PETI dan lipnja 2005. godine otvorio je nevjerojatnu seriju koja je trajala do 25. siječnja 2008. godine. Svega dva dana nakon 19. rođendana Rafael Nadal osvojio je prvi Roland Garros i uzeo prvi od 17 Grand Slam naslova u karijeri. Mjesec dana kasnije Roger Federer je uzeo Wimbledon i zarolao seriju od 11 uzastopnih Grand Slam naslova za dvojac Federer-Nadal, koja je prekinuta tog 25. siječnja kada su obojica svoju australsku avanturu završila u polufinalu. Rafael Nadal izgubio je od francuske senzacije Jo-Wilfrieda Tsonge, dok je Roger Federer zapeo protiv trećeg nositelja i tada ipak predvodnika "grupe ostalih".

Kralj Australije

Dva dana kasnije Novak Đoković uzeo je svoj prvi Grand Slam naslov u karijeri, slavljem protiv Tsonge 3:1 u setovima. Tada 21-godišnji Novak Đoković nije ni slutio kako će na novo slavlje morati čekati pune tri godine jer se dominacija Nadala i Federera nastavila i u naredne tri sezone te je uključivala neke od najvećih teniskih klasika, prije svega finale Wimbledona 2008. godine, vjerojatno najbolji teniski meč u povijesti.

Ima neka nepoznata sila koja povezuje Novaka i Australian Open. Ovogodišnje slavlje protiv Nadala u puno izvjesnijem meču od očekivanog, gdje odličnom Španjolcu koji dotad na turniru nije izgubio ni set nije dao ni trunku šanse za slavlje, dodatno je potvrdilo da Australian Open polagano počinje biti specijalnost trenutnog broja jedan.

Vremenski uvjeti u Australiji u ovo doba godine potpuno se razlikuju od onih u većini ostatka svijeta jer iako nama kalendarski usred zime, u Australiji je upravo ljeto. Temperature prelaze 30 Celzijevih stupnjeva, mečevi se igraju na tri dobivena seta, a sam je početak sezone. Nimalo lagani uvjeti, pogotovo ako se igra usred dana, što je čest slučaj za igrače koji otvaraju teniski dan na Rod Laver Areni.

Slično kao što je Rafael Nadal uvijek mogao računati na naslov u Parizu, tako je Đoković od 2011. jedino u 2017. ostao bez nekog Grand Slam naslova. Maknemo li na stranu dvije izvanserijske godine koje su potencijalno najbolje individualne sezone u povijesti tenisa, u četiri preostale sezone tri je puta uzeo isključivo Australiju, uz iznimku 2014. kada je jedini naslov došao na travi Wimbledona.

Dva čovjeka uzela su šest naslova u Melbourneu. Riječ je o Royu Emersonu koji je sredinom šezdesetih uzeo šest titula u većinski australskoj konkurenciji te Rogeru Federeru koji je prvi došao do šest naslova u Open eri. Od prekjučer Novak Đoković stoji na sedam, ali povratak forme koju je prezentirao u 2011. i 2015. naslućuje kako ta brojka neće ostati nepromijenjena.

Pogledao sam dvadesetak mečeva s Australian Opena ove sezone, uglavnom se fokusirajući na Nadala, Đokovića i pojedine WTA mečeve (Šarapova-Wozniacki, Svitolina-Osaka...) jer kombinacija količine mečeva i termina odigravanja ne ostavlja pretjerano izbora ako vam je stalo do sna. Tri meča Nadala protiv NextGen mladića ostavila su me bez drugog komentara osim - nevjerojatno! Teniska lekcija koju je očitao DeMinauru, Tiafoeu i Tsitsipasu usmjerila me je prema mišljenju kako bi Rafa mogao uzeti svoj drugi AO u karijeri i smanjiti zaostatak za Rogerom, ali svega dan kasnije demoliranje Pouillea od strane Đokovića malo je splasnulo početno oduševljenje.

Nedjeljno finale neće ući u teniske klasike. Barem ne obostrane klasike. Meč koji je odigrao Đoković vjerojatno je jedan od najboljih koje je odigrao u karijeri. Samo 13 izgubljenih poena na servisu, 34 winnera uz 9 neprisiljenih pogrešaka protiv Nadala, koji je cijeli turnir djelovao nevjerojatno samopouzdano i moćno, otvaraju pitanje kako bi se tek proveo neki drugi tenisač. Bacite li oko na sažetak meča, možete izbrojati barem deset forhenda i bekenda koje može vratiti isključivo Nadal i nitko drugi, a i Španjolac je u nebrojeno situacija imao izraz lica koji otkriva nemoć.

Najbolji ikad?

Najpopularnija tema u većini sportova je pitanje najvećeg igrača u povijesti. Dok u košarci neupitno prvo mjesto drži Michael Jordan, u tenisu, kao i u nogometu, dolazimo do sukoba generacija i logičnog razvoja igre. Leo Messi, Cristiano Ronaldo, pravi Ronaldo, Pele, Maradona ili netko drugi - uvijek će biti argumenata za i protiv svakoga.

U tenisu priču možemo svesti na tri imena. Svaka čast pojedincima iz početnih godina Open ere, ali ovo što rade Federer, Đoković i Nadal odskače od vremena i uspjeha Borga, Lavera ili Samprasa. Za svakoga od trojice može se pronaći argument zašto je najbolji i zašto to nije.

Federeru se predbacuje kako ima negativan omjer s dva najveća rivala, ali broj Grand Slam naslova i naslova općenito ide u njegovu korist, uz broj tjedana provedenih na broju jedan. Nadal je pozitivan protiv Federera i negativan protiv Đokovića, ali ima najviše Masters turnira, osvojene Olimpijske igre i četiri Davis Cupa, iako mu fali završni turnir sezone.

Đoković ima pozitivan omjer protiv obojice, što mu u startu daje dobre karte jer je u izrazito individualnom sportu kao što je tenis bolji od svojih rivala u direktnim susretima. Netko može reći kako je dobar dio njegovih pobjeda došao u rasponu kada je Federer prešao tridesetu i počeo padati u formi, odnosno kada su Nadala stigle ozljede koje je vukao nekoliko sezona i zbog kojih nije bio na optimalnoj razini. S druge strane, uzimati to kao otežavajuću činjenicu nema smisla jer nije Đoković kriv što je Federer rođen šest godina ranije (uostalom, on je njega dobivao u početnim godinama karijere i pumpao omjer) ili što je Nadalov stil igre od njega učinio igrača s dominantnim razdobljima i pauzama zbog učestalih ozljeda.

U sezoni 2011. Đoković je zaprepastio teniski svijet nevjerojatnom sezonom. Svega šest poraza u sezoni uz 70 pobjeda i naslova, uključujući tri Grand Slama i dvije pobjede na zemlji protiv Nadala u finalima Mastersa čini najbolje teniske sezone u povijesti. Četiri godine kasnije, dogodila se još bolja sezona. Omjer 82-6 uz tri Grand Slama i šest Mastersa te osvojen i završni turnir tenisača. Uz sva postignuća uspio je osvojiti i 16.950 ATP bodova, što je apsolutni rekord. Jedini trenutak koji je pokvario sezonu dogodio se u finalu Roland Garrosa gdje je kalendarski Grand Slam propustio uzeti porazom od Wawrinke.

Dvije najuvjerljivije sezone u povijesti tenisa, pozitivan omjer protiv dva najveća rivala i svih devet Masters turnira u karijeri uz 15 Grand Slam naslova mogu ga već sada staviti na prvo mjesto najboljih ikad. Za pet godina može u potpunosti srušiti rekorde Federera i Nadala i otkloniti svaku sumnju, pogotovo ako nastavi igrati kako je igrao u Australiji.

Izgleda da će 2019. biti borba Rafe i Novaka

Ovo nije posljednje finale između Nadala i Đokovića koje ćemo gledati ove sezone. S obzirom na trenutno stanje stvari, jedan drugome su najveći protivnici i praktički jedini igrači koji mogu pobijediti onog drugoga. Naravno, dogodit će se porazi od Del Potra, Federera ili Zvereva, uvijek se ukaže neki Isner s danom inspiracije ili NextGen nada, ali Novak Đoković u sve turnire sezone ulazi kao prvi favorit, izuzev tri zemljana Mastersa i Roland Garrosa. Tu i dalje vlada Rafael Nadal, ali ako netko ove sezone može zaustaviti Španjolca u pohodu na 12. French Open, to je zasigurno Novak.

Jer njegove godine dolaze u pravilnim razmacima. Prvo 2011., pa 2015. Ove godine krenuo je silovito, počistivši konkurenciju u Australiji. A ako se po australskom suncu sezona poznaje, ovo će biti nova godina dominacije.