U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Danas, dva dana uoči nove sezone NHL-a, pišemo o karijeri jednog od najboljih hokejaša ikad - Joea Sakica. Sin Marijana iz Imotskog i Slavice iz Like 21 godinu bio je fantastičan centar Quebec Nordiquesa / Colorado Avalanchea, s kojim je osvojio dva naslova prvaka. Iako je proživljavao filmsku priču, bio je iznimno povučen, za što je bila zaslužna tragedija koju je doživio sa 17 godina.

HARRISON FORD bio je junak brojnih generacija zahvaljujući nezaboravnim filmskim ulogama poput Indiane Jonesa ili Hana Sola u Ratovima zvijezda, preživljavao je divljinu Vijetnamskog rata u Apokalipsi danas i futuristički svijet Blade Runnera. Ali nije mogao ni zamisliti da će uz sva svoja junaštva ostaviti trag u povijesti sporta. Točnije, spriječiti promjenu povijesti hokeja na ledu.

Kad je 1997. u filmu Air Force One postao fikcionalni američki predsjednik James Marshall, pobio je nekoliko ruskih terorista, spasio obitelj iz otetog predsjedničkog aviona i spriječio nuklearni rat, a povrh svega omogućio je hokejaškoj franšizi Colorado Avalanche da zadrži svog najboljeg igrača Joea Sakica, koji ju je godinu ranije bio odveo do prvog naslova prvaka NHL-a.

Sakicu je 1997. istekao ugovor, a klubovi su se tukli za njega kao djeca u redu za sladoled. New York Rangersi su mu ponudili najviše, trogodišnji ugovor vrijedan 21 milijun dolara. Sakic je želio ostati u klubu u kojem je igrao cijelu karijeru, ali znao je da nema ni približno toliko novca te je prihvatio ponudu Njujorčana uz naizgled uzaludnu nadu da će Avalanche mečirati.

Harrison Ford je ostavio trag u povijesti sporta

Vlasnik franšize bila je telekomunikacijska tvrtka COMSAT, koja je dvije godine ranije bila kupila kultne Quebec Nordiquese i preselila ih iz Kanade u SAD, u Denver, preimenovavši ih u Colorado Avalanche. Ali, kao i većini korporacija, poanta kupnje sportske franšize je zarada, a ne trošenje, pa nije namjeravala probijati predviđeni budžet.

I tu uskače Harrison Ford. COMSAT je bio djelomični financijer produkcije Air Force Onea i imao je pravo na deset posto zarade. Kako je film postao golem hit i zaradio 172 milijuna dolara, tvrtka je odlučila ipak uložiti dodatan novac u hokej, što je Avalancheu omogućilo da Sakicu ponudi isti novac kao Rangersi i zadrži ga.

Film je tako spasio klub od gubitka najboljeg igrača, koji je već do tada imao fantastičnu karijeru, a Sakicu naposljetku omogućio ostavštinu vrlo rijetkih legendi koje su cijelu karijeru provele u istom klubu. A njegova karijera bila je jedna od najvećih. Član je hokejaške Kuće slavnih, osvajač Stanley Cupa 1996. i 2001., MVP regularnog dijela sezone i play-offa, višestruki All-Star i prvak 2022. u ulozi generalnog menadžera Colorada.

Uspješan je bio i s Kanadom. S juniorskom reprezentacijom ugrabio je svjetsko zlato, a zatim redao povijesna ostvarenja sa seniorskom. Godine 1991. sudjelovao je u osvajanju srebra na Svjetskom prvenstvu, dok je tri godine kasnije sa sunarodnjacima osvojio prvo kanadsko zlato nakon više od tri desetljeća.

Reprezentativni vrhunac dočekao je četiri godine poslije u Salt Lake Cityju, gdje je kompletirao popis najvećih hokejaških naslova: Stanley Cup, Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre. Slavlje je bilo osobito slatko jer je Kanada, sa Sakicem kao MVP-jem, na gostujućem ledu svladala najvećeg rivala Sjedinjene Američke Države i tako stigla do prvog zlata nakon 50 godina.

Joe Sakic je sin Marijana iz Imotskog i Slavice iz Like

Sakicev otac Marijan šezdesetih godina napustio je Imotski. Zaputio se u Austriju, odakle je željan svijeta put nastavio ploveći brodom za Kanadu. Šturi internetski zapisi kažu da je zatim u Quebecu sjeo na vlak i završio u Vancouveru, gdje je susreo Ličanku Slavicu.

S ljubavi svog života smjestio se u Burnaby, jugozapadni kanadski gradić nedaleko od Vancouvera s oko 270 tisuća stanovnika. Imali su dvojicu sinova - Joea, ili punim imenom Josepha Stevena, i mlađeg Briana. U njihovu se domu nisu govorili službenici jezici Kanade, engleski ni francuski, već je mali Joe mumljao na hrvatskom.

Danas, s 54 godine, tek natuca hrvatski, što nam je u intervjuu potvrdio najbolji hrvatski hokejaš Borna Rendulić, koji je nastupao za Colorado dok je Sakic ondje radio u stručnom timu. "Ispitivao me o Hrvatskoj, zna par riječi na našem jeziku i bio je u Dubrovniku. Ponekad prati hrvatske nogometne utakmice. Simpa lik, zbog njega je Colorado tu gdje jest", rekao je Rendulić za Index.

U vrtić je došao potpuno izgubljen

Limaču Joeu nije se bilo lako uklopiti među kanadske vrtićarce. Nije poznavao jezik pa su ga vršnjaci gledali kao čudaka. "Potpuno sam bio izgubljen. Možda time mogu objasniti zašto sam danas ovakav. Uvijek sam se držao pozadi", prisjetio se Sakic desetljećima kasnije.

Sport je, romantično rečeno, univerzalan jezik, čak i za gotovo nijemog Sakica. Otac ga je kao četverogodišnjaka prvi put odveo u hokejašku dvoranu, na utakmicu Vancouver Canucksa i Atlanta Flamesa. Sramežljivi mališan oduševio se grubim sportom u kojem krkani jureći na oštrim klizaljkama nabijaju jedni druge ramenom u zid kako bi se izborili za crnu pločicu za koju nitko ni ne zna gdje se nalazi.

Sa šest je stao na led, a par godina kasnije sve je impresionirao kad je noseći dres škole Burnaby North Secondary postigao 83 pogotka i ostvario 73 asistencije u 80 utakmica. Zbog niskog rasta bio je primoran osloniti se na tehniku umjesto na fizikalije, koje su dominirale tadašnjim hokejom. Vještim baratanjem palicom osigurao si je usporedbe s Wayneom Gretzkyjem, budućim najdominantnijim sportašem u povijesti.

Kanadski gradić ponosan na svoje mlade hokejaše

Gradić Swift Current ponosio se svojim Broncosima, juniorskim hokejaškim timom u WHL-u (Western Hockey League). Teška financijska situacija natjerala je franšizu na 12 godina dugo preseljenje u Lethbridge, da bi 1986. lokalni moćnici okupili 200-tinjak investitora i vratili je u Swift Current na veselje 10-20 tisuća stanovnika.

U tom su periodu dobili i perspektivnog 17-godišnjeg Sakica, koji je oduševio u debitantskoj sezoni. Sa 60 golova i 73 asistencije zaslužio je titulu rookieja godine WHL-a opravdavši uzbuđenje nastalo oko njegova imena, koje se prolamalo ulicama grada. U sportskom smislu, Broncosi su ondje svetinja.

Premda je zabijao i asistirao kao na traci, Sakiceva individualna sezona pala je u zaborav uslijed tragedije koja se odvila 30. prosinca 1986. godine zauvijek promijenivši to mjestašce.

"Koliko god čudno zvučalo, bio je to naš 9/11. Postalo je dio gradskog identiteta. Uobičajene međuljudske razmirice više nisu bile važne. Ljudi su bili prijateljski nastrojeni, tragedija ih je povezala. New York se promijenio nakon 2001. Tako i Swift Current", ispričao je lokalac Ryan Switzer, koji je na kobni datum imao devet godina.

Užasno vrijeme i autobus u katastrofalnom stanju

Broncosi su slabo ušli u sezonu 1986./1987. Oku ugodan hokej nije bio dovoljan za više od 14 pobjeda u 36 utakmica. U blagdanskom raspoloženju, nakon Božića i uoči Nove godine, putovali su za Reginu, grad iste pokrajine Saskatchewan. Dan uoči utakmice bio je neobično topao za posljednji mjesec u godini, no najava drastičnog zaokreta pokazala se točnom.

Oštar vjetar šibao je i probijao se do kosti uoči ukrcavanja Broncosa stvarajući dojam da je temperatura znatno niža. Naviknuti na znatno hladnije dane, jer u Swiftu Currentu siječanjske temperature redovito padaju i do -10, mladi hokejaši namočeni susnježicom spremali su palice, štitnike, pakove i kacige u prtljažnik trošnog autobusa.

S obzirom na to da im je godinama služio dok su bili u Lethbridgeu, busu je bio nužan posjet automehaničaru. Prozori jedva učvršćeni ljepljivom trakom, zamrljana i poderana sjedala i nedostatak WC-a nisu ulijevali povjerenje zabrinutim roditeljima koji su svoju djecu slali na utakmicu. Tko zna kakva je situacija bila ispod haube.

"Maknite jebeni autobus s mene"

Usprkos problemima, Broncosi su krenuli na put u 15 sati očekujući da će oko 18:45 biti u dvorani u Regini. Prepričavajući jedni drugima dogodovštine sa zimskih praznika, hokejaši su bili opušteni dok su prilazili transkanadskoj autocesti koja je povezivala cijelu zemlju i, samim time, bila u zavidnom stanju.

Ali nepovoljni vremenski uvjeti, zbog kojih će mnogi kasnije preispitivati jesu li Broncosi uopće trebali otputovati, učinili su svoje. Tek što je prošlo 45 minuta od polaska, vozač je zaurlao: "Držite se!" Pri brzini od 50 kilometara na sat autobus je naletio na poledicu, koja ga je izbacila s ceste.

Probio je zaštitnu ogradu, sletio s nadvožnjaka, udario i klizio po smrznutom tlu i zaustavio se u jarku okrenut na bok, s hrpom šokirane, porazbijane i onesviještene djece. "Nisam bio ozlijeđen. Izašao sam kroz rupu gdje je bilo vjetrobransko staklo", ispričao je Sakic, koji je kao rookie sjedio u prednjem dijelu autobusa, dok je stražnji dio, kao što to obično biva, bio rezerviran za starije frajere.

Odluka da kartaju na začelju busa koštala je života četvoricu mladića: Trenta Kressea, Scotta Krugera, Chrisa Mantyku i Brenta Ruffa. Kresse, Kruger i Ruff poginuli su na licu mjesta, dok su Mantykine posljednje zastrašujuće trenutke promatrali oni Broncosi koje dotad hitne službe već nisu bile odbacile u bolnicu.

"Maknite jebeni autobus s mene", vrištao je Mantyka u agoniji prije nego što je umro pred očima prijatelja. Pokraj njega, skriveno pod limom vozila, ležalo je nepomično Ruffovo tijelo.

Spasioci i obični prolaznici zatekli su horor: dječake u suzama, krvlju zamuljane prozore, strop i pod autobusa, kapetana Kurta Lacktena kako pokušava probuditi suigrače i pomoćnog trenera Douga Leavinsa, koji je izgubio svijest shvativši da je prolivena krv njegova. Slogan grada Swift Currenta glasi: "Mjesto gdje život ima smisla." Od tada je za mnoge to prestao biti.

Krizni sastanak i pitanje svih pitanja

Cijela Kanada oplakivala je četvoricu hokejaša. Ostatak ekipe morao je odlučiti hoće li u takvoj situaciji nastaviti sezonu. Instinktivan odgovor glasio bi - nema šanse. S druge strane, mnogi su, pa tako i savjetnica škole Swift Current Colleen McBean - koja je i sama izgubila dvojicu mladih sinova u prometnoj nesreći te bila svjesna kakve ožiljke trauma ostavlja - smatrali kako bi misli trebali fokusirati na hokej.

Dok su kanadski novinari lutali Swift Currentom u potrazi za kakvom upečatljivom izjavom mještana o nesreći, u svlačionici Broncosa održavao se svojevrsni krizni sastanak hrpe klinaca i jedne odrasle osobe, trenera Grahama Jamesa. Okupljeni u krug, s iskustvom koje nitko, a kamoli djeca, ne bi trebao proživjeti, buljili su u pod i razmišljali što i kako dalje.

"Hodao je oko njih, gledao ih u oči i pitao žele li nastaviti igrati. Svi su rekli da žele", prepričao je tadašnji pomoćnik Gord Hahn, koji je za vrijeme nesreće s braničem Dannyjem Lambertom bio u Winnipegu na All-Star utakmici sa sovjetskom ekipom. Lackten je s odlukom u mislima i suzama na obrazima stao pred novinare: "Swift Current Broncosi nastavit će sezonu. Sigurni smo da bi oni to željeli."

Trener Broncosa bio je u zatvoru zbog seksualnog zlostavljanja

U kontekstu tadašnjeg vremena, a osobito današnjeg, nevjerojatno je da Broncosi nisu dobili psihološko savjetovanje. Iako još djeca, ipak su to bili hokejaši, pripadnici sporta koji ne trpi emocionalne slabosti. Nažalost, pokazalo se da je pravi razlog puno gori.

Trener James odbijao je stručnu pomoć za svoju momčad, kao i ponude drugih klubova WHL-a koji su im htjeli posuditi svoje igrače. S dobrim razlogom. Bojao se da će u razgovoru sa psiholozima netko od njegovih igrača otkriti kako ih je godinama seksualno zlostavljao.

Sheldon Kennedy i njegov neimenovani suigrač u devedesetima su podigli optužnicu protiv Jamesa. Prihvatio je krivnju 1997. i za to dobio tri i pol godine zatvora. Uvjetno je pušten 2001., da bi osam godina kasnije uspješni NHL krilni napadač Theo Fleury u autobiografiji opisao kako je također bio Jamesova žrtva. Potom ga je i prijavio, a James je 2012. osuđen na dodatne dvije i pol godine. Nažalost, vjeruje se da oni nisu jedini kojima je James uništio život.

Nijedan stanovnik Swift Currenta i član Broncosa nije primijetio strahote koje su se godinama bile odvijale iza njihovih leđa. Dapače, zajednica je bila sretna što je James postao trener jer je promovirao atraktivan, napadački hokej.

"Znali smo da Sakic ima odlike velikog igrača, no napravio je ono što nitko nije očekivao"

Isprva se činilo kako je odluka o nastavku sezone bila promašena. Broncosi su dobivali ovacije suparničkih igrača zbog hrabrosti, a onda gubili protiv svih s kojima su igrali. Barem je tako bilo dok Sakic nije proradio.

"Sakic je imao 17 godina. Izgubili smo dvije starije zvijezde i činilo se da je sav pritisak pao na njegova leđa. Znali smo da ima odlike velikog igrača, no napravio je iskorak kakav nitko nije očekivao", rekla je savjetnica McBean.

"Bilo je dobro što smo se vratili na led. Barem tih par sati dok smo igrali nismo mislili na nesreću", dodao je Sakic, koji je ponekad odbijao intervjue jer je znao da će morati opisivati nesreću, pogotovo na njezinu godišnjicu. Istovremeno, bio je spreman otvoriti rane da iskustvom pomogne onima koji su doživjeli slično.

Broncosi su nanizali dobre rezultate i izborili play-off WHL-a. Za više od toga nisu bili spremni jer su ih 4:0 u seriji pomeli igrači Medicine Hata. Osim što su ostali bez prijatelja i bili emocionalno uništeni, izgubili su i učinak četvorice igrača, od kojih je, primjerice, Mantyka imao ulogu enforcera, mlatio protivnike i čistio put suigračima zaduženima za golove.

Swift Current je kakvu-takvu utjehu dobio dvije godine nakon nesreće. Sakic je već bio u NHL-u, ali šestorica od originalne ekipe iz autobusa u finalu Memorijalnog kupa pobijedila su Saskatoon Bladese i osvojila naslov. Tijekom sezone nisu govorili o tragediji, no na kraju su potvrdili kako su im Kresse, Kruger, Mantyka i Ruff bili inspiracija na putu do trofeja.

Sakicu je zbog ozljede izmaknula nagrada za najboljeg rookieja

Quebec Nordiquesi izabrali su Sakica kao 15. na NHL draftu 1987. Nije se odmah pridružio problematičnoj franšizi zatrpanoj financijskim i upravljačkim problemima. Jačajući trup, u zadnjoj sezoni s Broncosima zabio je 78 i namjestio 82 gola, stigavši u najjaču hokejašku ligu svijeta s epitetom najboljeg juniora Kanade.

U prvoj sezoni među velikim momcima upisao je 62 poena iako je propustio deset utakmica zbog ozljede zgloba. Branič New York Rangersa Brian Leetch iskoristio je njegovu privremenu odsutnost te zgrabio Calder Memorial Trophy za najboljeg rookieja. Sakic je, pokazat će se s godinama, bio timski igrač i puno ga je više peklo to što su Nordiquesi završili na dnu lige. 

Momčadski je sezona 1989./1990. bila jednako razočaravajuća, ali je Sakic individualno pokazao za što je sposoban. Quebec je propustio play-off unatoč tome što je Sakic zabio 39 i asistirao za 63 pogotka, odnosno sa 102 poena upao među deset najefikasnijih u ligi. 

"Teško je bilo pročitati hoće li pucati ili dodati. Sa Sakicem ste uvijek morali biti oprezni. Bio je sposoban strašno brzo izbaciti pak", opisao je Martin Brodeur, jedan od najboljih golmana ikad. "Sakicev izbačaj bio je nevjerojatan. Golmani ponekad prepoznaju što će napadač učiniti, no Sakic je izgledao kao da će dodati, ali bi zapravo identičnim pokretom puknuo. Ubojit udarac", dodao je Nicklas Lidström, četverostruki najbolji branič NHL-a.

Afera Erica Lindrosa

Do 1992. godine javnost je utvrdila da je uzaludno pokušavati iz Sakica izvući zanimljivu izjavu. Kad su njegova suigrača Craiga Wolanina pitali za neku konkretnu Sakicevu rečenicu, naveo je dva primjera - "Ok, dečki, bus kreće u podne" i "Ok, dečki, bus kreće u 18 sati". Veliko je čudo stoga bilo kad se šutljiva zvijezda javno zauzela za ekipu.

Nordiquesi su 1991. prvim izborom drafta odabrali Erica Lindrosa, čudesnog centra predodređenog za status ikone. Uprava franšize iz Quebeca na to se odlučila iako im je Lindros poručio da ne planira igrati za njih jer mu je predsjednik kluba Marcel Aubut bio antipatičan.

"Želimo samo igrače koji imaju strast za igru. Dosta mi je tog imena! Nije ovdje, ali zato su u svlačionici brojni drugi igrači koje zanima hokej", znakovito je poručio ljutiti Sakic automatski se prometnuvši u lidera i zadobivši povjerenje svlačionice i fanova.

Lindrosu se isplatilo bojkotiranje Nordiquesa, ali se i klubu dugoročno vratilo što su istrpjeli jednu sezonu bez njega, neovisno o tome što bi im donio instantan pomak na ljestvici. Propustio je sezonu 1991./1992. strpljivo čekajući idući draft, na kojem su Nordiquesi u trejdu s New York Rangersima i Philadelphia Flyersima za njega dobili grupu igrača predvođenu Peterom Forsbergom.

Strašni Šveđanin postao je temelj buduće šampionske ekipe, kojoj su tijekom godina u drugim razmjenama, među ostalima, pridodali Patricka Roya iz Montreal Canadiensa kao možda najboljeg golmana u povijesti i krilnog ofenzivca Claudea Lemieuxa iz New Jersey Devilsa. Malo-pomalo stvorena je ekipa koja je postala strah i trepet lige.

Lindros? On je imao iznimnu karijeru i bio ligaški MVP 1995. godine. S Flyersima je dvije godine kasnije ušao u finale, gdje su ih Detroit Red Wingsi natamburali 4:0. Lindros nikad nije osvojio Stanley Cup. Njegov nesuđeni klub uzeo je dva.

Preseljenje u Colorado

Sakic je kao kapetan poveo Nordiquese u sezonu 1992./1993. Skupio je 105 bodova prvi put u karijeri doteglivši momčad do play-offa. No sreća je bila kratkog vijeka jer su ih Canadiensi izbacili nakon šest susreta.

Do 1996. godine trajala je nova play-off suša. Manjak novca primorao je vlasnika Aubuta na prodaju franšize. Žalio se kako u doba bez salary capa ne može zadovoljiti financijske apetite igrača te je u priču upala grupacija COMSAT Entertainment, koja je Nordiquese preselila u Denver i otad su poznati kao Colorado Avalanche. Današnji šef je Stan Kroenke, ujedno vlasnik Arsenala, Denver Nuggetsa i LA Ramsa.

Vlasnicima ostalih franšiza nije se svidjela relokacija zbog obezvrjeđivanja tradicije, a zasigurno im se još manje dopao podvig Colorada u prvoj sezoni pod novim imenom. Lavina pobjeda bila je nezaustavljiva. Sakic je upisao za sebe rekordnih 120 poena, dok je momčad nabrala 104 boda ostavši samo iza Red Wingsa.

Colorado su do finala dijelile tri stepenice i na svakoj je slavio 4:2 u serijama, redom izbacujući Canuckse, Chicago Blackhawkse i Red Wingse u finalu Zapadne konferencije. U finalu su ih čekali Florida Panthersi, klub pokrenut 1992. i sačinjen od veterana i All-Star golmana Johna Vanbiesbroucka.

Štakorska kiša

Colorado je s lakoćom iskoristio prednost domaće McNichols Sports Arene povevši u seriji 2:0. Prva utakmica završila je 3:1, a druga debaklom Panthersa 8:1. Uslijedio je odlazak u Miami Arenu, u kojoj su navijači Panthersa njegovali neobičnu tradiciju.

Početkom sezone, točnije 8. listopada 1995., igrač Scott Mellanby palicom je u svlačionici punoj hrabrih muškaraca ubio štakora uoči ogleda s Calgary Flamesima, da bi njome kasnije zabio dva pogotka u slavlju 4:3. Očito, nedostajao mu je jedan gol za kompletiranje hat-tricka pa je Vanbiesbrouck pribrojio ubijenog glodavca u šali nazvavši ostvarenje rat-trick.

Ponukan golmanovom izjavom, nepoznati je navijač na idućoj domaćoj utakmici na led ubacio plastičnog štakora. Ubrzo su se ostali poveli za njegovim primjerom i nastala je tradicija prema kojoj su fanovi Panthersa na svakoj utakmici pogodak svog kluba slavili kišom štakora. K tome je, prema kineskom horoskopu, tekla Godina štakora i navijači Floride bili su uvjereni da će im to donijeti sreću u play-offu.

Na putu do finala izbacili su Boston Bruinse (4:1), Flyerse (4:2) i Pittsburgh Penguinse (4:3). Oni praznovjerni zadovoljno su trljali ruke. Ako ih je sreća dotad bila pratila, protiv Colorada ih je napustila jer su Sakic i ekipa svega dvaput osjetili što znači bježati pred najezdom štakora. Avalanche je do treće pobjede u seriji došao slavljem 3:2.

Četvrta, dramatična utakmica nakon 0:0 u regularnom vremenu otišla je čak do trećeg produžetka. Roy je utakmicu završio s brutalnih 60 obrana. Ništa slabiji Vanbiesbrouck skupio je 55 zaustavljenih udaraca, ali to nije bilo dovoljno jer mu je Coloradov Uwe Krupp zabio gol vrijedan prvog Stanley Cupa. Nažalost za fanove iz Quebeca, povijesni klupski naslov proslavljen je u drugom gradu i pod drugim imenom.

Harrison Ford zadržao je Sakica u Coloradu

Coloradova iduća sezona, 1996./1997., bila je također iznimno uspješna. Prvi put u povijesti franšize osvojili su Presidents' Trophy namijenjen najuspješnijoj ekipi regularnog dijela sezone, koju su zaključili sa 107 bodova. Nadigravši Blackhawkse (4:2) u prvoj i Edmonton Oilerse (4:1) u drugoj seriji, činilo se da bi mogli obraniti naslov.

Sakic je ponovno bio odličan. U šampionskoj 1996. zaslužio je Conn Smythe Trophy, nagradu za MVP-ja doigravanja, dok je sada upisao osam golova i 17 asistencija. No Red Wingsi su iznenadili i svladali Avalanche (4:1) u konferencijskom finalu. Slavni sastav iz Detroita bio je bolji i od Flyersa u finalu (4:0) te je zasluženo kući ponio trofej.

Sakic je po isteku ugovora ljetne praznike proveo čekajući ponude, prvo svih franšiza koje su izmišljale toplu vodu za njegovo dovođenje, a zatim i Colorada, u kojem je cijelo vrijeme želio ostati. Rangersi su odlaskom Marka Messiera tražili novog Mesiju i pronašli su ga u Sakicu.

Prihvatio je scenarij prema kojem bi napustio voljenu sredinu, vjerojatno znajući da Colorado nema dovoljno novca. No u sve se upleo Harrison Ford, osigurao par desetaka milijuna dolara i zadržao kapetana koji je vješto upravljao zvijezdama u svlačionici kako bi navijačima donio drugi Stanley Cup.

Legendarni Ray Bourque

Colorado je narednih godina u moćnoj konkurenciji i dalje bio u samom vrhu. Oilersi su ih izbacili 1998. (4:3) u prvoj rundi, no potom su dvaput u nizu, na korak do finala, bili kobni Dallas Starsi. Koliko su dvoboji s njima bili napeti govori to što su Starsi oba puta prošli tek nakon sedme utakmice.

Dok je Sakic na kraju stoljeća tražio svoj drugi Kup, u Boston Bruinsima sve nervozniji bio je legendarni branič Ray Bourque, četvrti asistent u povijesti lige s 1169 namještenih golova. U NHL-u je proveo 21 sezonu a da nije osjetio nalet ponosa pri podizanju 89 centimetara visokog i 15 kilograma teškog trofeja. 

Shvativši da Bruinsi unatoč nakupljenom talentu i zbog ozlijeđenih igrača idu u krivom smjeru, u očaju je na temelju statusa zatražio trejd u klub s kojim će imati šansu osvojiti naslov pa otići u zasluženu mirovinu. Boston ga je poslao u Colorado.

Bourque je s 40 godina pomogao Coloradu

Prvi pokušaj 2000. godine bio je neuspješan jer su Starsi bili bolji u dramatičnom sedmom dvoboju. Za drugi je Bourque bio nabrušen poput klizaljki jer je odradio pripreme i cijelu sezonu s Coloradom, koji ga je imenovao zamjenskim kapetanom i kao takav je, iako je imao 40 godina, pridonio sa sedam golova i 52 asistencije.

Coloradu je u dominantnoj sezoni pripao još jedan President's Trophy, što mu je donijelo Canuckse u doigravanju. Bez problema obračunali su se s hokejašima iz Vancouvera (4:0), a znatno ozbiljnijim protivnikom pokazali su se Kingsi. Sastav iz Los Angelesa odveo je seriju u mulj sedme utakmice i u njoj ipak pokleknuo.

Iskusnoj Sakicevoj svlačionici nije bilo strano igrati konferencijsko finale. Motivirani Bourqueom i njegovom misijom osvajanja titule, slomili su St. Louis Bluese (4:1) i otišli na branitelje naslova New Jersey Devilse.

"Sakic me naganjao po avionu nakon što smo slavili u šestoj utakmici"

Colorado je u seriju ušao furioznom pobjedom 5:0 u domaćem Pepsi Centru, no Devilsi su tri dana kasnije poravnali na 1:1. Colorado je uzvratio breakom u gostujućoj Continental Airlines Areni, samo da bi Devilsi još jednom sve vratili na početak. Uslijedile su uvjerljive pobjede obiju ekipa, prvo Devilsa koji su imali meč-loptu, a potom Avalanchea. Posljednji susret igrao se u Coloradu.

"Sakic me naganjao po avionu nakon što smo slavili u šestoj utakmici. Ispitivao me kako ću to napraviti. Pitao sam ga: 'Na što misliš?' 'Pa, na proslavu s trofejom', odgovorio mi je. Rekao sam mu da moramo prvo pobijediti i da ćemo imati dovoljno vremena kako bismo smislili što ćemo učiniti", otkrio je Bourque što se događalo uoči odlučujuće utakmice finala i njegove zadnje u karijeri.

Ekipa im nije dala puno vremena za razmišljanje. Dva pogotka Alexa Tanguaya i jedan Sakicev u prvoj i drugoj trećini bili su previše za Devilse, koji su tek ublažili poraz golom Petra Sykore. Emotivni Bourque dočekao je osvajanje Stanley Cupa, ali nije očekivao da će u ikonskom trenutku Sakic prekršiti prastari običaj prema kojem kapetan prvi podiže trofej visoko iznad glave.

Čelnik NHL-a Gary Bettman dao je trofej Sakicu, a on ga proslijedio Bourqueu. Iz sve snage, koja se nakupljala dva desetljeća, podigao je kantu uz erupciju veselja cijele dvorane. Sakic ga je natjerao i da s toliko željenim srebrnim simbolom uspjeha otkliže počasni krug.

"Joe je želio da ja prvi podignem trofej. Cijenim njegov gospodski potez. On je gospodin i sjajan igrač. Već je osvojio naslov pa je želio da i ja doznam kakav je to osjećaj", prepričao je Bourque 20 godina kasnije.

Colorado je umirovio Sakicev broj 19

Sezona 2000./2001. bila je najuspješnija u Sakicevoj karijeri. Uz Stanley Cup, osvojio je niz individualnih nagrada: Hart Memorial Trophy za MVP-ja regularne sezone, Lady Byng Memorial Trophy za sportski duh i džentlmensko ponašanje i Ted Lindsay Award za igrača koji se najviše istaknuo.

Odradio je još sedam sezona, od kojih su neke bile vrlo uspješne, poput 2006./2007. kada je zadnji put došao do okrugle brojke od 100 poena. Ušao je u kasne tridesete, ali je i dalje neumorno radio na sebi. "Čuo sam priče o Sakicu i tome koliko vremena provodi vježbajući izvan leda. Morao sam se uvjeriti", svjedočio je iznenađeni napadač Ian Laperrière, koji se 2005. pridružio Coloradu.

Sakic je 2009. godine pospremio klizaljke nakon operacije kralježnice. Colorado mu je iskazao poštovanje umirovivši njegov dres s brojem 19. Tri godine poslije ušao je u hokejašku Kuću slavnih, a 2017. upao je na listu 100 najboljih igrača u povijesti NHL-a.

"Svega nekoliko igrača automatski pripada Kući slavnih. Sakic je očito jedan od njih", poručio je Gretzky, Sakicev uzor iz djetinjstva, pa zaključio: "Uvijek govorim mladim hokejašima da gledaju Joea Sakica ako žele vidjeti kako igra pravi centar."