PRIJE gotovo pa godinu dana Moises Caicedo, danas najskuplja akvizicija u povijesti Premier lige, bio je gotovo pa anoniman igrač.

Iako je već i tada dobre dvije godine bio nastupao za ekvadorsku reprezentaciju te igrao na Svjetskom prvenstvu, gdje je postigao gol protiv Senegala koji ih je trebao odvesti do osmine finala, za širu je nogometnu javnost bio potpuni marginalac. Bio je tek igrač koji je odradio ponešto utakmica za Brighton te proveo dio sezone u malom belgijskom Beerschotu. 

Njegov je uspon bio dosta rapidan. Na račun uzorka od svega dvadesetak utakmica za Brighton prošle sezone te odličnih igara na Svjetskom prvenstvu, imao je već ponude Chelseaja od kakvih 80 milijuna eura. Tada, u zimskom prijelaznom roku, Brighton ga nije želio prodati.

Ispalo je kako se klub s juga Engleske, baš kako to često njihov vlasnik Bloom čini, dobro kockao. Jer momčad je uz Caicedovu pomoć prvi put u povijesti kluba izborila europski plasman, a prije koji je dan i prodan za 50 milijuna eura više od tadašnjih ponuda, ako računamo da će se aktivirati svi njegovi bonusi. Caicedo će tako, gotovo je izvjesno, uz te bonuse postati najskuplji otočki igrač što se odštete tiče.

S obzirom na njegov doista rapidan, gotovo pa svjetlosno brzinski rast, logično se postavlja pitanja: vrijedi li igrač o kojem se gotovo pa do jučer nije ništa znalo takve novce? Chelsea i Liverpool očito misle da vrijedi, a mi ćemo pokušati otkriti zašto…

Zašto baš Caicedo?

Najkraće rečeno, nakon što se Chelsea riješio terceta Kante-Kovačić-Jorginho, nastala je rupa u veznoj liniji. Prva značajna popuna dobila se akvizicijom Enza Fernandeza, a drugo je mjesto na poziciji ‘šestice’ ostalo prazno, pošto će Chelsea vjerojatno igrati u 4-2-3-1 ili 3-4-2-1 sustavu, gdje su uloge dvojca središnjih veznih igrača usporedive.

Pokušali su to krpati s Gallagherom i još ponekim igračima, ali niti jedan od njih niti ima potrebnu kvalitetu, niti potrebnu kompatibilnost s onim što u sistemu daje Fernandez.

U svojoj srži, Argentinac je igrač poput Jorginha, samo za klasu kvalitetniji, a njegove se vještine zapravo mogu najbolje usporediti s onima Marca Verrattija. Tako je Fernandez iznimno dobar, zapravo elitan, dodavač lopte u svim smjerovima i na svaku distancu, a pritom je obrambeno vrlo odgovoran, jako dobro prati presing prednjih igrača te ima prilično dobra pluća. Sve smo to vidjeli i tijekom Svjetskog prvenstva, gdje je upravo njegov učinak - kao i onaj Alexisa Mac Allistera - bio skoro pa jednako važan onome što je za Argentinu napravio Messi.

U idealnom scenariju, njemu bi Chelsea trebao pridružiti igrača koji bi bio određeni hibrid Matea Kovačića i N’Goloa Kantea, koji bi po mogućnosti bio elitan kada treba zaustavljati protivničke napade, a pritom mogao i pomoći Fernandezu u prvoj i drugoj fazi distribucije.

Upravo je sve to Moises Caicedo. Igrač koji sam za sebe kaže da se ‘zaljubio u Chelsea kroz mladost, gledajući kako igraju Makelele i Kante.’ A on bi sam mogao biti baš dobra mješavina dva spomenuta igrača.

Potpuno elitan u obrambenim zadaćama 

Dobra stvar kod Moisesa Caiceda, koja se primjerice nije mogla toliko precizno predvidjeti prilikom skautiranja N’Goloa Kantea - pošto je on prethodno igrao za Leicester i Caen, dvije kontraške momčadi - činjenica je da dolazi iz Brightona, vrlo napadački nastrojene ekipe sa sustavom usmjerenim ka posjedu lopte. Ono što Chelsea pokušava izvesti na terenu je ponešto taktički drugačije, ali zapravo usporedivo.

Zato su upravo njegove obrambene brojke, koje često dolaze iz igre protiv protivničke tranzicije te na suprotnom dijelu terena, i impresivnije.

Caicedo je jedini igrač koji u dvije ključne obrambene kategorije - startovima i presječenim loptama - ulazi među top 10 igrača u ligama Petice, a da je igrao za ekipu toliko usmjerenu prema posjedu. Samim time, vremena u defenzivi bilo je manje, a obrana se igra riskantnije.

Činjenica da je dopustio protivnicima po utakmici samo 0.8 uspješnih driblinga na više od 3.5 pokušanih samo dodatno podcrtava njegovo odlično kretanje i anticipaciju protivničkih poteza. Za razliku od bekova - koji su poslovično igrači koji najbolje igraju protiv driblinga - Caicedo to često mora činiti u sredini terena, gdje nema zaštitu aut-linije. I svejedno mu je efikasnost bolja od velike većine obrambenih igrača.

To je točno ono što je Chelsea imao u Kanteu.

Distribucija i više nego solidna

Da bi Chelseajev sustav funkcionirao, ne može sav teret kontrole tempa igre pasti na leđa jednog čovjeka, taman bio on dobar kao Enzo Fernandez. Njegov partner u veznoj liniji mora znati barem podjednako dobro ostvariti komunikaciju sa zadnjom linijom te omogućiti linije progresije lopte. 

U Brightonu je Caicedo to radio i više nego dobro. Kada se pogleda, njegov je radijus dodavanja prilično širok te ne postoji mana u smjeru ili dubini distribucije. Kada ga se usporedi s najvećom elitom - igračima poput Rodrija ili Verrattija - tu je poneki postotak lošiji, ali u tome i jest ključ. Riječ je o tek jedan do dva posto razlike u odnosu na elitne igrače, čime je njegova distribucija lopte, bilo pod pritiskom ili bez njega, vrlo dobra, ako već ne i elitna. 

U svakom slučaju, to je snažno oružje za Caiceda, koji je za Brighton bio i taktički polivalentan igrač, ponekad mijenjajući Veltmana na desnoj strani obrane. I ta će njegova vještina i snalažljivost u varijacijama uloga na terenu dobro doći Chelseaju.

Što je onda mana?

Ukratko, to je igra u posljednjoj trećini terena. Caicedo je prošle sezone upisao tek jedan pogodak i jednu asistenciju, iako je često dolazio u zone iz kojih je trebao biti opasniji. I dok proigravanja još i nisu toliki problem, s obzirom na to da su dobar dio kreiranih prilika promašili njegovi suigrači, više je puta igrajući za Brighton bilo vidljivo kako je upravo šut najslabiji dio njegovog igračkog arsenala.

Ako se samo sjetimo da je upravo Rodri, koji igra na sličnoj poziciji, golovima protiv Bayerna i Intera bio i u tom elementu igre ključan za Cityjev uspjeh prethodne sezone, onda je jasno da je upravo udarac ono na čemu će Caicedo morati poraditi.

Srećom po njega, to je popravljivo. I sam je Kante, kako su godine prolazile, postajao sve opasniji i opasniji pred protivničkim golom, a dosad od Caiceda nismo ništa vidjeli ili čuli što bi impliciralo kako momak nije spreman raditi na sebi. 

Vrijedi li onda rekordni iznos?

Ako bismo se semantički poigrali, točan bi odgovor bio i da i ne. Odgovor je potvrdan ako uzmemo u obzir da je Chelsea dobio igrača koji može biti rješenje za sljedećih 10 godina (tek mu je 21 godina), a kojeg su htjeli gotovo pa svi njegovi konkurenti. Cifra i jest dogurala do 130 milijuna eura jer se u licitaciju uključio i Liverpool, iako je Chelsea inicijalno s Brightonom pregovarao za kakvih dvadesetak milijuna manje. 

Odgovor je negativan ako se uzme u obzir da je riječ o igraču koji tek mora poraditi na nekim napadački ključnim elementima igre te koji je i dalje neprovjeren na najvišoj razini nogometa, onom koji gledamo tijekom utakmica Lige prvaka. Uz mali uzorak od jedne pune sezone u Premier ligi, svi indikatori upućuju da je za to spreman i time je rizik smanjen, ali nije da ga nema. 

Bilo kako bilo, Caicedo bi trebao biti popuna za mjesto u momčadi koje je ostalo upražnjeno frekventnim ozljedama Kantea, a bez kojeg momčad ne može funkcionirati. Veznoj bi liniji trebao dati kako defenzivnu stabilnost tako i ofenzivni pokretljivost, nešto slično kao Declan Rice Arsenalu. Ako uspije popraviti elemente igre koje su mu dosad bili slabost te zadržati razinu prije svega elitne defenzivne igre, onda će Chelsea dobiti pravog igrača za sljedećih 10 godina.

Chelsea se u svakom slučaju kockao s Caicedom, ali barem možemo reći da oklada nije loša.