ušlo u grupe tog kontinentalnog natjecanja, izgledan je dvoboj s protivnikom Gentove razine.

Zbog toga je ovaj poraz najjače Hajdukove jedanaestorke od tri gola razlike, koji je mogao biti i puno veći, došao kao šamar realnosti i pokazatelj da se Hajduk mora poboljšati za nekoliko razina u kratkom roku kako bi konkurirao protivnicima Gentova renomea.  

Vodeće opravdanje za užasnu utakmicu protiv Genta bio je umor od napornih fizičkih priprema predsezone, međutim u svakoj utakmici pojavljivali su se problemi koji nisu vezani samo za fizičko stanje ekipe i njihovu volju i želju već su bili i taktičke prirode.

Romb se iz rješenja pretvorio u slabu točku

Od dolaska Nikole Kalinića na Poljud postalo je jasno da s njim u prvoj postavi Hajduk mora igrati u uskoj formaciji kako bi se na terenu našao s još dva najbolja igrača Livajom i Krovinovićem.

Trener Dambrauskas tada je odlučio da će ta formacija najčešće biti 4-4-2 s rombom u veznoj liniji, Krovinovićem na vrhu romba te Livajom i Kalinićem u napadu. Sahiti i Čolina su zbog toga dobili nove uloge često igrajući jednog bočnog veznjaka i dajući ekipi širinu na toj strani terena, dok bi na drugoj strani to odrađivao ofenzivno orijentirani bek.

Grgić i Vuković odradili su solidne role kao tipovi veznjaka prvenstveno zaduženi za razbijanje protivničke strukture u posjedu te je romb u HNL-u odradio zamišljeno. Zbog toga je neobjašnjivo kako je Hajduk, igrajući ove četiri utakmice u identičnom sustavu samo nekoliko tjedana nakon kraja prošle sezone, izgledao tako slabo i neuigrano.

Gent je pokazao najveći obrambeni problem romba

Gent je istrčao u sustavu s tri stopera u posljednjoj liniji nalik formaciji 3-4-2-1. Hajduk nije imao spremno rješenje za tako široku formaciju u kojoj su Gentovi ofenzivni bekovi često duplali stranu s krilnim napadačima.

Grgić i Sahiti, kao igrači koji su bili zaduženi pomoći svojim bekovima na stranama, konstantno su se nalazili preusko i svaki napad morali sprintati 20-ak metara kako bi pritisnuli suparničkog beka. Naravno da će se zbog takvog manjka adekvatne strukture oni, a potom i ostali Hajdukovi igrači, brže umoriti, gubiti duele i dopuštati Gentovim igračima prazan prostor.

Dodatno, Livaja i Kalinić gotovo nijednom nisu poveli presing te je Gent preko stopera, koji su vrlo dobri u organizaciji napada, lagano prenosio loptu s jedne na drugu stranu terena, umarao Hajduk i stvarao opasan napad za opasnim napadom.

Gent se pokazao tehnički sjajnom ekipom koja jednostavno ima više individualne kvalitete od Hajduka, ali dojam koji je davao omjer snaga na terenu bio je nedopustiv. Gent je na 0:0 imao tri ili četiri odlične prilike, a tek je nakon toga zabio tri pogotka u kratkom roku, već do 50. minute.

Ni u ostalim fazama igre nije bilo puno bolje

U prvoj utakmici protiv Cluja u obrani su se javljali slični problemi. Protiv HSV-a obrana i presing su bili nešto bolji, no na toj utakmici Hajduk je primio dva pogotka nakon prekida, a to je bio još jedan element igre u kojem je Hajduk bio prilično siguran prošle sezone.

U napadu je romb ponovno pokazao svoju slabu točku, a to je opet bila širina. Kada na desnom beku nije bio Gergo Lovrencsics, ta strana Hajduka postajala bi vrlo sterilna - Mikanović nije uspješno pridonosio napadačkoj fazi igre. S druge strane je, zbog prodornosti Sahitija, to izgledalo nešto bolje, ali nedovoljno opasno.

Napad se sveo na to hoće li Livaja izdržati tri duela i namjestiti nekome udarac ili hoće li Krovinović progurati okomitu loptu za napadače kroz dvije protivničke linije.

Promjena sustava?

Konkretno rješenje za nedostatak širine u napadu pokazali su ulasci Stipe Biuka s klupe u drugim poluvremenima. Njegovi driblinzi uz aut-liniju izazivali su protivnike da ga udvajaju, navlačili su ih na jednu stranu terena i time otvarali prostor te olakšavali posao Krovinoviću i Livaji između protivničkih linija.

S raspoloženim Biukom, izglednim ostankom Sahitija, ali i nekim igračima iz drugog plana poput Eduoka te preraspodjelom uloga, Dambrauskas ima nekoliko opcija kojima bi mogao doskočiti svim navedenim problemima koji su se javili tijekom pripremnih utakmica.

Stoga promjena sustava u formaciju bez romba za Superkup s Dinamom ne bi bila iznenađujuća, a s obzirom na to kako je Hajduk izgledao na pripremama, posebno protiv Genta, možda je postala i nužna.