PRIVATIZACIJA ne samo Dinama, nego od strane istog lika izvršeno preuzimanje Saveza, postavljanje satelita za njegove čelnike, osječkih pajdaša za suce, marioneta za izbornike i pretvaranje reprezentacije Hrvatske u prodajni izlog s prethodno utvrđenim kvotama igrača predviđenih za izvoz, što sve Veliki meštar slavi pokazujući "bosanski grb" u ložama rivala kluba kojeg je prisvojio, odavno su zgadili tuzemni nogomet svakome tko nije glup.

 

 

Ali vrhunac tragikomedije u koju su se HNS i njegov elitni proizvod - seniorska reprezentacija pretvorili, dogodio se ove godine.

 

A 2015. je tako lijepo počela; nešto slabijom igrom, ali uvjerljivom pobjedom protiv Norveške, nakon čega je u svrhu dizanja tada potpuno potonulog Mandžukića u Varaždin doveden najfriškiji europski nogometni patuljak Gibraltarom. 

 

 

Međutim, u to vrijeme, šef je odlučio kako je čas za dekapitiranje još jednog igračkog velikana koji je svoj ljudski dignitet potrošio dopuštanjem da se trenerski nezreo i netalentiran stavi u Mamićevu izborničku službu, te je javno, u emisiji najpouzdanijeg od "novinarskih" ulizica koje ga opslužuju, poručio kako Kovač više nema njegovu podršku jer obitelji Mamić više ne iskazuje dovoljno poštovanja. 

 

Kovač tada nije smijenjen, jer kako maknuti čovjeka koji je na korak do Eura doveo najbolju generaciju nakon brončane i u koja mu je uostalom tutnuta u ruke kada je nitko nije htio, nakon Štimčevog debakla i dolaska na prag propuštanja drugog SP-a zaredom (prethodno je prokockao Bilić, prvi koji je kleknuo pred Mamića i poljubio mu prsten), ali poruka je bila jasna i nedvosmislena, a na nju se nisu smjeli oglušiti neposredni proizvođači na terenu.

 

 

Ipak, do izvršenja zadatka dogodilo se još nekoliko šokova, koja vrhuška i vrhovnik nisu predvidjeli, ali su im svakako dobro došli kao alibi; prvo je zbog ustašluka na maksimirskoj utakmici s Norveškom, UEFA kaznila HNS igranjem sljedeće kvalifikacijske utakmice za EP protiv Italije bez gledatelja. Nezgodna podudarnost da se to dogodilo neposredno nakon što se savez poslije desetljeća negiranja i izbjegavanja Splita, odjednom sjetio da su taj grad i njegov stadion također u Hrvatskoj i milosrdno im udijelio utakmice protiv Italije i Bugarske. Na ovom mjestu moramo podsjetiti na ono što svi izbjegavaju: splitski/dalmatinski/hajdučki nositelji igre reprezentacije, treneri i izbornici, jednako su veliki krivci za ovakav odnos HNS-a prema Splitu i Dalmaciji, kao i tamo omraženi savez.

 

 

Split nakon toliko ponižavanja ne bi umirile ni odlučujuće utakmice sa Španjolskom i Njemačkom, a kamoli lemozina pretvorena u "ruganje", jer kada je Poljud tek drugi put u jebenih 18 godina (!) konačno dobio organizaciju kvalifikacijske utakmice Hrvatske kako bi je konačno uživo vidjeli sve malobrojniji navijači ovakve reprezentacije i saveza u Dalmaciji, ispostavilo se kako je na Poljudu neće biti moguće gledati. Ubrzo su navijači Hajduka "Kod Macole" napali izaslanstvo HNS-a, koje je po naputku apsolutnog pobjednika izbora po tadašnjim anketama i predsjednika stranke svih ključnih likova u HNS-u, išlo prema Splitu.

 

 

Kruna i to ona od trnja, svih ovih proljetnih afera, dogodila se na spomenutoj utakmici s Italijom na praznom Poljudu kada se krajem prvog poluvremena utvrdilo da nogometne zvijezde obje zemlje cijelo vrijeme trčkaraju po povećoj svastici, jer MUP se možda pripremio za napad raketni ili napad dronom, ali nije mogao protiv navijačke dovitljivosti. Jasno, u danima koji su slijedili, sila socilologa, fenomenologa i mudrosera svih fela upinjala se objasniti kako je ono na travi Poljuda "civilizacijska sramota" i neoprostivi užas kojim je "osramoćena Hrvatska". Naravno, nerazlikovanje, bolje reći neprepoznavanje uzroka i posljedica nije jača strana ovim kreatorima javnog mnijenja, točnije svima onima koji su se svjesno ili nesvjesno upregnuli u kola HNS-a.

 

Zaprega je cirkus nakon toga vratila u Zagreb, jer UEFA je kaznila HNS oduzimanjem jednog boda u kvalifikacijama za Euro, s još dvije utakmice bez gledatelja i 100 tisuća eura, te HNS-u odredila da preostale domaće utakmice u kvalifikacijama ne može igrati na Poljud. Hrvatskoj je preostao još domaći susret s Bugarskom, ali do njega je valjalo odraditi još dvije, svi su bili uvjereni, žešće formalnosti početkom rujna. 

 

 

Opet se nastavilo sa vratolomnim obratima u godini koja je trebala biti kamilica, jer uvjerljivi povratak HNS-ovog HDZ-a na vlast i dalje se činio izgledan, a Azeri i Norvežani lagani za prelazak poput "mostova i mostića". Međutim, Mamić je pao kao žrtva glumljenja paradne države da je pravna i zajedno s bratom završio u pritivoru jer ih USKOK tereti da su Dinamo i Hrvatsku oštetili za 130 milijuna kuna, a Kovaču, koji je još od dodatnih kvalifikacija za SP do sastavljanja momčadi u Brazilu pokazao da nije ništa bolji od Štimca, igrači su počeli raditi isto što i prethodniku - očito otkazivati poslušnost i izrugivati njegov autoritet.

 

 

Za to vrijeme, ali i prije i poslije njega, cijela zemlja smije se onome koji joj je prije 20 godina bio uzor i pojam, jer Mamićeva marioneta na funkciji predsjednika HNS-a teško se i nakaradno blamira svakim javnim istupom, dok verbalnim, ali i konkretnim iskazivanjem bezočne odanosti gospodaru, pokazuje koliko ga je zadužio. 

 

 

Igrače je također zadužio tako da su samo čekali gazdin mig, nakon čega su nogometaške klase, koje drže igru Reala, Barce i Juventusa, shvatile da ih vodi trenerska amaterčina, koja još k tome prepredenim Balkancima glumi Nijemca. Svakome tko je u životu pogledao deset utakmica bile bi dovoljne samo one iz Bakua i Osla da vidi sa čim je Kovač imao posla. Ali, nema ni govora da zaslužuje žaljenje ili podršku, znao je s kim ulazi u igri i tko ga je postavio. Isti onaj koji ga je isto tako skinuo. 

 

 

Poseban spomen u ovoj akciji ipak zaslužuju reprezentativci, neupitni polubogovi i miljenici nacije, kojima se gadljivo ulaguju gotovo svi novinari, čije se lošije igre i porazi opravdavaju, a pobjede nad patuljcima uskrisuju. Slično je bilo i ovaj put, jer skoro nitko nije postavio pitanje odgovornosti onih koji igraju ili bolje reći "ne igraju". Još od 2008. slušamo kako je ova generacija "Najbolja nakon Vatrenih", ali što su sve te superzvijezde u reprezentaciji Hrvatske od tada napravile, koliko su velikih skalpova skinule i na koliko velikih natjecanja su se plasirale bez dodatnih kvalifikacija ili u zadnjem kolu? Koliko su puta nositelji igre najboljih europskih klubova s reprezentacijom prošli skupinu EP-a i SP-a? Istina, majstore na terenu vodili su šegrti na klupi, ali nismo čuli da su se bunili prilikom njihovih postavljanja. Puno su elokventniji na ispitivanjima u USKOK-u, gdje otkrivaju kako su s Izabranim odigravali duple pasove na bankovnim šalterima. 

 

 

Jedna farsa stiže drugu, ali slijedila je ona koju čak niti u ovakvom razvoju događaja nitko nije očekivao, jer Mamić nam je pripremio svog novog namjesnika na klupi kao najveću parodiju do tada. "Zašto Čačić ne može, ako su mogli Bilić, Kovač i Štimac?" retorički se pitao vlasnik hrvatskog nogometa, a jedini suvisao odgovor bio bi "Pa mogli su samo zato što si ih ti postavio." Posadio je na klupu i Antu Čačića, kojeg odlikuje krotkost, poslušnost Mamiću, te divljenje njegovom liku i djelu kakvu nije pokazivao ni jedan od nabrojanih prethodnika.

 

 

Pod novim "izbornikom", kojem je stručni mentor još jedan Mamićev službenik, samoproglašeni "hrvatski Hierro ili Bierhoff", a stručnjak za motivaciju igrača čovjek izbačen iz nogometa jer je nasred Maksimira oduševljeno uzvikivao pozdrav zločinačkog režima, Hrvatska se opet na jedvite jade plasirala na veliko natjecanje i to tako da je u preostale dvije utamice igrala bez navijača, s Bugarskom na Maksimiru zato što nije dala UEFA, a na Malti, kao i u Azerbajdžanu i Norveškoj, zahvaljujući trudu HNS-a. Policije dalekih zemalja branile su HNS od navijača i ranije, prilikom spomenutih sramota u Bakuu i Oslu, gdje su hrvatskim navijačima oduzimani regularni transparenti i pritvarani su bez ikakvog povoda i opravdanja.

 

 

Malta im je dakle došla kao naručena, jer otok usred Sredozemlja na koji su navijače zamolili da ne dolaze, idealno je mjesto za vrhušku HNS-a da plasman na EP proslavi sama i izolirana od "bolesnika koji žive u svom svijetu", pobjedom kod službeno 157. reprezentacije svijeta.

 

 

Tko uopće osim njih i slavi plasman privatizirane Hrvatske na Euro? Zaboravili smo ono što je 20 godina bilo normalno: kako je to kada tisuće navijača prate reprezentaciju po Europi, jer ovaj savez "moli navijače da se suzdrže od putovanja i pokušaja kupnje ulaznica" te "ne organizira gostujuću tribinu u Azerbajdžanu, Norveškoj i na Malti."

 

 

Na tri od pet gostovanja Hrvatske u kvalifikacijama za Euro navijačima Hrvatske je dolazak na utakmice reprezentacije te zemlje branio i onemogućavao navodno "hrvatski" nogometni savez, dok je na dva domaća kvalifikacijska susreta, Hrvatska bez gledatelja bila upravo zbog navijačkog bojkota i revolta onog u što je ova Hrvatska pretvorena. 

 

Zato su glavešine saveza i na njih prištekana klika podrepaša, grebatora, žicara i onih na koje se poslovi i dilovi prenose s koljena na koljeno, ostali sami na svijetu, onom njihovom. Jer, ponovimo po stoti put, što god oni govorili, njima i njihovom biznisu navijači nisu ni potrebni.

 

 

Teško je one preostale u tom svijetu nazvati "svjetinom", jer ta svita stane u jedan čarter, pa im je, kada se pogleda njihov sastav i ono što ih veže i spaja, jednako teško zavidjeti, bilo na punom računu ili načinu na koji su se dočepali Eura - prolaskom kroz iglene uši na nikad lakše dohvatljivo EP (kojeg su izborilli Albanija i Sjeverna Irska) pobjedom u zadnjem kolu protiv Malte, reprezentacije sa svjetskog dna.

 

 

Lijepo je to sažeo jedan od "prijatelja saveza" Drago Ćosić: Ivica Olić je prilikom ulaska u igru "zaslužio pljesak malobrojnih gostiju HNS-a", jer ovu reprezentaciju prati samo njena klika i prilika.

 

Ili kako smo to saznali iz spomenutog apela navijačima da ne dolaze na Maltu i ne podržavaju reprezentaciju u ključnoj kvalifikacijskoj utakmici: "Molimo sve navijače hrvatske reprezentacije za strpljenje kada je u pitanju podrška Vatrenima na tribinama."

 

 

Jer navijači moraju naučiti za ovu reprezentaciju navijati iz daljine i samo preko televizije, odnosno biti spremni vratiti se na tribine kada za to stigne naređenje s vrha, što je svakako pravi način za odgajanje i privlačenje novih generacija navijača.

 

Dakle jednako kao što se zapovjedi potrčku, kumu, bivšem zakletom neprijatelju ili rokeru-pravniku koje igrače mora pozvati ili će u protivnom biti bivši, kao što bez volje Njegove nikada ne bi postao ni aktualni ili kao što se Zorku i pokojnom Vlatku naredi kako trebaju odglumiti izbore za predsjednika, e da bi se to mjesto sačuvalo za onog koji je sada tamo.

 

Kada sve ovo uzmemo u obzir, šteta je što nisu ostali na onom otoku usred ničega gdje slave što će na ići na EP. Neka im Euro i milijuni eura, samo da se više ne vrate u Hrvatsku, a da se navijačima vrati njena reprezentacija.

 

 

Ova koja će sljedećeg ljeta na Euru igrati protiv Španjolske, Turske i Češke, nije reprezentacija ovog bivšeg navijača, nego onih kojima se za navijanje plaća.

 

Njihova Hrvatska, jednog apsolutističkog vladara, igrača koji je shvaćaju kao odmor od klupskih obaveza, predsjednika i izbornika slugu i marioneta, uhljeba iz HNS-a, te novinara kojima glava provodi vrijeme između vlastite i Mamićeve/Šukerove guzice, ionako cijela stane u jedan čarter.