PRIJE nešto više od mjesec dana Nikola Jokić bio je na krovu svijeta. Postao je NBA prvak, MVP finala i junak europske košarke te natjerao sve kritičare da priznaju kako je najbolji na svijetu. Istovremeno je Novak Đoković osvajao Roland Garros, svoj rekordni 23. Grand Slam naslov. Srpski je sport tih dana bio na krovu svijeta.

Može se reći da je Jokićev uspjeh popraćen s više pozitivnih emocija u Srbiji, regiji i svijetu jer je do njega došao prvi put, dok je Noletov rekord bio prilično očekivan, a tu je i fenomen odbojnosti koju dio sportskog svijeta osjeća prema tenisaču. No sad se ta odbojnost u Srbiji prenijela i na Jokića.

Najbolji svjetski košarkaš, objavili su srpski mediji, neće igrati za reprezentaciju na nadolazećem Svjetskom prvenstvu u Filipinima, Japanu i Indoneziji. Ta je njegova odluka razljutila mnoge u Srbiji, što se vidi po komentarima na društvenim mrežama, koji se sad proklinju jer ustaju u četiri ujutro da bi ga gledali, spominju mu konje i tjeraju ga da ide igrati za Amerikance.

Jasno, mnogi taj potez doživljavaju kao izdaju domovine, povrijeđeni su kao kad ih odbije ili ostavi djevojka te na njega reagiraju infantilnim ispadima. Ali tko god je očekivao da će ovog ljeta vidjeti Jokića u dresu Srbije vjerojatno provodi život i u puno ozbiljnijim zabludama. Vjerovanje da će Jokić kraj kolovoza i početak rujna provesti na Dalekom istoku jednako je vjerovanju da je Zemlja ravna.

U razdoblju od 22 mjeseca imao bi samo ovih mjesec i pol dana odmora

Jokić je prošle godine igrao za Srbiju na Eurobasketu, priključivši se pripremama sredinom kolovoza. Nakon završetka natjecanja krajem rujna, otputovao je u SAD na pripreme za klupsku sezonu koja je počela krajem listopada, a s obzirom na to da je s Denver Nuggetsima otišao do kraja, završila je tek sredinom lipnja. Nije nevažno ni da mu je prethodno ljeto bilo skraćeno jer je NBA sezona završila kasnije, još nadoknađujući zaostatke u rasporedu uzrokovane pandemijom.

I sad bi se, nepuna dva mjeseca nakon tako napornog perioda, trebao opet priključiti reprezentaciji i već koji tjedan nakon natjecanja ponovno otputovati u SAD na novu sezonu, u kojoj su mu ambicije opet igrati do lipnja? Takav bi scenarij značio da od kolovoza 2022. do lipnja 2024., od moguća 22 kalendarska mjeseca slobodan ima samo jedan i pol, koji upravo provodi. Ljudi, budite ozbiljni.

"Pitat ću te ljude samo ovo: Ako radite cijelu godinu i ne vidite obitelj, a onda imate tri, četiri tjedna godišnjeg za otići s njima na more, ali vas pozovu da kopate kanale, uvodite struju ili gradite zgrade za dobrobit zemlje, da budete društveno korisni umjesto da idete na more s obitelji, što bi većina učinila?"

Citat je to iz prošlogodišnjeg Indexova intervjua s Gordanom Giričekom, koji je u Hrvatskoj bio i ostao utjelovljenje izdajnika košarke, sporta i države u očima razmaženih egocentrika i nacionalista, kakvima svaka zemlja obiluje. Giriček je te 2007. imao valjanih obiteljskih razloga da preskoči pripreme za Eurobasket, a time i samo natjecanje, pa se svejedno pozivalo i na linč.

Odluka nije svježa ni neočekivana

Preskakali su reprezentativne dužnosti i drugi, bez tako razumljivih razloga, pozivajući se na misteriozne ozljede ili zabrane klubova koji ih plaćaju. Ne mogu sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da Nuggetsi nisu zabranili Jokiću da igra, ali ne vjerujem u to. Previše ga poštuju da mu ne bi samom prepustili odluku, iako ne prije nego što mu jasno iskažu svoj stav.

Ako jesu, tko bi ih mogao okriviti? Pred Jokićem je prva godina petogodišnjeg ugovora kojim su mu Nuggetsi zagarantirali nevjerojatnih 276 milijuna dolara. I zamislite sad da u prvoj sezoni čovjek u kojeg su toliko uložili doživi tešku ozljedu uslijed preopterećenosti u ovom dvogodišnjem razdoblju.

Jokić prema svom poslodavcu ima ogromnu obavezu, a ona uključuje i maksimalnu brigu o sebi u razdoblju između sezona. Prema Srbiji također ima veliku obavezu, ali baziranu na emocijama. Koliko god velike one bile, nije razumno velike odluke donositi na njihovu temelju.

Mislim da je Nikola ovu odluku donio odavno, ali da je čekao doslovno zadnji čas da je potvrdi izborniku jer je želio maksimalno odgoditi bijes razočarane nacije, sačuvati se neugodnih povika i dobacivanja na hipodromu ili na raftingu Tarom i uživati u godišnjem što je duže moguće.

Reakcije njemu bliskih ljudi, s kojima sam razgovarao nakon što je osvojio naslov, na sam spomen reprezentacije dale su mi naslutiti da od toga neće biti ništa ili barem potvrditi koliko je to osjetljiva tema kad su kao opareni skakali od nje. A to dovoljno govori o tome koliko mu je stalo i koliko je teška odluka koju je donio.

Kult reprezentacije

Razumljive su reakcije navijača u Srbiji, koja je vrlo košarkaška zemlja, ponosna na tradiciju i uspjehe tog sporta, i na reprezentativnoj i na klupskoj razini. Srbija je uvijek imala kult reprezentacije, koji je Hrvatska odavno izgubila. Uvijek je imala kult košarke, koji je Hrvatska odavno izgubila.

Košarka je u Hrvatskoj već odavno pala na četvrto mjesto po značaju među momčadskim loptačkim sportovima, iako zbog srozavanja rukometa i vaterpola posljednjih godina razlika više nije tako velika, ali samo se košarkaši moraju baviti irskama i luksemburzima, dok su ostali ipak barem redoviti sudionici velikih natjecanja.

U Hrvatskoj utakmice tri najveća kluba i abaligaša posjećuje više od 1000 ljudi samo ako je protivnik atraktivan, što bez europskih natjecanja rijetko jest. U beogradsku Arenu na utakmice Partizana i Crvene zvezde u Euroligi uredno dođe više od 20.000. 

U Hrvatskoj košarka još zanima samo rijetke, fanatike deformirana sportskog ukusa, stečenog kad smo zagrizli u nju dok nam je još bila na ponos. Nove generacije pokazuju puno manji interes i za gledanje i za igranje, a tako pati i proizvodnja novih talenata, bez kojih će sve ići samo još prema dolje.

Postoji li opasnost da se isto dogodi i Srbiji? Kratkoročno, teško, jer važnost košarke je prevelika, Partizan i Crvena zvezda ulažu milijune eura u europski kompetitivne momčadi, ako treba i uz pomoć predsjednika države. Interes je i dalje ogroman, kao i baza djece iz koje se crpe buduće zvijezde i reprezentativci.

Ali dugoročno, trend nije dobar. Ne zbog Jokića, kojeg je zaista sebično i bezobrazno osuđivati zbog ovogodišnjeg otkaza. Ne ni zbog Vasilija Micića, koji je nakon dugogodišnje veličanstvene karijere u Europi konačno odlučio okušati se među najboljima. Sasvim je razumno da se ovog ljeta želi prilagođavati na tako veliku životnu promjenu i što bolje pripremiti za sezonu novog dokazivanja u novom svijetu.

Nova vremena

Željeli to priznati ili ne, svijetom vlada novac, odnosno košarkom vlada NBA liga i sve se mora prilagođavati njoj. FIBA se godinama nije bila u stanju izboriti za svoja prava ni u sporovima s daleko manje bogatom i moćnom Euroligom, dok ove godine nije dogovorila barem usklađivanje termina. Pa kako će onda protiv mašinerije kakva je NBA, kojoj je dopustila čak i ukidanje jednog od dva Eurobasketa u svakom četverogodišnjem razdoblju?

Otkazivanje reprezentaciji zbog NBA lige dugogodišnja je praksa u svim zemljama. Nema reprezentacije koja ima igrače u najjačoj ligi svijeta, a nije se suočila s otkazom. To je jednostavno nova realnost koju možemo ili prihvatiti ili nastaviti živjeti u zabludi i živcirati se zbog nečeg sasvim uobičajenog.

Na primjer, prošlog nas je tjedna napustio legendarni Mirko Novosel, jedini Hrvat koji je kao trener izabran ne samo u FIBA-inu nego i u NBA Kuću slavnih. No jednako kao po znanju, uspjesima i karizmi pamtit ću ga po nesposobnosti da prihvati novu stvarnost, da reprezentacija više ne može biti na pripremama šest mjeseci godišnje kao u njegovo vrijeme.

Isto tako, ni sama važnost reprezentacija u svijetu nije ni blizu tako velika kao u njegovo vrijeme. Sve to treba prihvatiti, kao i činjenicu da Dražena Petrovića već 30 godina nema te da stvari u hrvatskoj košarci danas ne bi bile znatno drukčije ni da nije poginuo, samo bi sunovrat počeo neku godinu kasnije.

Jesu li krivi igrači ili FIBA?

U Srbiji ne smije biti problem otkaz Jokića ili Micića, ali činjenica da se reprezentaciji ovog ljeta zahvalio cijeli niz igrača puno više zabrinjava. Srpski mediji javljaju da su Svjetsko prvenstvo izbjegli i Kalinić, Pokuševski, Bjelica, Stefan Jović i Jaramaz, odnosno ukupno sedam igrača.

Ne ulazeći u osobne razloge svakog od tih otkaza niti njihovu opravdanost, ako su samo jedan ili dvojica od njih svoj dolazak uvjetovali dolaskom Jokića i(li) Micića, to bi bio ozbiljan problem koji uistinu narušava kult reprezentacije.

Ali narušava ga i sama FIBA, koja se nije znala izboriti za svoja prava, koja je dopustila da se Eurobasket igra svake četiri umjesto svake dvije godine kako bi izašla u susret NBA ligi, a zauzvrat povećala važnost Svjetskog prvenstva dolaskom najjače američke reprezentacije. Pa opet, Amerikanci šalju B ili C sastav, a najbolje čuvaju za Olimpijske igre. 

To je rezon i međunarodnih NBA zvijezda, posebno sad kad se Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre održavaju u uzastopnim godinama. Ako moraju birati jedno od ta dva natjecanja, većina će se opredijeliti za Olimpijske igre, makar će na njih samo rijetki i tek se za njih treba kvalificirati. A ako se ne uspiju kvalificirati, opet dobro za njih jer imaju slobodan ostatak ljeta.

Je li Amerikanac svetogrđe ili pragmatično prihvaćanje stvarnosti?

FIBA nije znala pomoći reprezentacijama pa zašto bi igrači? FIBA im zapravo nije pomogla ni odlukom o dopuštanju naturaliziranih igrača, koja je koristila malim nacijama, ali u drugima samo doprinijela urušavanju kulta. Srbija se i dalje opire korištenju tog pravila, iako su za njenu žensku reprezentaciju već igrale Amerikanke.

Košarkaški ponosne zemlje poput Srbije i Litve Amerikanca u nacionalnom dresu vidjeli bi kao svetogrđe, ali opet treba razdvojiti emocije koje reprezentacija donosi od pragmatičnog razmišljanja. Ako su Amerikanci Srbiji na neki način uzeli Jokića, zašto se Srbija ne bi poslužila nekim iz njihova bazena da pokuša nadomjestiti taj nedostatak?

Jokić je od 2016., kad je postao dovoljno dobar da zaigra za Srbiju, propustio samo jedno veliko natjecanje, Eurobasket 2017., a ovaj SP će mu biti drugo. Jedan otkaz nije trend, posebno ako je razumljiv kao ovogodišnji, dok ne počne dovoditi do toga da reprezentaciju zaobilaze i "manji" igrači...

Zato Srbija ne bi smjela vrijeđati Jokića jer se ove godine nije odazvao, nego biti ponosna na njega i zahvalna kad navuče "sveti" dres. Ako kult reprezentacije opada, ne opada zbog njega, nego zbog ustroja svjetske košarke kojom vlada liga čija je on trenutačno najvrjednija imovina.