PRIJE dva dana smo se čuli s Igorom Jovićevićem, bivšim trenerom Dinama, a sadašnjim ukrajinskog Dnjipra. Jovičević je tada pokušavao izaći iz ratnog kaosa Ukrajine i doći na sigurno. Puna dva dana je trajao taj put. Napokon je na sigurnom, u Rumunjskoj. Ispričao nam je kako je izgledao dramatičan bijeg.

''Hvala bogu, živi smo, na sigurnom smo. Nakon skoro dva dana, koliko je trajao bijeg, stigli smo u Rumunjsku. Nevjerojatno je koliko mi se ljudi javilo, zvali su, slali poruke, svake od njih se sjećam i na tome sam neizmjerno zahvalan jer nisam imao predodžbu koliko je ljudima stalo i do mene i do ove situacije.

Ne znam političku pozadinu ovog rata, a mislim da ne zna nitko o čemu se točno radi jer jedno je bilo ono što je Putin pričao o Donjecku i Lugansku, a ovo što se sad događa nešto je sasvim drugo. Nitko nije očekivao ovakav napad na cijelu Ukrajinu.

Strah, šok, panika, detonacije... Katastrofa. Ne mogu vjerovati da se to događa ovoj divnoj zemlji, ljudima velikog srca'', rekao nam je Jovičević pa je opisao kako je izgledao proboj prema Rumunjskoj:

''To su situacije u kojima sebe spoznaš kao čovjeka. Od ovoga nema dalje. Sve one stvari o kojima se priča na kavi, o novcu, o sportu, o bilo čemu, padaju u drugi plan. To sad ne postoji. U Dnjepru nas je bilo dosta stranaca. Španjolci, Portugalci, Argentinci, Brazilci, Hrvati...

Svatko od nas se čuo sa svojom ambasadom i čekali smo upute kojim putem da krenemo. Prvi je plan bio da idemo prema Lavovu i Poljskoj, ali kako su minute odmicale, dobivali smo nove informacije: 'Nemojte tamo, tamo nije sigurno, pao je avion, vode se borbe, ima Rusa...'

Putem kojim smo trebali krenuti je srušen most i malo dijete je poginulo. Trebaš biti nečovjek da ne plačeš na takve situacije. Jedva čekam da sve ovo završi jer ukrajinski narod ovaj užas nije zaslužio."

Strah od Moldavije i Rusa 

Nakon što je otpao plan da se krene prema Poljskoj, odluka je bila ili Moldavija ili Rumunjska. "Putem nismo vidjeli posljedice borbi jer tu nema Rusa. Mislili smo možda otići prema moldavskoj granici, ali dobili smo informacije da tamo ima ruskih vojnika i odlučili smo se uputiti prema Rumunjskoj. Na kraju je sve ispalo super. Naš klub nam je izašao u susret.

Kad je počeo napad, najprije nam je osigurao smještaj, a onda su nam dali nekoliko vozila da možemo otići iz zemlje. Nakon tri neprospavane noći, krenuli smo na put koji je trajao skoro dva dana. Cesta koja je vodila prema rumunjskoj granici je bila prepuna vozila, stvorila se kolona duga više od 30 kilometara. Aute smo ostavili na nekoj njivi i uputili smo se pješke.

Ispalo je da je to bila dobra odluka jer nema šanse da bi inače stigli do granice. Užasne smo scene gledali putem. Muškarci su vozili žene i djecu na sigurno, a onda su se vraćali jer niti jedan Ukrajinac stariji od 18 godina ne smije izaći iz zemlje. Plač, suze, vriskovi, sve smo to gledali. Slomilo me je to", dodao je bivši trener Dinama i otkrio nam je koji je sad plan.

"Rumunji su nam puno pomogli. Tu je veliku ulogu odigrao i naš golman, Rumunj Valentin Cojocaru. Preko ambasade nam je osigurao dva autobusa. U jednom su bili smješteni Brazilci i Argentinci, u drugom mi ostali. Lovro Cvek, Neven Đurasek te pomoćni trener Zorje, Bugarin Veselin Branimirov, bili su sa mnom u autobusu.

Idemo sad prema Bukureštu, a onda svatko svojim putem. Jedva čekamo doći kućama da vidimo svoje najdraže. Ipak, u ovom paklu i užasu, oduševili su me altruizam i ljudskost. S Cvekom i Branimirovom smo stalno bili u kontaktu, oni su dolazili iz Zaporožja i čekali smo ih satima da nam se priključe da svi skupa odemo na sigurno.

U ovakvim trenucima se najbolje vidi tko je čovjek, a tko nije. Ponavljam, jedva čekam da se sve ovo završi i da se vratim u Ukrajinu. Obožavam tu zemlju i te ljude", zaključio je Jovićević.