"Otac, koji je bio tenisač, poveo me na tenis kada sam imao sedam godina. No, tog prvog puta sam odmah razbio reket. Ne znam jesam li to vidio od nekog igrača ili sam jednostavno bio talent za to, ali kući sam se vratio s razbijenim reketom", otkrio je kroz smijeh Ivanišević za Vice, pa nastavio.

 

"S devet godina sam igrao prvi turnir, i to u Zagrebu. Prvi veliki uspjeh ostvario sam na prvenstvu Jugoslavije u Zenici, gdje nitko nije znao tko sam ni što sam".

 

 

 

A onda je s 14 godina jednostavno morao odlučiti što dalje...

 

"Kad sam sa 14 godina završio osnovnu školu, našao sam se na raskršću. Nastaviti dalje školu ili dalje tenis... Ne može po meni jedno i drugo, nešto bih ja tu zanemario. Odluka je bila na mojim roditeljima, a novaca - nema. Nema, ni na vidiku... Mi jedva sastavljamo kraj s krajem, ja lomim rekete, sponzori nešto obećavaju, menadžeri dolaze, ali to je sve ono... E, onda su tata i mama donijeli odluku da prodaju didin stan i upuste se u tu životnu avanturu bez garancije. Jesam ja do 14 godina bio jedan od najboljih, ne u Jugoslaviji, nego i u svijetu, ali opet, tko ti može reći u tom trenutku - bit ćeš uspješan i živjet ćeš od tenisa? Nitko nema kristalnu kuglu da mom ocu kaže 'tvoj sin će biti jedan od najboljih na svijetu'. Moj otac, koji je bio fakultetski profesor, tada mi je rekao: 'Sine, bolji si u tome što radiš od onoga što ja radim' i posvetio se mojoj karijeri".

 

 

 

Prisjetio se Ivanišević i jednog od, kako kaže, najgorih dana u životu, 1988. godine, kada je njegova sestra bila jako bolesna, a on je morao krenuti za Australiju.

 

"Prije nego što sam otišao, otac mi je rekao - 'Vidi, imam loše vijesti, sestra ti je bolesna, moramo se posvetiti njoj, sada si sam'. Tretmani za tu vrstu bolesti, od koje je umiralo dosta ljudi, bili su jako skupi i te noći nisam spavao. Međutim, otišao sam za Australiju i izgubio u finalu kvalifikacija za Adelaide. Ipak, upao sam u izravni ždrijeb za Australian Open i postao prvi igrač koji je iz kvalifikacija stigao do četvrtfinala. Sav nagradni fond što sam zaradio uzeo sam u kešu, a do tada sam ga vidio samo na televiziji. I onda sam, sjećam se, putovao na Davis Cup protiv Danske u Beogradu, a sa sobom nosio sav taj novac u jakni. Nisam je želio skinuti u avionu i nisam oka sklopio. Kad sam stigao kući, dao sam ocu sav novac i rekao da idem spavati više", sjeća se Goran. 

 

A onda je stigao dvoboj s Ivanom Lendlom u četvrtfinalu Arizone...

 

"Do prije tri tjedna imao sam njegov poster na zidu i navijao za njega na televiziji, a sada sam morao igrati protiv njega. I izlazimo mi zajedno na teren, meni se odsjekle noge. Da je rekao 'bu' čini mi se kako bih pao u nesvijest. Već je tu dobio prvi set, a drugi sam mu umalo uzeo i pomislio u sebi - 'Nije ovo toliko strašno. On prvi, a ja 120. na svijetu". Tada sam shvatio da sam dovoljno dobar da igram s njim i svima ostalima, samo mi je trebalo vremena", istakao je Ivanišević za Vice. 

 

Goran je tijekom karijere pored singla igrao i double, a tu se najviše nervirao. 

 

"Bio sam manje individualac, a više društveni tip. Također, više sam se nervirao tijekom doublea i više živaca izgubio nego kad sam igrao sam", poručio je Hrvat.  

 

A onda je na red stigao čuveni i povijesni Wimbledon...

 

"Trava Wimbledona me je kao dječaka fascinirala, iako sam mislio da je to trava kao kod nas u parkovima. No, kasnije sam shvatio da nije tako. Wimbledon je jedno čudo. Promatrati te ljude koji cijeli dan čekaju kako bi kupili kartu meni je bilo nevjerojatno. On mi je uvijek bio poseban".

 

 

I onda se dogodio poraz 1991. od Nicka Browna, 591. tenisača svijeta...

 

"Jao... ma to samo ja mogu. To je takva stvar u mom mozgu i ljudi su me voljeli jer sam nepredvidiv. Taj čovjek je stigao autom na kojem je pisalo 'teniski trener", a ja došao kao da idem na plažu. Razmišljam - ne mogu izgubiti od ovog trenera ni da sedam dana igramo. I tako izgubim od 591. tenisača i uđem u povijest. Mnoge sam ja čudake tako proslavio. No, sreća što nije bilo kladionica. Vjerujem da bi ljudi mislili da sam namjerno izgubio". 

 

 

Stigla je 2001. godina, puna obrata sa sretnim krajem....

 

"Kao u onoj pjesmi - 'Dotak'o sam dno života'. Igrao sam kvalifikacije za Australian Open i sat vremena nisam mogao naći teren na 800 stupnjeva. Bijesan na sve i svakog kažem sebi - 'Majke ti mile, jel moguće da si spao na ovo'. Mislio sam da su me poslali na parking da igram i, naravno, taj meč sam izgubio kako samo ja znam. Sjedio sam u avionu i rekao sebi - 'Ili ćeš igrati tenis ili u penziju".

 

"Onda sam zaigrao bolje i izgubio u Milanu, pa u Queensu. Sam sebi nakon toga ne bih dao wild card, ali sam, na sreću, dobio od Wimbledona staru slavu. Nakon toga sam odlučio promijeniti reket, iako se on mijenja na početku ili na kraju sezone. No, tada sam pomislio - 'Ne mogu odigrati lošije od ovoga dosad. Samo bolje. Reket mi se sviđao, bio je crne boje. Govorili su mi da je to bio isti, ali meni nije bio isti, naprotiv", priča Ivanišević. 

 

 

Trening sa Zimonjićem promijenio je sve. Baš sve. 

"Nikad neću to zaboraviti. Trenirao sam sa Zimonjićem, velikim prijateljem, i tog dana mi nije vratio niti jedan servis. Rekao mi je - 'Nisam te dugo vidio da ovako serviraš'. Jednostavno, bio je to misterij i nikome nije bilo jasno što se događa. A za sve to sam se spremao tako što sam išao gledati Hajduk koji se borio za naslov prvaka Hrvatske. I osvoji titulu u Varaždinu, mi pjevamo, pa doček na Rivi kakav samo Split može napraviti. I ja pomislim u sebi - "Što bi bilo tek da mogu osvojiti Wimbledon. I stigao je Wimbledon, ruka me je boljela, ali sam odlučio da ću servirati dok ne otpadne", sjeća se Ivanišević. 

 

 

I onda čuveno polufinale protiv Tima Henmana i kiša koja ga je spasila...

 

"Dobijem prvi set, izgubim drugi, a u trećem me ubio čovjek. I onda, sjećam se, u četvrtom gemu četvrtog seta počinje kiša. Velika kiša. Šalju nas u svlačionicu. Nakon nekoliko sati sudac nam je rekao da nastavljamo sutra. U tom trenutku sam znao da ću pobijediti". 

 

Finale s Patrickom Rafterom i najbolja atmosfera u povijesti Wimbledona 

 

"Nisam mogao spavati uoči tog finala. Samo sam čekao da krene meč. Odlični smo prijatelji, ali je to finale bilo moje. Jednostavno, tako je bilo zapisano", govori Ivanišević, koji je dobio nevjerojatan doček na Rivi i ispunio san...

 

"Split je gorio. Nema većeg ponosa nego kad ti tvoj grad ukaže poštovanje. To je moj grad, jedna ljubav... Ne vjerujem da bi išta bilo od mene da nisam iz Splita. Jer, ako uspiješ iz Splita - onda si doista uspio. To je tamo ludilo i svašta sam prošao, ali to je poseban grad koji ti daje posebnu energiju".

 

 

Međutim, uslijedila je zatim jedna od onih ozljeda na njegov način...

 

"Stigao sam u Miami i nisam mogao držati reket. Pomislih - gotovo je. I odem se okupati na plaži, kad u jednom trenutku, kako bih izbjegao nekog tipa i curu, ugazim vjerojatno u jedinu školjku na plaži i na kraju sam morao na operaciju. Bila je to jedna od onih mojih bizarnih ozljeda", iskreno će Goran. 

 

Legenda hrvatskog sporta oprostila se 2004. u trećem kolu Wimbledona, gdje je izgubila od Lleytona Hewita u trećem kolu.

 

"Da, ubio me čovjek, ali sam ponosan na to treće kolo i oprostio sam se na najljepšem terenu na svijetu".

 

 

Uslijedila je dominacija Rogera Federera i Rafaela Nadala, pa fantastične godine Novaka Đokovića, a onda povratak švicarskog i španjolskog velikana...

 

"Novak je jednostavno previše kvalitetan tenisač da se ne bi izborio s ovom krizom. S druge strane, da mi je netko rekao da će se Federer i Nadal vratiti, ne bih mu vjerovao, iako se njih nikad nije smjelo otpisati jer su to ipak Federer i Nadal, zar ne? Wimbledon i Roland Garros će sigurno biti zanimljivi ove godine", uvjeren je Ivanišević. 

 

A kako se Goran krenuo baviti trenerskim poslom?

 

"Krenulo je 2008. kada sam Federeru bio sparing partner uoči finala s Nadalom. On je pobijedio, pa sam mu valjda i pomogao. Nakon toga sam radio s Marinom Čilićem 2013., a 2014. je osvojio US Open i igrao tenis kakav se rijetko može vidjeti. Meni je to bilo ogromno zadovoljstvo kao treneru. Nakon toga se suradnja završila kako se završila, a sada radim s Tomasom Berdychom. Svaka nova suradnja donosi nove probleme i dobre stvari. Pomažem svojim iskustvom, ali kad izađe na teren, sve odluke su samo njegove".

 

 

Na kraju velikog intervjua Splićanin se prisjetio i jedne anegdote...

 

"Kad sam osvojio Moskvu 1996. godine, svaki dan sam dolazio u hotel u sedam sati ujutro. Nakon meča bih izašao, pa ostao u provodu do pet, spavao od sedam do 15 sati, ručao, a onda bez zagrijavanja izađem na teren i - osvojim turnir. Nisam pio tijekom turnira, ali Moskva nikad ne spava, baš kao ni ja, ali poručujem mladim tenisačima da ne rade takve stvari jer nije zdravo, mada je meni tog puta dobro poslužilo", zaključio je Ivanišević.