"OVO je vrijedilo svakog razočaranja, svake suze i svakog osmijeha", izjavio je Goran Ivanišević na konferenciji za medije održanoj nekoliko sati prije nego što će biti i službeno uvršten u Međunarodnu tenisku kuću slavnih u Newportu.

Goran Ivanišević i Španjolka Conchita Martinez, dvoje wimbledonskih pobjednika, osvajači olimpijskih medalja i brojnih drugih naslova, koji su obilježili '90-e godine prošlog stoljeća u svijetu tenisa, morali su u Kuću slavnih biti uvršteni još prošle godine. No, kako to već biva s Goranom, moralo se dogoditi nešto nesvakidašnje. Svijetom se raširio koronavirus i svečanost je odgođena za godinu dana, spojena s klasom 2021.

Goran je navikao čekati. I na wimbledonski trofej je čekao devet godina od svog prvog finala, po putu izgubio još dva, da bi konačno dočekao trijumfalnu 2001., zbog koje je sada ušao u Kuću slavnih.

Nije bilo vrijedno izgubiti prva tri finala

"Ne mislim da je bilo vrijedno izgubiti prva tri finala. Bilo bi najbolje da sam i u njima pobijedio. No, sve se vratilo. Kad sam trebao osvojiti, nisam to učinio, a osvojio sam ga kad nisam trebao ni igrati, ali sam imao sreće da sam dobio pozivnicu. Vrijedilo je čekati i ne odustati. Odustati je lako. Borio sam se, vjerovao sam i na kraju se isplatilo", rekao je Goran na naše pitanje je li vrijedilo izgubiti prva tri finala da bi dočekao onakav trijumf 2001.

Upitali smo ga i može li usporediti osjećaj ulaska u Kuću slavnih s bilo čim u karijeri ili bilo kojim događajem iz života.

"Ništa nije usporedivo s tim. Ovo je vjerojatno nešto najveće što mi se dogodilo. Kad sam jučer ušao u muzej i vidio sva ta velika imena iz povijesti, a onda vidio da su tamo i moji predmeti, pitao sam se: 'Što ja radim ovdje?' Dobro, imao sam ulaznicu za muzej, ali onda sam shvatio da sam uspio. Ovo je nešto za što sam radio na svakom treningu, u svakom meču koji sam odigrao. Ovo je vrijedilo svakog razočaranja, svake suze i svakog osmijeha. Svega toga ću se sjetiti kad budem držao govor. Hvala svima koji su mi pomogli u tome. Zbog njih sam danas ovdje."

Conchita Martinez nam je priznala da je u Goranu dobila sjajnog partnera za ulazak u društvo odabranih.

"Nisam mogla dobiti boljeg partnera. Ovo je veliko zadovoljstvo. Sretna sam i zbog Gorana. Nisam ga tako dobro poznavala, ali doista je zabavan. Volim njegov smisao za humor. Velika mi je čast što sam ovdje uz sve te velike šampione", rekla je legendarna španjolska tenisačica.

Najvažniji gem u životu je bio loš

Goran je najviše vremena ponovno posvetio prisjećanju na finale protiv Patricka Raftera, protiv kojeg mu je za pobjedu u finalu odigranom u ponedjeljak, 9. srpnja 2001., bilo potrebno pet setova i 16 gemova u odlučujućem. Onaj posljednji je bio poseban. 

"Iskreno, taj je gem stvarno bio loš. Obojica smo bili napeti. Ja sam prvi put bio u poziciji da serviram za pobjedu i napravio sam neke užasne pogreške, servirao sam dvostruke, nisam mogao pogoditi prvi servis. A onda pogledam njega koji ne može pogoditi ništa, ni blizu terenu. Nekako se na četvrtu meč-loptu poklopilo. Bio je to vjerojatno najduži gem u mom životu. Morao sam ga nekako privesti kraju. Bilo je sjajno ozračje. Tenis nije bio najbolji, ali ozračje je bilo fantastično. Svih tih 15 dana bili su čudni, nešto se dogodilo što ni danas ne mogu razumjeti. Nekako sam pobijedio, hvala Bogu. Sad sam ovdje i uživam u svakom trenutku."

U turnir je ušao kao 125. tenisač svijeta, a novinare je zanimalo je li se osjećao boljim nego što je to pokazivala ATP ljestvica?

"Bio sam puno lošiji od toga. Iskreno, dva tjedna prije sam u Queen's Clubu igrao grozno i izgubio u prvom kolu, a tog dana je wimbledonski Odbor za pozivnice odlučivao kome će ih dodijeliti. Nadao sam se da nisu gledali moj meč. Vjerojatno nisu imali osmoricu Britanaca kojima bi dali pozivnice, pa su je dodijelili meni, i napravili najveću pogrešku, s obzirom na to da sam pobijedio Henmana", rekao je Goran i otkrio još jedan detalj koji ga je možda učinio wimbledonskim pobjednikom:

"Tjedan dana prije Wimbledona promijenio sam reket. Znao sam da ne mogu igrati lošije, da mogu igrati jednako loše ili bolje. Ne znam što se dogodilo, to nitko ne zna. Kad su u ponedjeljak otvorili vrata i kad sam počeo igrati, osjetio sam nešto. Sredinom prvog tjedna sam osjetio da će se dogoditi nešto dobro, ali nisam mogao o tome govoriti jer bi svi pomislili da sam potpuno lud. Osjetio sam ponovno svoj servis, čuo sam 'pravi' zvuk reketa i dva tjedna poslije sam ušao u povijest. Bilo je to vjerojatno 15 najboljih dana u mojoj karijeri, svakako najuzbudljivijih. Prije sam u Wimbledonu znao igrati bolje, ali ovo je bilo posebno, sve se posložilo."

Koliko je bilo vjere u njega pokazali su i Goranovi tehnički sponzori koji su ga na turnir poslali s tri majice i tri reketa.

"Da, osvojio sam Wimbledon s tri majice i tri reketa. Nisam smio činiti ludosti, lomiti rekete. Jednu sam majicu darovao, pa su mi ostale dvije, tako da sam ih morao prati poslije svakog meča."

Nažalost, nije mu se posložilo već prije te čudesne 2001. Do tada je Ivanišević izgubio čak tri wimbledonska finala: 1992. u pet setova od Andrea Agassija, 1994. u tri seta od Petea Samprasa i novih pet setova protiv 'Pistol Petea' 1998., kad je imao dvije set-lopte za vodstvo od 2:0. Prisjetio se Goran i tog meča na svoj način.

Sampras mi je uništio dobar dio života

"Sampras je bio poznat kao igrač s jednim od najjačih drugih servisa. Čekao sam snažan drugi servis, ali on se malo uplašio i odservirao je stvarno loše, što nisam očekivao. Vratio sam loptu i da smo tada imali 'oko sokolovo', tko zna što bi bilo, jer je lopta bila vrlo blizu crte. No, sutkinja je odlučila da je aut već i prije nego što sam udario loptu. Da sam poveo 2:0, nema šanse da bi se Pete vratio. Prvo, nije volio igrati protiv mene, nije volio igrati protiv ljevorukih. Otišli smo do petog seta, i dalje mislim da sam trebao pobijediti u tom meču, ali sam ipak nekako pronašao način da ga izgubim. Uništio mi je dobar dio života, ali opraštam mu. Bio je velik prvak, imali smo odličnih mečeva i ponosan sam što smo igrali u isto vrijeme."

Osim Samprasa, Ivanišević je istaknuo još jednog suparnika i prijatelja važnog za njegov teniski razvoj - Borisa Beckera.

"Igrali smo 19 puta. Za mene je Boris jedan od najboljih igrača svih vremena. Imali smo neke sjajne mečeve, 1990. sam ga pobijedio u Roland Garrosu, a onda sam izgubio u Wimbledonu, a servirao sam za 2-0 u setovima. Puno sam od njega naučio, učinio me boljim tenisačem i sretan sam što sam mogao igrati u njegovo vrijeme. On je doista promijenio tenis, jer je bio među prvim velikim udaračima."

Osim Wimbledona, Ivanišević svoj ulazak u Kuću slavnih može zahvaliti i igranju za reprezentaciju, što na Olimpijskim igrama, što u Davis Cupu.

"Sjećam se Olimpijskih igara u Barceloni 1992., kad sam dobio priliku nositi zastavu na otvaranju, što je najveća čast koja vam kao sportašu može biti ukazana. Tamo sam osvojio dvije medalje. Uvijek sam uživao igrajući u Davis Cupu, iako sam se skoro svaki put ozlijedio, ali nije me bilo briga, jer sam želio igrati. Neki to ne vole, ali ja sam uvijek uživao igrajući za svoju zemlju, uz svoje suigrače i mislim da me to učinilo boljim."

Ulazeći među teniske besmrtnike, Goran nije zaboravio nikoga iz svoje prošlosti.

"Ovo je priznanje svima. Počeo sam još u Jugoslaviji i naučio igrati tenis prije nego što se ona raspala. Prvi veliki rezultat sam ostvario 1990. kad sam došao do polufinala Wimbledona, dok je Jugoslavija još postojala. To je priznanje svima koji su mi pomagali u ove 42 godine da dođem do ovdje, svim savezima, svim igračima, svima - to je jedna puno šira slika."

Danas svoj trag u svijetu tenisa ostavlja kao trener. Marina Čilića je doveo do trijumfa na US Openu 2014., a danas pomaže Novaku Đokoviću u utrci za rekordima s Rafaelom Nadalom i Rogerom Federerom. 

Novak je perfekcionist

"Puno razgovaramo s Novakom i Marijan Vajda i ja. On je perfekcionist i svaki nas dan čini boljima, što je ponekad jako teško, jer svaki dan mora biti bolji nego prijašnji. Oduvijek sam mu govorio da ima dobre voleje, ali se ustručavao dolaziti na mrežu. U Wimbledonu smo vidjeli kako je išao prema naprijed u nekim vrlo važnim poenima u polufinalu i finalu. Više se ne plaši udariti drugi servis. U Australiji se moglo vidjeti da su mu lopte brže barem deset kilometara na sat. Nismo mijenjali tehniku, ali tu sam da ga uvjerim da servira s više samopouzdanja, da to može raditi i na važnim poenima."

Na kraju se osvrnuo i na stanje u muškom tenisu, s pogledom prema budućnosti.

"Muški tenis je u dobrom stanju. Federer polako odlazi. Ne vjerujem da više može biti broj 1. Novak i Rafa će se boriti za rekorde. No, imate mnogo kandidata koji će u sljedećih pet do šest godina doći do broja 1 i osvajati Grand Slam naslove. Tu je Medvjedev, Thiem je to već učinio na prošlogodišnjem US Openu, tu su Rusi, Tsitsipas, Talijani Berrettini, Musetti, Sinner. Bit će mnogo promjena na ljestvici kad ova trojica odu. Ne znam kad će to biti, ali dok su tu, neće biti velikih promjena. No, kad odu, opet ćemo imati četiri različita Grand Slam pobjednika u jednoj godini, kako je to bilo prije."

Kao što je to bilo i one 2001. kad je na wimbledonski trofej ugravirano ime Gorana Ivaniševića.