MNOGI od nas još uvijek nisu svjesni činjenice da je košarka sport koji je Hrvatskoj podario veliki, možda najveći broj međunarodnih i inih uspjeha. Sasvim nepravedno zanemarena, hrvatska košarka posljednjeg se desetljeća takvom i doimala. No, Neven Spahija i njegovi puleni na sasvim su dobrom putu da je vrate na mjesto gdje pripada.

Uoči predstojećeg Eurobasketa u Beogradu očekivanja su maksimalno porasla. Iako čelnici tvrde kako mjesta za euforiju nema, javnost je našim košarkašima već na samom početku priprema objesila medalju oko vrata. Do europskog prvenstva preostalo je još 16 dana, pa ćemo vam za to vrijeme pokušati predočiti zanimljive crtice iz povijesti naše košarke, kao i najveće uspjehe naših klubova. Bit će riječi i o košarkaškim legendama, ali i o crnim trenucima i nepravdama koje nas, kao i obično, nisu zaobišle.

Hrvatski su klubovi oduvijek dominirali u ligi bivše Jugoslavije. Mnogi jugonostalgičari i danas se takvima nazivaju isključivo radi sna u najvećoj košarkaškoj svjetskoj sili. No, utopija ne može imati drugo značenje osim onog doslovnog.

Cibona Zagreb, nekadašnja Jugoplastika iz Splita, kao i Zadar prednjačili su među našim klubovima u tadašnjoj državi. Najveći uspjeh ipak otpada na Split koji je Europu pokorio tri godine za redom počevši od 1989., dok je Cibona isti uspjeh ostvarila 1985. i godinu nakon toga.

Zagrebačka momčad može se pohvaliti i dvostrukom krunom Kupa pobjednika kupova (82 i 87). Kup Radivoja Koraca "mravima" je pripao dalele 1972., a Splićanima 1976. i 1977. godine.

Dominaciju hrvatske košarke najbolje će predočiti činjenica kako su naši klubovi osvojili čak osam od deset posljednjih prvenstava ex-Jugoslavije, točnije u razdoblju od 1982. - 1991. godine.

Reprezentacija bivše države sama je po sebi bila karizmatična, ali i iznimno uspješna. Zlatna medalja sa Olimpijskih igara u Moskvi 80. trenutak je dostojan svih sportskih anala. No, zlato je svoju prijeko potrebnu potvrdu čekalo cijelih i dugih 10 godina. Naslov svjetskih prvaka 1990. bio je posljednja riječ jedna sjajne generacije. No, on se nije upisao kao prvi takav, jer reprezentacija Jugoslavije u nešto drugačijem i iskusnijem sastavu bila je prvak svijeta još 1970., kao i 1978. godine.

Medalje s europskih prvenstva tada su bile tek ritualan čin; 73., 75., 77., 89. i 91. godina u sportu će zauvijek biti prožete zlatnim sjajem.

Na scenu nakon raspada države ulazi i hrvatsko klupsko natjecanje, osnovano već 1992. godine. Iste godine Hrvatska je dobila i svoju nacionalnu selekciju koja je po svom osnutku ostvarila dosad najveći uspjeh - finale Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine. Dalje od toga zaista se nije moglo, jer je na suprotnoj strani stajala najmoćnija ekipa ikad stvorena. Poraz od Dream teama bio je naša velika pobjeda.

Nakon pogibije nikad prežaljenog Dražena Petrovića, Hrvatska je košarkaška reprezentacija bila brončana na EP-u u Muenchenu 93. godine. Isti uspjeh zabilježen na SP- u Torontu sljedeće, kao i na EP-u u Ateni dvije godine nakon.

Intenzivno razmišljanje o golemim košarkaškim uspjesima sasvim logično nas je dovelo hrvatskih velikana tog sporta. No, složit će te se kako svaki od njih zaslužuje poglavlje samo za sebe, pa ćemo upravo tome posvetiti naše sljedeće naspise.