HAJDUK se porazom od Lokomotive doveo u iznimno tešku situaciju. Četiri boda zaostatka iza Rijeke devet kola prije kraja SuperSport HNL-a na prvu se ne čini nimalo nedostižno, pogotovo jer će vrlo brzo na Rujevici igrati međusobno, pa Bijeli imaju priliku vratiti priključak. No, to je samo teorija i kalkulacija jer realnost je da je momentum Hajduka potpuno ugašen, a Rijeka izgleda nezaustavljivo s devet pobjeda u zadnjih deset utakmica.

Sada samo nepopravljivi optimisti čvrsto vjeruju da Hajduk ima moć, karakter i kvalitetu izvući ovu situaciju, ali čak i da ima, opet ne ovisi o sebi. Bijeli su u osam "proljetnih" utakmica SHNL-a prosuli i uništili sve dobro što su gradili tijekom isto turbulentnog prvog dijela sezone. U tih osam utakmica upisali su samo četiri pobjede, a svima je jasno da su kola krenula nizbrdo porazom od Rijeke na Poljudu na otvaranju nastavka prvenstva. Ta utakmica je okrenula momentum cijele sezone.

Što to Hajduk radi već četiri godine?

Ne treba se lagati. Najveću frustraciju izaziva činjenica da Dinamo igra sezonu ispod očekivanja, a Hajduk opet ne može biti "taj". Već ih je prešišala Rijeka, koja je prije samo godinu dana bila momčad u velikim problemima. Još dok je trener bio Sergej Jakirović, u jednom zimskom prijelaznom roku očistili su svlačionicu koju je nedoraslim igračima napunio bivši sportski direktor Robert Palikuća. Na ljeto su doveli nekoliko mlađih igrača i sada jure prema svojoj drugoj tituli prvaka u povijesti.

Kad navijači Hajduka vide da netko u tako kratkom roku promijeni cijelu krvnu sliku kluba, i to bez nekih bombastičnih pojačanja, izuzev Marka Pjace za kojeg se nije znalo na kakvoj razini uopće može igrati, s pravom se zapitaju što to Hajduk radi već skoro četiri godine. Uprava kluba zaslužuje da se ne zaboravi gdje je klub bio prije te četiri godine jer Hajduk raste na svim poljima, ali na onom najbitnijem uvijek nešto zapinje. Naslov prvaka je cilj i jedina bitna stavka u ovoj sezoni, a on se činio bližim prije dvije godine nego što se čini sada.

Nema jednostavnog odgovora zašto je to tako, ali činjenica je da Hajduk ne izgleda kao klub koji je spreman osvojiti titulu. Baš klub, ne momčad. Hajduku stalno nešto smeta. Jedan vikend su to suci, drugi vikend je to kiša, treći vikend je to prevelik pritisak, četvrti vikend je to protivnički igrač koji, eto, jako bezobrazno slavi gol itd. Sve je problem, a objektivno, jedini problem su ozljede koje imaju i drugi klubovi pa se snalaze i to kompenziraju. Titula se neće osvojiti jer navijači jako vole Hajduk, nego samo i jedino na terenu.

Na Poljudu se ne razmišlja o smjeni trenera, ali...

Dakako, nakon Lokomotive odmah su krenule rasprave o tome treba li smijeniti Mislava Karoglana, jer to je ono što Hajduk radi. Iscijedi i istroši svakog trenera koji dođe u klub pa ga šutne niz stepenice da dođe novi čovjek koji će sve promijeniti. Neki su već otišli toliko daleko da spominju Krešimira Režića kao novog trenera i da će Karoglan svaki čas biti bivši. U tome nema istine. Režića nitko nije kontaktirao, a na Poljudu se smjena Karoglana u ovom trenutku uopće ne spominje. No, to ne znači da je Karoglan miran jer, ako javnost nastavi tražiti njegovu glavu, ja prvi ne bih bio šokiran da se to i dogodi.

Hajduk je posljednji put istinski stao iza trenera kad se on zvao Igor Tudor, i to u oba mandata. Prvi put kad je momčad preuzeo u trenucima dok se svaka lipa dva puta prevrtala prije nego što se trošila, a drugi put kad je imao najgori mandat nekog trenera koji se može zamisliti. Tudor je oba puta otišao sam, nitko ga nije dirao. U eri Lukše Jakobušića nije se puno promijenilo po pitanju trenera.

Prvo je Paulo Tramezzani napravio sjajan posao s Hajdukom i odveo ga u Europu kad se to činilo nemogućim, a onda napustio klub na ljeto bez nekog očitog razloga. Objašnjenje je bilo da je Talijan jednostavno trener na kratke staze i da se na ljeto dovodi dugoročno rješenje. To je trebao biti Jens Gustaffson kao nekakvo "moneyball" dovođenje sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa, ali je brzo odletio nakon ispadanja od Tobola i lošeg ulaska u prvenstvo.

Povijest bolesti s trenerima je glavna Karoglanova kočnica

Smjena švedskog trenera demonstracija je da se po pitanju dugoročnog razmišljanja o poziciji trenera u klubu ništa nije promijenilo. Gustaffson je, naime, imao prepoznatljivu igru u kratkom roku, dosta nesreće u nekim situacijama, a ni momčad mu nije bila ni blizu skupa kao današnja. To je pokazalo da netko u Hajduku može biti dugoročno rješenje samo dok pobjeđuje, što znači da dugoročnost zapravo ne postoji. Priče o Valdasu Dambrauskasu i Ivanu Leki svježe su i već dovoljno puta ispričane pa ih nema smisla ponavljati.

Karoglan zna da ga na klupi može održati samo naslov prvaka. U krajnjoj liniji, već je jednom otišao iz kluba, a da nije izgubio utakmicu. Da, bilo je tu određenih zdravstvenih razloga, ali kad vidimo da neki klubovi u SHNL-u ostaju s istim trenerom makar se on borio s rakom, jasno je da je to manji razlog prvog odlaska. Hajduku je tada trebalo jako ime na klupi, a Karoglan nije bio taj. Izgledalo je kao neka kozmička pravda kada je vraćen u klub i počeo redati pobjede, ali nakon zimskih priprema, Hajduk je sve lošije izgledao uz određene bljeskove dobre igre.

Dojam je da je Karoglan upao u zamku pretjeranog razmišljanja i mirenja različitih ega. Ušao je u previše kompromisa i previše kompliciranja stvari koje ne bi trebale biti komplicirane. No, nije sam kriv za to. Klub mu je doveo neke dobre igrače u zimskom prijelaznom roku, ali mu nije doveo jedino na čemu je inzistirao - lijevog beka i krilo koje napada prostor i koje je jako u situacijama jedan na jedan. Na to krilo se još i može zažmiriti jer, iako Josip Brekalo nije taj tip igrača kojeg je tražio, ipak je toliko kvalitetan igrač da trener može i treba mijenjati zamisli kako bi ga uklopio.

Nedovođenje lijevog beka težak je poraz sportskog direktora. Nitko me ne može uvjeriti da na tržištu nije postojao igrač koji je mogao doći u klub i biti kvalitetna alternativa Ismaelu Diallu. Pogotovo jer Dialla nije bilo na početku sezone zbog Afričkog kupa nacija, pa se filozofiralo s dešnjacima na lijevoj strani. Karoglanu se može prigovoriti što nije u vatru gurnuo Šimuna Hrgovića, ali jasno je zašto nije.

Karoglan mora prelomiti sam sa sobom i prestati igrati na sigurno

Povijest odlučivanja u Hajduku jasno pokazuje da je trener prvi na listi za odstrel kada stvari ne idu dobro. Da se Karoglan odlučio na mlade igrače ispred nekih iskusnih i ponovio isti rezultat kao sada, lakše bi odletio s klupe. I on je čovjek, razmišlja o svemu što se dogodilo prije njega i tako se i ponaša. No, taj put balansiranja između "sigurnih odluka" i "većeg rizika u igri" odveo ga je u slijepu ulicu.

Kada je preuzeo klupu, sam je napisao da mora donositi odluke za koje misli da su ispravne i u koje vjeruje, da ne smije ulaziti u kompromise jer su to radili svi prije njega i na kraju izgubili svoje pozicije. Ako vjeruje u svoj rad, ako vjeruje da je Dominik Prpić elitni talent, onda neka taj Prpić igra. Robovanje imenima ga neće dovesti nigdje, a ako to mora raditi zbog mira u svlačionici, onda je problem kluba daleko dublji od toga tko je trener.

Karoglan se sada doveo do situacije u kojoj nema što izgubiti. Ako ne osvoji naslov prvaka, sigurno neće ostati na klupi pa, ako je već tako, neka pogine na vlastitim idejama i uvjerenjima. Neka igra otvoreno i bez straha pa ako je protivnik bolji, onda je bolji. Ako ustraje na svome, onda će i u slučaju odlaska moći mirno spavati jer najgore je kad ostaneš sam sa svojim mislima koje ti kažu: "Da sam bar radio ono što sam htio, a ne ono što sam mislio da moram zbog drugih faktora." Ako nastavi igrati "na sigurno", smijenit će sam sebe prije ili kasnije.

Jakobušić i Nikoličius su potrošili svoja prava na smjene trenera. Naravno, uvijek to mogu napraviti, ali u realnosti, smjenom Karoglana, morali bi smijeniti i sebe, tj. teško da bi nakon kraja sezone ostali u klubu. Mandati im istječu na ljeto i koliko god je dobrih stvari napravljeno, šesta smjena trenera u četiri godine je previše čak i za Hajduk. Možda je svaka pojedinačna smjena imala smisla u trenutku kad se dogodila, no previše se toga akumuliralo kroz godine. Vizija i dugoročnost moraju postojati u svim sektorima kluba i ona postoji daleko više nego prije, ali ako u četiri godine nisu pronašli trenera koji odgovara klubu, onda ga neće ni pronaći.