NOGOMETAŠI Hajduka su s minimalnih 1:0 slavili protiv Rijeke na rasprodanom Poljudu u utakmici 2. kola SuperSport HNL-a. Pogodak odluke postigao je Rokas Pukštas u 50. minuti utakmice. Tim rezultatom Hajduk je zaredao dvije pobjede protiv dva najveća rivala te je na lijep način isprao gorak okus poraza u Superkupu.

Prerano je za donositi konkretne zaključke o tome koliko daleko može ekipa Ivana Leke, no u cijeloj priči oko Hajduka, od ova dva velika i važna rezultata za početak sezone, impresivniji su načini kojima je Hajduk došao do njih. Protiv jačeg protivnika u obliku Dinama bio je u podređenom položaju, ali kada mu se ukazala prilika, bio je smiren i efikasan te ju je na kraju i ugrabio.

No protiv Rijeke, sada kao favorit na prepunom Poljudu, pokazao je drugo lice, ono proaktivno i dominantno. Izuzev jednog udarca koji je završio na vratnici, Rijeka nije ni jednom priprijetila Hajdukovom golu te je upisala nulu u kategoriji udaraca u okvir, dok je, s druge strane, Hajduk kroz posjed kontrolirao utakmicu od početka do kraja i redovito stvarao prilike.

Mentalitet i taktička fleksibilnost koju je Hajduk pokazao u ove dvije vrlo različite utakmice pokazuju navijačima da se imaju čemu radovati.

Što se promijenilo u odnosu na prošle sezone?

Leko je u sezonu ušao s idejom koja mu je na samom kraju prošle sezone donijela pozitivan niz rezultata i pobjedu u finalu Kupa. Hajduk je nastavio igrati 4-2-3-1 formaciju, a izuzev zamjene Chidozieja Awaziema Zvonimirom Šarlijom, velikih kadrovskih promjena u udarnih jedanaest za utakmice s Dinamom nije bilo.

Nije bilo ni puno taktičkih, ali jedna se ističe. Naime, Filip Krovinović je dobio potpuno odriješene ruke te je postao fokalna točka u prvoj i drugoj fazi izgradnje napada. Iako se od dolaska u Hajduk uvijek spuštao duboko po loptu, prije ove sezone nije imao ovoliki obujam dodira na Hajdukovoj polovici.

Igrajući s nešto defenzivnijim veznjacima Lukasom Grgićem i Marcom Fossatijem, više je glumio osmicu nego jednu od šestica. Međutim, sada je on primarni zadnji vezni koji omogućava drugoj šestici da se podiže u međuliniju tvoreći tako formaciju nalik 4-3-3 ili 4-1-4-1, dok on sa stoperima organizira napad.

Što Hajduk radi odlično?

Ova promjena u napadu je, uz dolazak Vadisa Odjidje-Ofoea, omogućila Leki nekoliko stvari. Ofoe i Pukštas dinamični su igrači koji mogu igrati duž cijele vezne linije, pa tako, ovisno o situaciji, jedan od njih opterećuje protivničku međuliniju, dok se drugi po potrebi spušta prema Krovinoviću kako bi mu pomogao u progresiji lopte.

S obzirom na tako dobar balans i geometriju veznog trojca, Hajduk je pokazao da nema nikakvih problema s dolaskom u protivnikovu trećinu i pronalaskom Marka Livaje. Posebno je to bilo vidljivo protiv Rijeke. A onda kada uđe u posljednju trećinu, Hajduk s gomilom igrača napada protivnikov šesnaesterac. Livaja, Mlakar, Ofoe, Pukštas, pa čak i Dario Melnjak, pravovremeno pune prostor ispred vratara te je svaki od njih spreman završiti akciju udarcem.

Za uvjerljiviji dojam nedostaje doprinos krilnih igrača

Krajem prošle sezone, a i na početku ove, posebno se u tome s dva pobjedonosna gola istaknuo Pukštas. Njegove kretnje u šesnaestercu, fizikalije i igra glavom pokazale su se kao ozbiljno oružje Hajduka kojim bi mogao na duži period skinuti dio tereta postizanja golova s Livaje, jer ovakvim nizom mladi Amerikanac mogao bi i do dvoznamenkastog broja golova u sezoni.

Na istom tragu trebali bi biti i Ofoe, Mlakar pa i Melnjak, te bi uz Livajinih 20-ak golova po sezoni Hajduk mogao zaista zabijati velik broj golova po utakmici. Međutim, i protiv Dinama i protiv Rijeke, bio je vidljiv jedan problem. Na kratke periode, kada bi protivnik našao način kako zatvoriti centralni koridor, po stranama Hajdukova krila nisu mogla pronaći način kako stvoriti višak.

Napadački, na tim pozicijama je Hajduk najtanji. Bilo da je riječ o driblinzima, ubačajima ili o samoj završnici akcija, Mlakar, Dajaku, Sahiti i Dolček pokazali su da nisu u stanju raditi razliku, barem kada su protivnici razine Dinama i Rijeke. Iako će biti korisni protiv slabijih ekipa, za nešto više Hajduku bi u jačim utakmicama mogao nedostajati doprinos krilnih igrača.

Može li Leko nešto dodatno poboljšati?

Nije to bio jedini vidljivi problem. Protiv Dinama u obje utakmice Krovinović je imao pretežak zadatak branjenja prostora ispred obrane jer su se Ivanušec i Baturina lagano zavlačili iza leđa Pukstasa i trećeg veznjaka, a posebno su bili opasni u tranziciji kada ih ne bi rano faulirali.

Protiv Rijeke presing je bolje funkcionirao pa je Rijeka bila primorana preskakati igru dugim loptama na napadača, a time Krovinović nije imao nikakvog posla. No s njim kao primarnim zadnjim veznim problemi kao protiv Dinama će se prije ili kasnije vratiti.

Međutim, takve situacije su isti tip problema kao i ranije spomenuti problem doprinosa s krilnih pozicija. Oni su direktna posljedica kadra i individualne kvalitete, a ne taktike. U prijevodu, Leko oko toga ne može puno. Mlakar neće nikada samo tako početi driblati bekove i precizno ubacivati, Sahiti i Dolček neće odjednom davati golove svaku utakmicu.

Baš kao i što Krovinović neće nikada postati elitni obrambeni zadnji vezni koji će sam braniti međuliniju koju napadaju Ivanušec i Baturina. Ti igrači su to što jesu te, ako se od njih može očekivati nekakav dodatni napredak, to je da one stvari koje već rade dobro rade konzistentnije i efikasnije.

Leki su pri tim problemima ruke vezane te ih mogu riješiti isključivo novi, individualno kvalitetniji igrači - perišići i žaperi ovoga svijeta. On je svoje shvaćanje nogometa još prošle sezone prilagodio igračima koje ima, napravio je mala podešenja kako bi dobio što više od svojih veznjaka u napadu i čini se da je u ove dvije utakmice Hajduk kao tim bio blizu optimuma za ovako ranu fazu sezone.